Obljetnica »Oluje« i Dan pobjede i domovinske zahvalnosti sami od sebe aktualiziraju govor o važnosti središnjih nacionalnih obljetnica. Premda je u zemljama koje se u svijetu smatraju perjanicama demokracije – kao što su Francuska ili SAD – slavljenje prijelomnih povijesnih datuma ozračje u kojem nacija diše kao jedno, teško je oduprijeti se dojmu da se isto ne može reći za Hrvatsku. Barem prema načinu na koji se u javnom prostoru posljednjih godina govori o važnim povijesnim obljetnicama. Jer nije rijedak slučaj da baš uz važne datume, poput obljetnica »Oluje« ili stradanja Vukovara i Škabrnje, neke dnevnopolitičke teme najednom dobivaju najvažnije mjesto u javnosti. Svoja promišljanja o važnosti nacionalnih obljetnica i snažnoga nacionalnoga identiteta za dobrobit suvremenoga društva s čitateljima Glasa Koncila spremno je podijelio sociolog sa zagrebačkoga Fakulteta hrvatskih studija izv. prof. dr. Ivan Balabanić.
Razjedinjenost oko važnih nacionalnih obljetnica prisutna je u hrvatskom društvu od završetka Domovinskoga rata pa do danas. U Domovinskom ratu jedinstvo među građanima Hrvatske bilo je od presudne važnosti za obranu domovine. Nakon završetka Domovinskoga rata u znatnoj su se mjeri revitalizirali stari sukobi vezani uz razdoblje Drugoga svjetskoga rata, kao i uz razdoblje socijalističke Jugoslavije, ali su se pojavili i novi sukobi vezani uz različita objašnjenja naravi Domovinskoga rata te uz ulogu Hrvatske u ratu u susjednoj Bosni i Hercegovini.
Stoga ne bih rekao da se radi o razlikama do kojih je došlo posljednjih godina, nego o konstantnim prijeporima u hrvatskom društvu, koji su bili stavljeni po strani jedino tijekom Domovinskoga rata. Razloge vidim ponajprije u različitim svjetonazorima političkih aktera tijekom devedesetih i u prvom desetljeću 21. st. HDZ je stranka desnoga centra koja je tijekom devedesetih promicala konzervativne i nacionalne interese te je naglašavala očuvanje i revitalizaciju hrvatskoga identiteta, kulture i tradicije. Tadašnja oporba uglavnom je bila liberalno-lijevoga svjetonazora te je nakon rata počela naglašavati neke druge vrijednosti, kao što su zagovaranje globalizacije, kritika nacionalizma, sekularizam, multikulturalizam i prava nacionalnih manjina. Nacionalni identitet nije bio u fokusu interesa tadašnje oporbe, a u skladu s tim, kada je na izborima 2000. godine pobijedila koalicija sastavljena od šest stranaka, započeo je proces svojevrsnoga rušenja nacionalnoga identiteta koji se manifestirao i u zanemarivanju niza nacionalnih obljetnica, simbola državnosti poput Počasne predsjedničke garde, »Oltara domovine« na Medvedgradu te zanemarivanja i narušavanja institucija važnih za osjećaj nacionalnoga identiteta poput, primjerice, vojnih snaga.
Zbog političke i kulturne dominacije liberalno-lijevoga svjetonazora u Europskoj uniji i općenito na Zapadu nacionalne obljetnice i simbolika uspostavljena tijekom devedesetih, koja je važna za nacionalni identitet, više nikada nisu dosegnule društvenu i političku važnost koja bi osnažila nacionalnu koheziju. Smatram da država i društvo trebaju poticati jačanje nacionalnoga identiteta. Zdrav nacionalni identitet može poticati solidarnost, koheziju i ponos te pružiti okvir za razumijevanje političkih i društvenih pravila. Također može biti važan dio individualnoga samopoimanja. Nacionalnim komemoracijama trebala bi se vratiti važnost i uloga koju su imale u prvim godinama nakon Domovinskoga rata.
Domovinski rat temelj je moderne hrvatske države i kao takav bi trebao biti jedan od nosećih stupova hrvatskoga identiteta. Branitelji, ili veterani u nekim drugim državama, simboliziraju vrijednosti patriotizma i žrtve za državu te bude osjećaj nacionalnoga ponosa, pripadnosti i poštovanja prema zemlji. S druge strane prevladavajuća politička i kulturna elita na Zapadu stavlja naglasak, kako smo već rekli, na druge procese poput globalizacije i internacionalizma, multikulturalizma, prava različitih manjina i slično. U takvom političkom i vrijednosnom okruženju zagovaranje snažnoga nacionalnoga identiteta, kao i sva simbolika koju branitelji ili veterani predstavljaju, zvuči nazadno i zastarjelo.
Nažalost, određene interesne skupine u Hrvatskoj i izvan nje uspjele su u kolektivno javno znanje hrvatskih građana unijeti određene kontroverze koje osporavaju moralnost Domovinskoga rata i branitelja. Uzimajući u obzir navedeno, ne treba čuditi što se tema Domovinskoga rata i hrvatskih branitelja pomalo sramežljivo obrađuje u školskom gradivu. Isto se odnosi i na važnost prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, koji je ključna osoba u modernoj hrvatskoj povijesti. Predsjednik Tuđman bio je ključna osoba u hrvatskoj borbi za neovisnost, kao prvi predsjednik samostalne države bio je i ključna osoba za uspostavu demokratskoga višestranačkoga političkoga sustava, a svojom jasnom vrijednosnom i političkom orijentacijom prema Zapadu dao je smjernice za buduće međunarodne odnose i integracije Republike Hrvatske. Nažalost, kao i u slučaju Domovinskog rata i hrvatskih branitelja, određene su skupine u kolektivno javno znanje hrvatskih građana unijele niz kontroverza koje su s vremenom čak i prevladale u promišljanju lika i djela prvoga hrvatskoga predsjednika. Domovinski rat, branitelji koji su stali u obranu domovine u najtežim trenutcima i uloga prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana u stvaranju neovisne Hrvatske u temelju su stvaranja moderne hrvatske države i nacionalnoga identiteta. Njihovim degradiranjem dovodi se u pitanje smislenost postojanja današnje Hrvatske. Obrazovni bi sustav trebao voditi računa o tome.
Potpuno se slažem. Čak i letimičnim pogledom na svakodnevne medijske naslove uočit ćemo sustavno narušavanje ugleda i povjerenja u institucije važne za hrvatski nacionalni identitet. Mediji na Zapadu uglavnom zastupaju lijevo-liberalni svjetonazor pa učestali napadi na institucije koje su važne za očuvanje nacionalnoga identiteta ne iznenađuju i u nas. Na taj način sustavno se uništava nacionalni identitet i povjerenje građana u institucije važne za očuvanje i izgradnju osjećaja pripadnosti određenoj društvenoj skupini.
U Hrvatskoj se od 1999. pod vodstvom Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu provodi veliko međunarodno istraživanje »Europsko istraživanje vrjednota« (EVS), a do sada su u Hrvatskoj provedena tri vala toga istraživanja (1999., 2008. i 2017.). To istraživanje pomaže u razumijevanju kulturološke raznolikosti, društvenih promjena i osobnih vrijednosti koje oblikuju europska društva. Rezultati navedenoga istraživanja upućuju na sustavno urušavanje povjerenja hrvatskih građana u gotovo sve važne društvene institucije. Istina je da hrvatski građani i dalje najveće povjerenje imaju u vojsku, Crkvu i policiju, ali taj je postotak višestruko niži nego što je to bio slučaj prije dvadesetak godina.
Povjerenje u pravosuđe, političke stranke, Sabor i Vladu toliko je nisko da građani vide sve manje smisla u političkoj participaciji društva u kojem žive. Povratak povjerenja u društvene institucije jedan je od glavnih problema koje hrvatsko društvo mora riješiti ako želi napredovati i u drugim područjima.
Ovdje bih još dodao da je spomenuto degradiranje važnih društvenih i nacionalnih institucija koje promiču pojedini javni akteri – političari i mediji, a sve pod okriljem želje za životom u liberalnom globalnom i multikulturnom svijetu – pomalo naivan pogled na međudržavne i geopolitičke odnose. Možda je dobar primjer štetnosti takvih zabluda sustavno uništavanje Hrvatske vojske. Počevši od 2000. godine do nedavno mogli smo svjedočiti javnomu medijskomu ismijavanju svakoga pokušaja jačanja hrvatskih vojnih snaga, a sve pod izlikom da pred nama stoji vrijeme stalnoga mira u globalnom multikulturnom svijetu. Nažalost, danas svjedočimo velikim svjetskim konfliktima i izazovima, a ne možemo reći da je hrvatskoj državi i politici vojska bila u žarištu interesa u zadnjih dvadesetak godina. U skladu s tim danas se možemo pouzdati jedino u naše članstvo u NATO-u, a zbog slabe vojske znatno se smanjio i utjecaj Hrvatske u području jugoistočne Europe, što naravno ima i svoje političke i ekonomske posljedice. Ne treba zanemariti ni to da su današnje države stalno izložene raznim informacijskim napadima, psihološkim operacijama kojima se utječe na medijske publike, te dezinformacijskim kampanjama. Hrvatska, kao članica NATO-a i Europske unije te kao država koja se nalazi na području čije susjedstvo i dalje nije stabilno, suočava se s raznim hibridnim prijetnjama i izazovima. Uglavnom ne možemo govoriti o pukoj slučajnosti, nego se radi o svjetonazorskim, političkim i međudržavnim sukobima u kojima Hrvatska mora zaštititi svoje nacionalne interese, a zaštita važnih društvenih institucija trebala bi biti jedan od prioriteta.
Ulazak Hrvatske u Europsku uniju i NATO svakako su najveći međunarodni uspjesi moderne hrvatske države. Uključivanje u euroatlantske asocijacije i odvajanje od područja Balkana bili su jedan od prioriteta prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana i hrvatske politike. Naši građani tek su u zadnjih nekoliko godina počeli snažnije percipirati hrvatsko članstvo u tim važnim međunarodnim asocijacijama i mislim da ćemo s vremenom imati sve veće koristi od članstva u Europskoj uniji. Kada se govori o nacionalnim identitetima u Europskoj uniji, treba podsjetiti da je ona koncipirana kao unija suverenih država koje odlučuju dijeliti određene nadležnosti radi postizanja zajedničkih ciljeva. Članice EU-a zadržavaju suverenitet u mnogim područjima i nastavljaju oblikovati svoju unutarnju i vanjsku politiku u skladu s nacionalnim interesima. Također, valja podsjetiti da EU potiče raznolikost kao najvažniji element svojega identiteta. Načelo »ujedinjeni u raznolikosti« središnja je ideja EU-a, što znači da EU cijeni i štiti kulturnu, jezičnu i nacionalnu raznolikost svojih članica. Nacionalni identiteti ne samo da postoje unutar EU-a, nego su i aktivno promovirani i zaštićeni. Velike i snažne države članice Europske unije, poput Francuske, Njemačke i Italije, aktivno rade na čuvanju nacionalnih identiteta i upravo je njihova nacionalna svijest orijentir za njihove aktivnosti u sklopu EU-a.
Među ostalim, i primjer koji je naveden na početku, tj. negiranje važnih nacionalnih obljetnica, upućuje na to da hrvatska država i politika ne promoviraju i ne čuvaju hrvatski nacionalni identitet i interese u okviru Europske unije, kao što je to slučaj s državama koje imaju dulju tradiciju državnosti. U skladu s tim može se reći da glavna opasnost za hrvatski nacionalni identitet ne dolazi iz Europske unije, nego iz same Hrvatske.
Dolazak migranata u Hrvatsku pokazao se kao ekonomska nužnost. Hrvatska više ne može birati hoće li prihvaćati migrante, nego o dobrom prihvatu migranata ovisi naš ekonomski razvoj. Hrvatska, naravno, nije prva europska država koja se našla u toj situaciji i trebala bi slijediti dobre primjere drugih država koje su više-manje uspješno integrirale migrante u vlastita društva, a istodobno su sačuvale vlastiti nacionalni identitet i kulturu. Obrazovni sustav ima ključnu ulogu u prenošenju i očuvanju nacionalnoga identiteta. Učenje o nacionalnoj povijesti, kulturi, jeziku i tradicijama jača osjećaj pripadnosti i kontinuiteta. Važna je uloga i kulture i medija. Društvo čuva i promovira svoj nacionalni identitet kroz književnost, film, glazbu, umjetnost i druge kulturne izraze, a svakodnevno medijsko izvještavanje od presudne je važnosti. Za očuvanje identiteta presudno je i promicanje nacionalnoga jezika. Tu svakako treba pohvaliti i potaknuti prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika čiji je nacrt izradila Matica hrvatska. Naravno, u skladu s dolaskom velikoga broja migranata u Hrvatsku treba uskladiti zakonodavstvo i politike kako bi se zaštitio i promovirao nacionalni identitet. Treba implementirati politike koje potiču zaštitu kulturne baštine i integraciju imigranata. Dolazak migranata u Hrvatsku ekonomska je nužnost, a o volji i sposobnosti hrvatskih političkih elita ovisi hoće li takva promjena u sastavu stanovništva Hrvatske ugroziti hrvatski nacionalni identitet.
