Filip Kočeljak
Poznatomu matematičaru Arhimedu pripisuje se izjava: »Dajte mi oslonac i dovoljno dugu polugu i pomaknut ću svijet.« Tako se – čini se – i mnogi kuhari iz različitih »modernih« ideoloških kuhinja svim silama trude pronaći pa i izmisliti bilo kakav oslonac i polugu kako bi suverenim državama nametnuli svoju ideologiju, osobito onu usmjerenu na razaranje braka i tradicionalne obitelji.
Ovlasti i nadležnosti Europske unije vrlo su široko definirane, ali u pogledu braka i obitelji još su uvijek dosta ograničene. Unija tako može donositi samo mjere koje se odnose na obiteljsko pravo s prekograničnim implikacijama. Srećom u tom području Vijeće odlučuje jednoglasno pa se svaka država članica, makar i samo jedna, može usprotiviti donošenju takvoga akta (tzv. pravo veta).
Drugim državama članicama u tom slučaju preostaje jedino mogućnost donošenja akta u okviru tzv. pojačane suradnje, koji se onda primjenjuje isključivo u državama koje sudjeluju u tom mehanizmu suradnje. U sklopu jednoga takvoga mehanizma 2016. donesene se već dvije »škakljive« uredbe, jedna o bračnoimovinskim režimima i druga o imovinskim posljedicama registriranih partnerstava. Hrvatska je prihvatila obje uredbe, a u mehanizmu su odbile sudjelovati Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Slovačka, Mađarska i Rumunjska.
Činjenica sudjelovanja RH u tom mehanizmu i nije toliko čudna s obzirom na to da su istospolne zajednice vrlo brzo nakon referenduma o braku s kraja 2013. Zakonom o životnom partnerstvu osoba istoga spola iz 2014. u potpunosti izjednačene s bračnim i izvanbračnim zajednicama, prvi put čak i u pogledu nasljeđivanja, iako o tome Zakon o nasljeđivanju i dalje »mudro šuti«.
Štoviše, Zakon iz 2014. istospolne je zajednice prvi put nazvao zajednicom obiteljskoga života, što je potiho otvorilo put »duginim obiteljima«: posvajanju i udomljavanju djece.
Usto, izmjenama Zakona o državnim maticama 2013. dopuštena je promjena spola u matici rođenih, a pravo na promjenu spola kao dio ustavnoga prava na zaštitu osobnoga života potvrdio je i Ustavni sud RH u odluci od 18. ožujka 2013. (U-III-3173/2012), u kojoj je čak bila riječ o maloljetnom djetetu.
Nakon neuspješnoga uvođenja zdravstvenoga odgoja i njegova 4. modula 2013., sada valjda još samo preostaje prilagoditi školovanje djece novim pravnim stvarnostima. Kada to nije bilo moguće na nacionalnoj razini, to se već uvelike događa na lokalnoj razini, osobito u većim gradovima. Za to bi mogla poslužiti i najavljena cjelodnevna nastava u koju će se vrlo lako moći dodati svakakvi novi sadržaji i »odgoji«, uključujući i posjete raznih »udruga«, pa će se roditelji svakako trebati aktivno uključiti prilikom uređivanja programa cjelodnevne nastave. Ako to propustimo, to bi mogla biti kapitulacija tradicionalnoga roditeljstva u cijelosti, kao i odgovornosti prema budućim naraštajima.
Sve navedeno pokazuje da je hrvatska nacija već dobrano »ideološki kolonizirana«, bez obzira na to što se brojni ljudi ponose svojom katoličkom vjerom. Tako se Hrvatska pridružila društvu drugih »imuniziranih« tradicionalno katoličkih društava: Španjolske, Italije, Francuske, Irske, dijela Njemačke, Austrije, Belgije, Luksemburga i Malte. Otpor zasad – čini se – pružaju samo Mađarska, Slovačka, Litva i pravoslavne države članice: Rumunjska i Bugarska. Iako je uobičajeno i Poljska u tom društvu, moguće je da će i ona uskoro u tom pogledu biti »imunizirana«.
Promjene koje se u navedenim državama članicama nisu dogodile iznutra događaju se sudski na Sudu EU-a u Luksemburgu pokretanjem pilot-slučajeva pred upravnim tijelima i sudovima država članica, koji onda na inicijativu različitih udruga ili pojedinaca dovode u pitanje usklađenost nacionalnih propisa s pravom Unije.
Ako je konkretno riječ o propisu koji ulazi u područje primjene prava Unije, odgovarajućim se tumačenjem mjerodavnoga propisa Unije može isključiti iz primjene nacionalno zakonodavstvo koje nije ažurirano u skladu s novom ideologijom. U tom kontekstu udruge i pojedinci često se pozivaju na temeljna prava i slobode.
Stupanjem Povelje EU-a o temeljnim pravima na snagu 1. prosinca 2009., Unija – koja je nastala kao isključivo ekonomski savez – napokon je dobila svoju »dušu« u obliku pravno obvezujućega kataloga temeljnih prava i sloboda ekvivalentnoga nacionalnim ustavima i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i sloboda, koje je Sud EU-a dotada – počevši od presude Stauder iz 1969. – štitio samo kao opća načela prava Unije.
Međutim, Poljska je već tada u tome vidjela rizik napada na brak, obitelj i moral te je uz Lisabonski ugovor iz 2007. dala izjavu (br. 61.) prema kojoj Povelja ni na koji način ne utječe na pravo država članica da donose zakone u području javnog morala i obiteljskoga prava, kao i zaštite ljudskoga dostojanstva te poštovanja tjelesnoga i moralnoga integriteta.
Zanimljivo, Povelja je nastala 2000. najprije kao samostalan akt, a kasnije je bila uključena u projekt Europskoga ustava koji je neslavno propao odbijanjem na referendumima održanima 2005. u Francuskoj i Nizozemskoj, isti onaj u koji su odbili uključiti pozivanje na europske kršćanske korijene i vrijednosti. Na kraju je – malo dotjerana – uključena u paket reformi na temelju Lisabonskoga ugovora potpisanoga 2007. koji je uspješno prošao.
Nažalost, iskustvo svima govori da su lijepe i plemenite stvari i nakane ponekad »trojanski konj« sa skrivenom društveno-pravnom agendom. Tako je zakonodavstvo Unije tumačeno u svjetlu Povelje već počelo uzimati danak, osobito u kontekstu radnih odnosa u kojima se kao poslodavac pojavljuju crkvene pravne osobe (slučajevi Egenberger, IR i Katholische Schwangerschaftsberatung), ali i u drugim situacijama poput odgovornosti poslodavca za načelne izjave u radijskoj emisiji o tome da ne želi raditi s homoseksualnim osobama niti ih zaposliti (slučaj Associazione Avvocatura per i diritti LGBTI).
Slično tako, tumačenjem europskoga propisa – GDPR-a, u mađarskom slučaju Deldits Sud je presudio da – iako mađarsko pravo ne predviđa postupak pravnoga priznavanja transrodnoga identiteta – ispravljanje podataka o rodnom identitetu osobe iranskoga državljanstva koja je status izbjeglice stekla 2014. pozivajući se na svoj transrodni identitet ne može u skladu s GDPR-om 2022. biti uvjetovano podnošenjem dodatnoga dokaza o podvrgavanju operaciji.
U nedostatku propisa Unije ili nemogućnosti primjene Povelje ideolozi se služe slobodom kretanja osoba pred kojom »šaptom padaju« svi propisi koji se protive novim trendovima.
U kontekstu direktive koja uređuje slobodu boravka građana Unije i članova njihovih obitelji Sud je u predmetu Coman pojam »bračni drug« protumačio tako da obuhvaća istospolne bračne drugove, čime je državama članicama koje ne priznaju istospolni brak nametnuo priznanje njegovih učinaka, čak i ako je riječ o braku vlastitoga državljanina s državljaninom treće države (SAD), sklopljenom u drugoj državi članici.
Slijedom toga Rumunjska je Amerikancu, bračnomu drugu Rumunja, morala odobriti boravak dulji od tri mjeseca. Pritom se kao ključna pokazala okolnost da je brak sklopljen u drugoj državi članici – Belgiji i da su tamo kao par živjeli oko dvije godine. Zaključak možda ne bi bio drukčiji ni da su živjeli u SAD-u, ali bi ga svakako bilo teže obrazložiti na temelju slobode kretanja.
Međutim, otegotna okolnost u tom slučaju bila je činjenica da je Sud u svojoj prethodnoj sudskoj praksi isključio primjenu direktive na članove obitelji – državljane trećih država, ali ni to nije spriječilo Sud da ode korak dalje te utvrdi da Amerikanac takvo izvedeno pravo na boravak može ostvariti izravno na temelju članka 21. stavka 1. UFEU-a (odredba koja građanima Unije izravno dodjeljuje temeljno i individualno pravo slobodnoga kretanja i boravka na državnom području država članica) i uz analognu primjenu relevantnih odredaba direktive jer se njegov bračni drug, Rumunj, prije sklapanja braka konkretno koristio svojom slobodom kretanja, nastanjujući se i stvarno boraveći u drugoj državi članici, Belgiji, gdje su zatim sklopili brak.
U bugarskom slučaju Stolična obština – rajon Pančarevo Sud EU-a zaključio je da maloljetnomu djetetu rođenu pod nejasnim okolnostima u Španjolskoj (moguće surogatstvo), gdje su dvije osobe ženskoga spola, državljanka Bugarske i državljanka UK-a, upisane kao roditelji djeteta, država članica mora izdati bugarsku osobnu ispravu ili putovnicu iako je prema bugarskim propisima prethodno trebalo obaviti upis djeteta u maticu rođenih s točnom naznakom koja je od njih majka djeteta. Doduše, Sud u tom slučaju nije otišao tako daleko da na temelju španjolskoga rodnoga lista naloži upis dviju osoba ženskoga spola kao roditelja djeteta u bugarsku maticu rođenih, nego je samo rekao da se osobna isprava ili putovnica moraju izdati i bez prethodnoga upisa u tu maticu, sve kako bi se osiguralo da to dijete može slobodno putovati i boraviti u drugim državama članicama.
U rumunjskom predmetu Mirin Sud EU-a utvrdio je da je odbijanje Rumunjske da prizna promjenu imena i roda koja je zakonski ostvarena u UK-u prije BREXIT-a protivno pravima građana Unije jer sprječava njegovo slobodno kretanje i boravak.
Nadalje, u nedavnom mišljenju u predmetu Wojewoda Mazowiecki francuski nezavisni odvjetnik izrazio je stajalište prema kojem nepostojanje bilo kakvoga priznanja istospolnoga braka sklopljenoga u Njemačkoj između dvojice Poljaka, od kojih jedan ima i njemačko državljanstvo, ograničava slobodu kretanja i boravka građana Unije koja im je zajamčena pravom Unije, a nepriznavanje valjano sklopljenoga braka na temelju prava druge države članice može ugroziti temeljno pravo na poštovanje privatnoga i obiteljskoga života iz članka 7. Povelje.
Stoga je, dakle, na državama članicama koje ne predviđaju istospolni brak da uspostave odgovarajuće postupke kako bi se osiguralo obznanjivanje trećima takvih brakova sklopljenih u drugoj državi članici. Cilj je takvih postupaka da istospolni parovi ne ostanu u pravnoj praznini i da se urede temeljni aspekti njihova života koji se odnose na vlasništvo, oporezivanje ili nasljeđivanje. Presudu Sud tek treba donijeti, ali teško je očekivati drukčiji ishod, unatoč izjavi danoj uz Lisabonski ugovor.
