Ovogodišnja proslava Uskrsa društvo u Hrvatskoj zatječe u čudnim okolnostima, a dojam je da na mnogim mjestima u javnosti vladaju napetost, nepovjerenje, neizvjesnost i strah – slično kao i u doba prvoga Uskrsa. Kamo sreće kad bi i danas sve zlo licemjerja i laži dolazilo samo preko politike i političara koji su baš uoči blagdana gurnuli društvo u predizbornu kampanju.
Kad bi izbori i političari bili krivi za sve, ili razlog svemu, po preuzimanju vlasti svi bi problemi trebali nestati – a to se još nikada nije dogodilo. Bilo bi odveć jednostavno reći da se sve zlo nalazi i u ratnom ozračju koje je zateklo svijet – jer ratovi najprije počinju kao posljedica nagomilavanja zla, a tek kasnije postaju novim uzrokom još većih zala. Bilo bi odveć smiono tvrditi da su ekonomske teškoće – malene plaće i mirovine u odnosu na preskup život – uzrok nesreće u hrvatskom društvu. Jer ako je tako, zašto su ljudi nekoć s mnogo manje sredstava bili sretniji? Očito uzrok »hrvatskim nesrećama« nije samo jedan, nego više njih pa se umjesto ostvarivanja uskrsnoga mira i umjesto slavlja zbog Kristove pobjede programirano potiče rast napetosti, nepovjerenja, neizvjesnosti i straha. No Krist je svojom mukom, smrću i uskrsnućem pobijedio zlo. Upravo zato nužno je, unatoč onima koji bi to htjeli spriječiti, ugraditi istinsku vjeru u uskrsnuće u sve što čovjek čini: u osobni, obiteljski, društveni, gospodarski, kulturni, pa čak i u politički život. S tom vjerom sve dobiva smisao, a stvarnost doista, ali doista, može biti drugačija od one kakvom je Zli priželjkuje.
Primjer za to je i nedavna objava da je Hrvatska na ljestvici sreće, u sklopu velikoga međunarodnoga istraživanja o indeksu sreće, zauzela 63. mjesto (od 143 zemlje uključene u istraživanje). Počelo je medijsko likovanje nad nesretnim Hrvatima i trljanje nosa navodeći koje su sve zemlje sretnije od njih, počevši od Srbije. Međutim, tko je pogledao izvorne rezultate toga istraživanja, mogao je doći do važne spoznaje. Kada se mjeri sreća u hrvatskom narodu, velika je, čak i najveća razlika u odnosu na sve druge zemlje nastala između mlađih i starijih ispitanika. Ako se pita mlađe ljude, do 30 godina, Hrvatska je po sreći na 14. mjestu u svijetu. Ako se pita starije od 60 godina, na 80. je mjestu. Što su Hrvati stariji, to su nesretniji – i obratno. Ispitanici su, naime, sreću mjerili zadovoljstvom životom, a ključni su u procjeni bili i socijalna potpora, osobni prihodi, zdravlje, sloboda, velikodušnost i odsutnost korupcije.
Ako je točan pokazatelj da hrvatske mlade (još) nije obuzeo osjećaj posvemašnje nesreće, u tome je velika nada za hrvatsku budućnost. Jer lakše je sretne ljude održati takvima nego nesretne preko noći učiniti sretnima. Zato je važna vjera u Uskrs.
Nisu, dakle, u društvu svi nesretni, svi manipulirani, svi zaluđeni ideologijama, svi moralno posrnuli, svi korumpirani kako se to nastoji prikazati… I u vrijeme Kristova uskrsnuća sve se činilo beznadnim u društvenom, političkom, pa čak i u religijskom smislu. No nije li se dogodila bitna razlika? Nije li nakon Kristova uskrsnuća šačica onih koji su počeli vjerovati u njegovu pobjedu počela mijenjati svijet, i ne traje li ta promjena sve do danas?
U Hrvatskoj danas treba obnoviti vjeru u uskrsnuće, i to po metodi kakvu je uspostavio sam Isus, počevši od uskrsnoga jutra. Prvo je potrebno prekinuti teror gledanja u ružnoću koja čovjeka okružuje i otvoriti oči za autentičnu ljepotu – jer uskrsnuli Isus pojavio se lijep, u svojem proslavljenom tijelu. Drugo je potrebno ojačati zajedništvo s Bogom – jer svako zajedništvo bez vjere u Krista rađa strahom, a svako zajedništvo utemeljeno na vjeri postaje trajno (slično je bilo i s apostolima koji su se do Kristova dolaska skrivali iza zatvorenih vrata). I treće, najteže, treba biti spreman ponizno prihvatiti križ jer on vodi i do uskrsnuća, i do ljepote, i do žuđenoga zajedništva. Nada je da će »sretni hrvatski naraštaj« u tome više uspjeti, na blagoslov svima.
