Jedan od govornika na konferenciji »Oslobođenje ili porobljavanje?«, koju su uz 80. obljetnicu završetka Drugoga svjetskoga rata početkom srpnja u Zagrebu organizirali Centar za obnovu kulture i organizacija »New Direction«, bio je i slovenski povjesničar prof. dr. Mitja Ferenc. Upravo u danima kada se u Zagrebu na konferenciji govorilo o zastrašujućim razmjerima komunističkih zločina došla je vijest o rezoluciji kojom Europski parlament poziva slovensku vladu na vraćanje dana sjećanja na žrtve komunističkoga nasilja. Jedan od pokretača inicijative koja je dovela do rezolucije bio je upravo prof. dr. Ferenc, koji je i spremno pristao na razgovor za Glas Koncila.
Dvije su stvari bile bitne kada govorimo o pijetetskim i civilizacijskim temama. To je kultura sjećanja i kultura prava na grob. Kod nas u Sloveniji mi smo kao stručnjaci na osnovi zakona iz 2015. uspjeli puno toga uraditi – struka zna, hoće i radi ono što treba. Ali uvijek kada se dogodi nešto što privuče širu javnost, upliće se politika i pokuša zaustavljati procese. Kod nas su se dogodile dvije stvari. Najprije je sadašnja vlada 2023. ukinula Nacionalni dan sjećanja na žrtve komunističkoga nasilja. To je učinjeno usred komemoracije, na dopisnoj sjednici, kada su se ljudi već okupili, došli sa svijećama, okupili se u molitvi, a vijenci su položeni čak i kod partizanskih grobnica. Sve je prenošeno i izravno preko televizije. Nas nekolicinu koji smo uključeni u istraživanja grobišta takva je gesta potaknula na pisanje otvorenoga pisma vladi. Upozorili smo ju da je to pogrješan način i tražili smo da vrati dan sjećanja. Taj dan treba biti posvećen žrtvama komunističkoga nasilja. Odgovora na naše pismo nije bilo.
No postojala je i druga stvar. Ista je vlada ukinula i Muzej samostalnosti, koji govori o početcima naše nove, samostalne Slovenije. Na sve to nadovezao se još jedan problem. Naime, mi već godinama ne uspijevamo pokopati romske žrtve partizanskih zločina iz 1942. godine, a s tom je grupom bilo povezano i samo utemeljenje Nacionalnoga dana sjećanja na žrtve komunističkoga nasilja. U svibnju 1942. godine partizanske su jedinice po naređenjima svojih nadređenih uhitile jednu veliku skupinu Roma, njih 52, od čega je 26 bilo djece. Jedna žrtva bila je u osmom mjesecu trudnoće. To je bilo najmasovnije ubojstvo u Sloveniji do tada. Kada smo njihova tijela ekshumirali, htjeli smo ih dostojanstveno pokopati u Ljubljani, na groblju na Žalama. No mi se već osam godina s gradonačelnikom Zoranom Jankovićem sporimo jer on odlučno odbija da se ondje ukapaju bilo kakve žrtve onih koji su u Drugom svjetskom ratu bili na »drugoj strani«.
Na sličan su se način vlasti ponijele i prema žrtvama koje smo ekshumirali iz jedne kraške špilje na Kočevskom rogu, 3450 žrtava. Njihovi potomci koji su uključeni u žrtvoslovne udruge tražili su da se dostojanstveno ukopaju, prema kršćanskom obredu, i da to bude u Ljubljani. Gradonačelnik i to odbija. A vlada se ne želi nimalo upustiti u konfrontaciju s gradonačelnikom. I tako se s time odugovlačilo iz godine u godinu, a žrtve su ostajale u vrećama, kao što su neko vrijeme bile u vrećama i žrtve Hude jame. Na kraju smo došli do ideje da pripremimo rezoluciju o komunističkom nasilju, da žrtve treba dostojno ukopati, čuvati na njih spomen, kao što uostalom to nalaže i rezolucija Europskoga parlamenta iz 2009. godine o europskoj savjesti koja kaže da žrtve svih triju totalitarizma trebaju biti jednako komemorirane. Dakle, i nacizma i fašizma i komunizma.
Napisali smo rezoluciju, oslanjajući se, jasno, na desni dio političkoga spektra u Europskom parlamentu. Najprije je Odbor za peticije Europskoga parlamenta odbio rezoluciju, uz pojašnjenje da pitanje žrtava komunističkih zločina na prostoru Slovenije ulazi u domenu slovenskih unutrašnjih pitanja. Na to smo ponudili protuargumentaciju koja je te žrtve predstavila kao europsko pitanje, što ono i jest. Ako može Europski parlament kao stjecište europskih ideja raspravljati o, primjerice, Ukrajini ili Gazi, kako ne bi mogao raspravljati i o ovom pitanju? Zašto se ne može čuvati sjećanje na skupinu žrtava jednoga totalitarizma iz prošloga stoljeća? Odbor je na kraju prihvatio našu inicijativu. Rezolucija je na kraju u 2023. prikupila najviše potpisa među onima koje su u toj godini došle do Odbora za peticije.
Prošle godine u siječnju bio sam pozvan u Europski parlament da obranim rezoluciju. U kraćem sam sažetku pokazao da se za tisuće žrtava onemogućava dostojanstven pokop i da je odnos prema njima drugačiji nego što bi trebao biti. Najveću smo potporu za inicijativu dobili od Europske pučke stranke. Od početka je bio cilj da se iz Europskoga parlamenta pozove slovenska vlada, da argumentira u čemu je problem. Na prvi apel nije došao odgovor. Onda je u prosincu prošle godine došao novi apel i slovenska je vlada ponudila neki općenit odgovor – da se razmišlja o nekom novom danu, da su neke komisije utemeljene. Ali zapravo ništa konkretno.
U veljači ove godine ponovno sam bio u Europskom parlamentu. Podsjetio sam ponovno da je u etički kodeks Europe trajno upisana kultura sjećanja na žrtve raznih zločina i pravo na grob. I da u Sloveniji 35 godina nakon pada komunizma imamo problema s dostojanstvenim ukopom žrtava koje su ubijene u poraću Drugoga svjetskoga rata. Među njima su žrtve različite – od onih koji su ubijani bez suđenja, koji su uhvaćeni i ubijeni prilikom prelaska granice, kojima je bila nacionalizirana i oduzeta imovina, žrtve koje su nasilno raseljavane. To su stvari koje su u sjećanju ljudi koji su to doživjeli ostale kao trauma. I potomci žrtava zaslužuju imati dan kada će u spokoju zapaliti svijeću, pomoliti se i prisjetiti se svojih.
Usvajanje rezolucije ipak nas je iznenadilo. Slovenska eurozastupnica Romana Tomc bila je u procesu najistaknutija. Od veljače do prije dva tjedna vagalo se. Ljevica je pokušala utjecati da ako se rezolucija već mora usvojiti, da se barem ublaži njezin tekst. No na kraju je usvojena, bez ublažavanja.
Da. To je upravo anticivilizacijski. Ponovno se žrtve ubijaju. Ako se takav dan sjećanja ukida, ako se zabranjuje dostojanstven ukop žrtvama, ako se potomcima zabranjuje da se spominju svojih ubijenih… I to nakon 80 godina! Znamo zašto smo morali šutjeti 45 godina. Tada je vladao jednopartijski komunistički sustav. Ali nedopustivo je sada čekati – posebno nakon što su posmrtni ostatci žrtava ekshumirani. I da neka vlast, 35 godina nakon pada komunizma, kaže da je zabranjen ukop. Žrtve su time nanovo probodene, stavljena je sol na rane njihovih potomaka. I to je nedopustivo. Kada je rezolucija izglasavana u Europskom parlamentu, tu su problematiku osobito dobro mogli prepoznati i razumjeti eurozastupnici iz zemalja koje su nekada bile dio Istočnoga bloka, pod utjecajem Sovjetskoga Saveza.
Kako je rezolucija odjeknula u Sloveniji?
Nedavno je i između Hrvatske i Slovenije postignut sporazum o preuzimanju ekshumiranih posmrtnih ostataka iz masovnih grobnica na području Slovenije za koje je nedvojbeno utvrđeno da pripadaju hrvatskim žrtvama. Žele li time vladajući u Sloveniji jednostavno problem »prebaciti« na hrvatsku stranu?
Član sam mješovite hrvatsko-slovenske komisije za poratna vojna grobišta pa govorim i iz te perspektive. Mi imamo i odluku hrvatske Vlade iz 2014. godine kada je diplomatski raspravljano pitanje hoće li Hrvatska preuzeti ostatke ubijenih hrvatskih vojnika kod aerodroma Cerklje kod Krke. Riječ je o 160 ubijenih za koje smo na osnovi predmeta zaključili da su bili pripadnici oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske. No hrvatska je Vlada odlučila da slovenska strana pokopa žrtve i da se uz grobište eventualno stavi neka spomenploča koja će podsjećati na žrtve. Problem je što se i komisija puno godina nije sastajala. Možda sam i osobno kriv budući da sam o problemu govorio i na brojnim simpozijima, postavljajući pitanje zašto hrvatska strana u tome nije angažiranija, zašto se ne odlučuje što će biti s ukopima. No nedavno je došla odlučnija reakcija hrvatskoga ministra branitelja Tome Medveda da je hrvatska strana spremna preuzeti posmrtne ostatke za koje se nedvojbeno može utvrditi da je riječ o hrvatskim žrtvama. Sada s riječi treba prijeći na djelo. Pretpostavljam da je s hrvatske strane sada otvoreno pitanje mjesta gdje će se te žrtve ukapati. A znam da postoje i problemi s ukopima žrtava iz grobišta koja su na prostoru Hrvatske. Dakle, nije samo stvar u ekshumaciji, nego uvijek treba promišljati i o mjestu dostojanstvenoga ukopa žrtava, da se to ne odulji na više godina, da posmrtni ostatci ne ostaju po nekim vrećama, čime se nanovo nanosi bol njihovim potomcima.
Naređenje je došlo od vrha. Nedavno sam i u jednom intervjuu upozorio na izjave nekih slovenskih političara koji su zločine također opisali kao »eksces«, propust nekih pojedinaca. Pa mi više nismo u, recimo, 1970. godini, kada se o tome moralo tako govoriti. Tragovi o naređenjima postoje. O tome sam pisao u raznim radovima. U knjizi o Hudoj jami citirali smo dokumente iz Vojnoga arhiva u Beogradu. Iz dokumenata Ozne vidljivo je vrlo detaljno kako su naređenja davana i kako su likvidacije učinjene. Ondje su i upute koga treba likvidirati. Ili koga ne treba likvidirati ako se za neko pojedino ime dobije izravno naređenje od Ozne ili Partije da se pusti. U izvještajima o, primjerice, probijanju Srijemskoga fronta dokumenti govore o tome da je partizanska strana »imala problem« kako likvidirati sve ratne zarobljenike odjednom. Pa su oni raspoređivani. Oni koje se nije moglo likvidirati na licu mjesta slani su dalje, na druga stratišta. Spominju se i brojke, primjerice, da je kod Zagreba ili Celja Prva jugoslavenska armija pobila 10 000 domobrana i ustaša. Postoje i očuvana naređenja koja su osim prema partizanskim armijama išle i prema divizijama i brigadama. U Vojnom arhivu u Srbiji u operativnim dnevnicima Majevičke brigade čiji su pripadnici bili na Teznom u svibnju 1945. jasno se vidi da su oni sve likvidacije činili po naređenjima. Navode se likvidacije, ustaša i četnika i drugih, navodi se kada dolaze i inženjerske jedinice i zakapaju rovove… Postoji i »depeša«, koju sam prije desetak godina objavio, i u kojoj Edvard Kardelj kao drugi čovjek Jugoslavije piše predsjedniku slovenske vlade Borisu Kidriču o tome zašto su njegove postrojbe tako spore u likvidacijama i »čišćenju«, budući da se tada bližilo i vrijeme kada su stvari trebali početi preuzimati civilni sudovi, najavljivana je i amnestija i zato je trebalo ubrzati likvidacije. A to je napisano 25. lipnja 1945., kada su već toliki bili poubijani.
Znam da je u bleiburškoj komemoraciji uvijek sudjelovala velika većina ljudi koji su ondje dolazili očuvati spomen na žrtve, u molitvenom ozračju. A austrijska je vlast po mojem sudu, vidjevši možda nekoliko pojedinaca koji su doista i nosili neke ustaške ambleme, to jednostavno uzela kao izgovor da se komemoracija kod spomenika zabrani. Znam da je u tijeku pravni proces u kojem se preko austrijskoga ustavnoga suda želi vratiti komemoracija, no nisam »unutra« pa i ne mogu davati neke dodatne ocjene. U svakom slučaju, budući da je riječ o komemoraciji koja se održava u jednoj stranoj državi, uvijek je na organizatorima velika odgovornost da budu što je moguće više pozorni kada se radi o logističkim pitanjima, da se jednostavno unaprijed spriječe bilo kakvi ekscesi koje bi i neka buduća austrijska vlast mogla iskoristiti kao argument da se komemoracija opet zabrani.
U Hudoj jami u jednom sam razdoblju tijekom osam mjeseci i po tri puta tjedno istraživao taj prostor, razbijali smo vapnene pregrade i tražili posmrtne ostatke ubijenih. Predvodio nas je rudar Mehmedalija Alić, koji nas je, kada smo probili posljednju, jedanaestu krašku pregradu, neprestano upozoravao da imamo tek deset minuta jer ondje nema dovoljno kisika. Znali smo samo otprilike gdje bi prema nekim svjedocima trebali biti ostatci žrtava. A kada smo u rovu ugledali te ostatke, taj nas je prizor označio za čitav naš život. Ta masa ljudi – čija su tijela ostala gotovo neraspadnuta jer u tom prostoru nije bilo ni vlage ni kisika. Koža, nokti… U sjećanju mi je jedna ruka čovjeka koja je držala drvenu protezu čovjeka pokraj njega. Bila je riječ o ostatcima 429 ljudi. Kada sam nakon toga izišao, oči su mi bile pune suza.
Tada smo svi koji smo bili u Hudoj jami donijeli čvrstu odluku da nas nitko u razotkrivanju istine o ubijenima i dostojanstvenom ukopu ne će zaustaviti. Radili smo gotovo sve u tajnosti jer smo se bojali da će nas netko zaustaviti. No nakon dana kada smo našli ostatke obavijestili smo javnost.
Postojala je komisija koja je trebala pronaći preživjele sudionike tih zločina. Za genocid i druge ratne zločine u pravnom smislu nije postojala zastara. Konkretno, kada je riječ o Hudoj jami, došli smo do svjedoka koji su govorili da su tijela ubijenih bacali u jamu. I ispričali su samo što su u tom smislu vidjeli. U tom trenutku živ je bio i zapovjednik jedinice KNOJ-a čije je ljudstvo bilo povezano sa zločinima u Hudoj jami, ali nije bilo nikakva procesa. Branio se da s time nema ništa, da ništa nije znao. No nakon što su ga posjetili kriminalisti i pokazali mu prizore ostataka ubijenih u Hudoj jami, govorilo se da se u njegovoj kući ni noću nije gasilo svjetlo.
Sudski postupak pokrenut je protiv tada živućega partizanskoga komandanta logora Šterntal. Žrtve su bile pronađene u šumi nedaleko od logora. Postojao je i svjedok kojemu je taj komandant naredio da likvidira žrtve. To je rekao policiji. No kada je došlo do državnoga tužitelja, i taj se izvršitelj branio da se ničega ne sjeća.
Drugi je postupak vođen protiv nekadašnjega jugoslavenskoga predsjednika vlade Mitje Ribičiča. Riječ je bila o žrtvama ekshumiranim iz kraškoga ponora Konfin 1 za koje smo u dokumentaciji pronašli da su se ondje našle po naredbi »Majora M«. Svi smo znali da je o njemu riječ budući da je on bio pomoćnik komandanta Ozne za Sloveniju. Dvije povjesničarke koje su se time bavile nisu smogle hrabrosti da bi potvrdile da je taj major bio Ribičič. I tako je sudski proces protiv njega odbačen.
To je opet vezano uz Hudu jamu. Naime, malo nakon što je istina o njoj došla u javnost sadašnji gradonačelnik Ljubljane pokrenuo je inicijativu da se jedna ulica nazove po Titu. U Ljubljani smo dolaskom demokracije ukinuli Titovu cestu, to je sada Slovenska cesta. Ustavni je sud onda naredio da se kod imenovanja ulica nazivi ne mogu davati po pojedincima koji su kršili temeljna ljudska prava. Ulice koje su otprije nosile imena po takvim pojedincima mogle su ostati, ali je sud odlučio da se novi nazivi po njima ne mogu više davati. U ustavnom sudu tada su djelovali pametni i hrabri ljudi.
Rezoluciju s kojom smo započeli naš razgovor ljevica redovito etiketira kao napad na borbu protiv fašizma. Ne, ona to nije ni u jednom svojem zaključku. Ona govori samo o tome da treba ljude koji su žrtve zločina dostojanstveno pokopati i da treba vratiti dan sjećanja na njih. Znakovito je i što je sadašnja vlada donijela odluku da se u javnosti ne mogu isticati simboli nacizma i fašizma, ali problematično je što je iz te zabrane ispustila simbole komunizma. No nužna nam je promjena svijesti korak po korak, kod ljudi koji trenutačno brane da se žrtve dostojanstveno pokopaju. Agresivni pristup u tom bi smislu donosio samo štete.
