Još su drevni teološki aksiomi isticali da je za vjeru od presudne važnosti slušanje. Vjernik je tako onaj koji sluša Božji glas. On mu se otvara te nastoji svoju vjerničku praksu oblikovati po njemu. Taj glas vjernici osluškuju pomnim prebiranjem stranica Svetoga pisma na kojima nastoje upijati jeku Božjega govora. Nekima je taj govor razumljiv, nekima pak nije.
Ipak postoje i oni kojima zaprjeka za osluškivanje Božjega govora nije razumijevanje, nego nešto drugo. Oni taj glas čuju, a u dostatnoj mjeri i razumiju. No ono što im priječi da taj glas nasljeduju i životom uz njega prianjaju jest odbijanje toga govora zbog manjka istinske otvorenosti za Božji govor. Upravo o tome govori prvo liturgijsko čitanje ove nedjelje.
Čitatelj u prvom čitanju može pratiti prvo Pavlovo misijsko putovanje te sav napor i muku apostolskoga naviještanja Božje riječi, tj. Božjega govora. Pavao i Barnaba tako u Antiohiji pizidijskoj doživljavaju nemile teškoće dok se trude biti vjerni navjestitelji Božje riječi. Njihovo propovijedanje nema velikoga uspjeha jer zajednica kojoj su poslani u snazi Duha Božjega nije u dostatnoj mjeri otvorena, ona nije propusna za Božju riječ. Jedan dio zajednice ne ostaje na tome, nego se u njima rađa i zavist prema Pavlu i Barnabi.
Slađe od meda
Zavist – nevidljivi, a vrlo snažan i opak grijeh. Grijeh koji razara svaki navjestiteljski pothvat. Jer kao da nije dovoljno što navještaj Božje riječi nekoga ne zanima, nego mu se iz zavisti treba iz sve duše i suprotstaviti. Ipak, to Pavla i Barnabu ne sprječava u daljnjem apostolskom radu i trudu oko širenja Božje riječi. Nošen Duhom, Pavao tako smjelo tvrdi da ga to ne pogađa jer je on sam tek oruđe navještaja Božje riječi. Osjeća da je bilo u potpunosti prikladno da se prvo njima navijesti Riječ, no kako se oni sami ne smatraju dostojnima te riječi, on ide poganima. Onima koji u očima tadašnje vjerničke zajednice nisu imali nikakve veze s Bogom.
Ovdje pak vrijedi zastati te promišljati o činjenici smatranja sebe nedostojnim riječi. Mnogi vjernici i danas sebe ne smatraju dovoljno dobrima da bi čitali, osluškivali i meditirali Božju riječ. Meditacija Božje riječi je za nekoga drugoga, a ne za mene. I tada kršćanstvo nekako sve više blijedi jer nema dubine koju mu može dati osluškivanje Boga u njegovoj riječi. Jer slušanje Božje riječi, njezino razumijevanje u dostatnoj mjeri te potom molitva nad njom rađa stostrukim plodovima u životima vjernika. Neki svetci, poput Efrema Sirskoga, tvrdili su da je Božji glas u Svetom pismu nešto što je slađe od meda. Onaj koji se njime hrani doživljava veliku utjehu na svojem životnom putu prepunu trnja.
Milosno vrelo
O važnosti slušanja Boga i onih koji su Božji govore i sva priznata ukazanja Blažene Djevice Marije diljem svijeta. Ne baš tako davne 1858. godine u malom francuskom mjestu Lourdesu malena djevojčica Bernardica Soubirous pokraj rijeke Gave osluškivala je Gospin glas te je njezine poruke odaslala cijelomu svijetu. Iz istoga razloga i dandanas rijeke hodočasnika hodočaste upravo na to jedinstveno mjesto moleći se Mariji ne bi li po njezinu zagovoru zadobili brojne milosti u svojem životu. No treba se upitati što bi bilo da nije bilo jednoga čistoga, malenoga i poniznoga bića koje je znalo šutjeti, promatrati i osluškivati Marijin lik?
Vjerojatno bi ljudi i dalje živjeli, ali ipak bez tako jasnoga znaka Božjega ohrabrenja ljudskoj malenosti na zemlji. Bernardica je tako bila ona koja je osluškivala te svijetu prenijela poruku obraćenja i pokore. Poruku o važnosti pranja u vodi koja čisti i daruje svježinu pogleda. Ne tek pranja vodom koja je vidljiva, nego prije svega vodom koja pere od grijeha i daruje trajni mir ljudskomu srcu. Voda je to koja izvire iz milosnoga vrela sakramenta ispovijedi. Na tom mjestu Gospodin neprestano umiva i čisti svoje vjerne.
Osluhnuti Božji glas
Evanđeoski ulomak koji je dio desetoga poglavlja Ivanova evanđelja koje pred vjernike stavlja sliku Isusa kao dobroga pastira na jednak način vjernicima govori o važnosti slušanja Božjega glasa. Krist je onaj koji svojim glasom govori ovcama, one ga slušaju te idu za njim. Nanovo se ističe i važnost šutnje i slušanja Božjega glasa. Slika ovčinjaka i pastira slika je Crkve.
I danas su u Crkvi vjernici oni koji mogu osluhnuti Božji glas te svoje živote njemu podložiti. To čine redovitim odlaskom na misu, gdje slušaju Božju riječ i potom čista srca blaguju Tijelo Kristovo. No to blagovanje moći će shvatiti jedino oni koji su podložni Kristovu glasu. Oni koji su spremni živjeti kako je on živio. Životom sebedarja i ljubavi za druge ljude. Takvima Krist daruje život te nikada ne će propasti. Njima se unatoč životnim teškoćama život nikada ne oduzima jer su istinski Božji.
