SLAVLJE USKRSA U DOBA PANDEMIJE Prepoznavanje iznimnoga rizika

Snimio: B. Čović

Uskrs 2020. ući će u povijest kao najveći kršćanski blagdan proslavljen bez imalo vanjskoga slavlja i sjaja, bez većih vjerničkih okupljanja i u ozračju pandemije koronavirusa, no zbog toga otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista nimalo nije umanjeno ni okrnjeno. Ako je točan podatak, koji su prenijele inozemne katoličke agencije, da se u doba aktualne pandemije 30 posto Nijemaca ponovno počelo moliti Bogu, vrlo je moguće da upravo ove godine otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista zasja novim snažnim sjajem u srcima vjernika, u intimi vjerničkih obitelji.

Početak vjere

Opće je poznato, posebno među kršćanima, da je otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista najvažnije događanje u odnosima Boga i ljudi te da zahvaljujući tomu otajstvu ništa više ne može ljudima zaustaviti vječni život u sreći i ljubavi, osim ako se ljudi sami odreknu Boga i vječnoga života. Premda je to poznato, mnogi ljudi, čak i mnogi kršćani, pa i katolici, tu najvažniju povijesnu činjenicu često uzimaju olako, ili su prema njoj indiferentni. Jedna od karakteristika ljudi sadašnjih naraštaja upravo je samodostatnost, uvjerenje da je dovoljno biti zdrav, materijalno osiguran, prihvaćati i uživati tekovine suvremene znanosti i tehnologije pa da onda Bog nije ni potreban. Takva ideologija sekularizma početkom 21. stoljeća sve se više razmahivala i razmahuje u svijetu, pa i u redovima ljudi koji su krštenjem postali članovi Crkve Kristove, ali su tu činjenicu potisnuli, zanemarili i počeli živjeti kao da nisu ni kršteni. Drugim riječima ateizam se širi čak i na krugove kršćanskih i katoličkih vjernika, ako ne toliko onaj osviješteni, ideološki, svakako onaj praktični, koji svakodnevni život lišava religije, vjere i vječnih duhovnih vrjednota.

U doba kad pandemija onemogućuje mnogima i bolji blagdanski stol i sudjelovanje na uskrsnoj misi dosadašnje ponašanje dijela kršćana, katolika, dolazi u krizu, u iskušenje, a to može biti prilika i za osobno suočavanje i sa stilom svoga života, s ciljevima koje su ljudi sami sebi postavili.

Godišnji spomen otajstva muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista u redovitim životnim okolnostima često je bio i kod mnogih kršćana i katolika sveden na bolji obiteljski stol, a odlazak na uskrsnu misu često je bio sveden bilo na održavanje tradicije bilo na svojevrsni izlazak, jer se – kako se govorilo – na Uskrs i na Božić ide u crkvu. U doba kad pandemija onemogućuje mnogima i bolji blagdanski stol i sudjelovanje na uskrsnoj misi dosadašnje ponašanje toga dijela kršćana, katolika, dolazi u krizu, u iskušenje, a to može biti prilika i za osobno suočavanje i sa stilom svoga života, s ciljevima koje su ljudi sami sebi postavili. Uskrs u doba pandemije pak za one kršćane, katolike, koji su po osobnom uvjerenju veliki vjernici premda nisu dovoljno shvatili ni bit kršćanstva niti su po slobodnoj odluci prešli stvarni prag, početak vjere, prilika je za odraslo susretanje s kršćanstvom, kao i za osobnu odluku o prihvaćanju svoga krsnoga saveza i njegova ostvarivanja u crkvenoj zajednici.

Vrata vječnoga života

Bila bi neizmjerna šteta za sve ljude, a osobito za kršćane, katolike, ako o ovogodišnjem Uskrsu ne bi spoznali što sve veliko i važno riskiraju odnosno gube svojim odbacivanjem, ignoriranjem ili formalističkim tretiranjem Boga i vjere. Isusovo dragovoljno prihvaćanje muke i smrti za otkupljenje ljudi izraz je vrhunske, savršene Božje ljubavi prema svakomu čovjeku, jer tom osobnom žrtvom na križu Isus oslobađa sve ljude od zla, grijeha i vječne smrti, a iskustvo te slobode imaju svi oni koji mu u svojoj slobodi vjeruju.

Dragovoljna Isusova muka i smrt kozmička je prekretnica u sučeljavanju sa zlom koje, sve do Isusove žrtve u ljubavi, traži kaznu, revanš, osvetu i tako stvara svoju spiralu koja razara i uništava tolike živote. Umjesto osvete i kazne Bog je po Isusu Kristu, Bogu i čovjeku, zlu suprotstavio ljubav, žrtvu za druge, te je tako pobijedio zlo, osudio ga na propast. Sve do Isusove žrtve u ljubavi najsnažnije oruđe zla bila je smrt, koja nije nikoga ostavljala ravnodušnim i koja je svima ulijevala strah, a Isusova žrtva urodila je i Isusovim uskrsnućem te je Isus pobijedio i smrt. Isusova pobjeda nad zlom i smrću nije uklonila iz ljudskih života ni zlo ni smrt, tim više što ljudi, pa i vjernici, vrlo često zlorabe svoju slobodu, nego im je oduzela moć, obeskrijepila im je snagu te otvorila vrata vječnoga života u kojem više nema ni zla ni smrti.

Oslobođenost od straha

Otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista otvorilo je dakle apsolutno novu perspektivu svakomu čovjeku, a na čovjeku je, jer Bog poštuje slobodu svake ljudske osobe, hoće li je prihvatiti ili odbaciti. Čovjeku koji slobodno, svjesno i odlučno prihvati savez s Bogom, premda u svom svakodnevnom životu ne može izbjeći sučeljavanje ni sa zlom ni sa smrću na kraju zemaljskoga života, Isusovo uskrsnuće jamči vječni život u ljubavi i sreći, ali i baca posve novo svjetlo na čovjeka kao takvoga, kao i na svu stvarnost u kojoj čovjek živi.

Čovjek koji se stvarno pouzdaje u Boga oslobođen je svakoga straha od bilo kojega oblika zla, kao i od smrti, jer ona za njega postaje prijelaz u novi, vječni život u Bogu. Štoviše takav čovjek trudi se živjeti u ljubavi, što znači u prihvaćanju i žrtvovanju, prema svakomu čovjeku, i trudi se svojim životom biti svjedok vjere u Isusovo uskrsnuće, u vječni život u ljubavi i sreći.

IZVORGlas Koncila br. 15-16/2020.
Prethodni članakO SIMBOLU KRIŽA U TEOLOGIJI, UMJETNOSTI I ŽIVOTU GOVORI DR. IVICA ŽIŽIĆ U pravoj je žrtvi uvijek na djelu odlučno odupiranje zlu
Sljedeći članakUZ POJAVU PANDEMIJE KORONAVIRUSA Tri imuniteta: tjelesni, psihički i duhovni