»Osjećam se povlaštenim kaj sam Bistričanec. Mnogi bi bili sretni da su ovdje rođeni i da žive kod naše Majke Bistričke. Domaći ponekad toga nisu ni svjesni. Ja jesam« – svjedoči Stjepan Cesar, pastoralni vijećnik u župi i nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici, ispunjen obiteljski čovjek i obrtnik, vlasnik trgovačke pokretne radnje.
Bakina krunica presudila
Stjepan je ove godine navršio sedamdeset godina. Rođen je 22. travnja 1955. u Mariji Bistrici kao najstariji od trojice braće. Iz tradicionalne je katoličke obitelji. Majka mu je bila Marija, djevojački Ozimec, domaćica rodom iz Podgorja Bistričkoga, odakle mu je bio i otac Karlo Cesar, trgovac. Oboje su pokojni. Kao mali doselili su se u Bistricu. Po vjenčanju živjeli su s Karlovim roditeljima. Karlo je ostao s njima, a ostalih šestero braće sa svojim su se obiteljima skrasili negdje drugdje. Glava obitelji bila im je baka Magdalena, Karlova mama. Ona je svake večeri predmolila krunicu i vodila brigu o vjerskom životu. Svi su išli u crkvu.
»Ministriral sam od svoje pete, šeste godine«, pripovijeda Stjepan. »Trebal sam biti svećenik, ali je još baka zaključila da sam previše sklon ženskomu svijetu. Moji su bili baš dobri ljudi. Rodili su nas trojicu. Najprije mene, pa Zvonimira i Željka. U dobrim smo, skladnim odnosima, uvijek smo međusobno jedni uz druge, rado si pomažemo ako zatreba. Svi smo mi sa svojim obiteljima u susjedstvu, živimo u centru Bistrice, kuća do kuće. I sve su si tri šogorice dobre, što nas braću i njihove muževe posebno veseli.«
Plovidba do Ljiljane
»Kako sam od malih nogu bio ministrant, od rana sam naučio liturgiju, ali i život župe, kao i život u hodočasničkom mjestu. Doma sam završio osnovnu školu, a u srednju strojarsku krenuo sam u Zagrebu. Htio sam se obrazovati u umjetničkom usmjerenju, ali moji nisu mislili da bi to bilo dovoljno ozbiljno za život. Nagovorili su me da idem za strojara. Bil sam temperamentan i nakon srednje škole otišao sam iz rodnoga kraja. Zaposlio sam se na teretnim brodovima, većinom za grčke tvrtke. U gotovo deset godina oplovio sam cijeli svijet radeći na brodskim strojevima. Na tom sam si radnom putovanju proširio spoznaje o kulturama i religijama naroda svijeta, često sam nastupao kao interkulturalni medijator. Ispreplela se u tom vremenu moja umjetnička predispozicija i trgovačko zaleđe koje sam nosio iz obitelji još od djeda koji je držao trgovinu. Pri kraju svojega morskoga putovanja osvojio sam svoju Ljiljanu, po struci medicinsku sestru, i s njom krenuo graditi svoje obiteljsko gnijezdo. Ljiljana je 1960. godište. Iz obitelji je Kovačić, iz obližnjega sela Bistričke Poljanice. Trideset godina radila je kao medicinska sestra na intenzivnoj, u koronarnoj jedinici na ‘Rebru’. Putovala je sve do mirovine 2009. Otkad je penzionerka, aktivnija je nego ikad.«
Drvo koje se pamti
»Vjenčali smo se 1984. kod naše Majke Božje Bistričke, koja je naša trajna zagovornica. Oduvijek smo jedno drugomu bili inspiracija i potpora pa smo se nadopunjavali kako u smislu organizacije i koncepcije posla, tako i u ljubavi i brizi za okoliš, hortikulturno uređenje mjesta. Često smo bili vizionarski nastrojeni, mnogima smo bili primjer kako nešto pokrenuti ili od čega početi. Odlučili smo se za trgovačku pokretnu radnju, postali smo obrtnici. Radnju imamo nasred Bistrice, ispod crkve. Prodajemo drvene igračke, suvenire. Puno toga napravimo sami, a dio i kupimo. Kombiniramo. Na meni je obrada drva, a Ljiljana ukrašava. Ima nas još samo dvoje-troje koji u Bistrici delamo drvene igračke. Vole ih osobito hodočasnici iz Zagreba. Na tom putu pridružila su nam se naša djeca koja danas već imaju i svoje male velike obitelji. Bernarda je 1984. godište, a Bernardo 1989. Ona je diplomirana arhitektica, radi kao profesorica u Školi primijenjene umjetnosti i na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. Udana je i majka je jedne curice. Žive u Zagrebu. Sinek je inženjer strojarstva, radi u struci u Zagrebu u privatnom poduzeću. Putuje svaki dan. Oženjen je, ima dvije male curice, s nama su u kući, svatko u svojem stanu.«
Nezaboravni mons. Cindori
»Najveći moj učitelj na području duhovnoga života bio je i još uvijek je mons. Lovro Cindori, koji je u Mariji Bistrici kao rektor djelovao punih 37 godina. On mi je uvijek govorio: ‘Za lijepu Bistricu i dobre ljude u njoj’. I mene vodi ta misao. Na jednostavan način ujedinjuje u Bistrici ono svjetovno i ono duhovno. Mons. Cindori me je niz godina zvao u razne aktivnosti i suradnje. U brizi za dobrobit svetišta razvili smo lijep i iskren odnos. Tu su bili početci mojega djelovanja u pastoralnom vijeću do današnjega dana, a u ekonomskom vijeću djelovao sam dva mandata po četiri godine. Mons. Cindori nije bio samo župnik svetišta, nego i njegov čuvar u najdubljem smislu. U tom razdoblju dogodile su se neke od najvećih proslava, važnih i na razini Crkve u Hrvatskoj: Nacionalni euharistijski kongres i 300 godina od pronalaska kipe Majke Božje Bistričke, posjet pape Ivana Pavla II. pri beatifikaciji kardinala Alojzija Stepinca, a zatim i početak izgradnje karmela u Mariji Bistrici. Ti su događaji na mene ostavili velik trag te osvijetlili budućnost našega najvećega marijanskoga svetišta u Hrvatskoj. Nakon mons. Cindorija nastavio sam jako lijepu suradnju s njegovim nasljednicima: mons. Zlatkom Korenom, preč. Domagojem Matoševićem i sadašnjim rektorom Tomicom Šestakom. Svi su se oni trudili za napredak svetišta, a ja sam im s ostalim aktivnim vjernicima nastojao biti potpora. Pri srcu su mi svi naši svećenici, kao i naše bistričke časnice.«
»Inače sam uz izradu suvenira za svetišta u Hrvatskoj upoznao tijekom godina i puno drugih svećenika i časnih sestara. Mnogi će mi ostati u trajnom sjećanju jer su uspjeli na mene prenijeti i duhovnost koja mi je kao vjerniku bila potrebna ili kad sam bio na nekoj prekretnici, kada mi je u tom smislu bila potrebna pomoć. U kroničnom smo nedostatku svećeničkih i redovničkih zvanja, ljudi koji vode i odgajaju zajednicu u kakvoj sam i sam rastao. A u tom smislu, zahvaljujući takvom pozitivnom zajedništvu, vjernici laici i sami rastu i duhovno se razvijaju.«
Bez vjere čovjek je izgubljen
»Vjera mi puno znači. Velik je dio mojega života. Da nemam vjere, izgubio bih se. Bio sam po svijetu, svega sam vidio. Deset sam godina plovio po cijelom svijetu, od dvadesete do tridesete. Shvatio sam da mi je srce ostalo u Mariji Bistrici. Zahvalan sam Bogu i svojoj ženi da sam tu, da imam obitelj. Jedan mi je svećenik na ispovijedi u Indiji sugerirao da se vratim doma. Poslušao sam ga. Sretan sam zbog toga. Ispunjena sam osoba. Da nije bilo moje žene, možda bih ostao tko zna gdje. Ljiljana je bila čvrsta ruka. Sumnjao sam tu i tamo. Ali sam shvatio da sam bez vjere izgubljen. Vjera me drži. Po njoj sam to što jesam.«
Dođu, priznaju, pokaju se…
