ANGAŽIRANI VJERNIK ŽUPE SV. JELENE KRIŽARICE JOSIP SENTE »Na kraju ćemo ionako svi biti pitani koliko smo ljubili«

Josip Sente angažirani je vjernik, izvanredni djelitelj pričesti, u župi sv. Jelene Križarice u Zaboku
Josip Sente
»Lijepo se osjećam kad učinim nešto korisno, usrećim bližnjega, a smiren sam kada sebe i sve svoje prepustim na čuvanje i zaštiti našega Oca. Inače sam i dugogodišnji pretplatnik Glasa Koncila«

Josip Sente angažirani je vjernik, izvanredni djelitelj pričesti, u župi sv. Jelene Križarice u Zaboku. Potječe iz velike vjerničke obitelji i cijeli je svoj život posvećen Bogu, župi i obitelji. Tako je naučio još kao dječak, tako živi i odgaja svoje potomke.

Slavek je u Milkinu kuću donio Boga

Rođen je 2. ožujka 1956. u Sekirišću, selu pet kilometara udaljenu od Svetoga Križa Začretja. Roditelji su mu bili Slavko i Milka rođ. Vrček. Dobili su devetero djece. Godine 1957. rođen im je danas pokojni Dragutin, zatim 1959. Ivan, 1961. Stanko, Ljubica je rođena 1963., Franjo 1966., Petar 1969. Posljednji sin Antun, svećenik, na svijet je došao 1971., a Đurđica 1972. godine. »Naša je majka Milka«, pripovijeda Josip, »bila kći imućnijih roditelja s puno zemlje. Zemlju su obrađivali težaci koji su također bili za obiteljskim stolom. Mama je cijeli život, od svoje 13. godine kad su joj oca ‘osloboditelji’ strpali u zatvor jer je dao utočište svim vojskama, bila u ulozi domaćice. Poznata je bila kao vrsna kuharica, kuhala je čak i na svadbama.

Roditelji su očekivali bogata zeta, a njezino je srce odabralo Slaveka, koji nije priženio ništa, ali je u kuću donio Boga. Često je naglašavala kako je Slavek svojim predanim radom sve nadmašio. Bila nam je nježna majka, nezaustavljiva radnica, domaćica. Otac Slavko bio je najstariji od devetero djece, imao je brata svećenika i četiri sestre redovnice. Priženio se k Milkici iz obližnjega sela Martinca. Bio jako vrijedan i poduzetan čovjek. Svjedočio je svoju vjeru javno i prenosio ju na nas djecu. Mamina sestra Marica nije se udavala i cijeli svoj život posvetila je nama, svojim nećacima. Živjeli smo na velikom seoskom imanju, mukotrpno radeći. Iako smo od crkve bili udaljeni sat hoda, svake nedjelje i blagdanom cijela je obitelj zajedno, bez iznimke, pješačila na misu. Zajednička obiteljska molitva nije se propuštala.«

»Imali smo samo jedno drugo«

»Moj stric svećenik Ladislav smjestio me u Zagreb kod sestara milosrdnica u Frankopanskoj. Tamo su već bile dvije moje tete, s. Nela i s. Tihomila, a kasnije je došla i s. Dominika. Četvrta tatina sestra s. Slavka u dominikanskom je redu. U Frankopanskoj sam stanovao od svoje desete do četrnaeste godine, uz još dva dječaka od kojih je jedan svećenik pok. o. Juraj Domšić. Svaki dan prije nastave ministrirali bismo na dvije mise na latinskom. Time smo uzvraćali sestrama za sve što smo dobili besplatno, ponajviše pažnju i ljubav, na čemu im i ovom prilikom zahvaljujem.

»Vjernik nema drugoga puta nego moliti za svoje svećenike, i surađivati s njima. Oni će nas voditi Isusu, a s Isusom možemo sve, i voljeti domovinu, obitelj i našu djecu«

U lijepu sjećanju ostao mi je i don Luka Depolo. Vodio bi nas na izlete i u kino, a darovao mi je i ilustriranu Bibliju mladih.

Srednju školu završio sam u Zagrebu i zaposlio se u ‘Janku Gredelju’. Po struci sam strojobravar. Oženjen sam trgovkinjom Božicom već 47 godina. Za vrijeme školovanja boravila je kod tete u Zaboku. Ona sa 20, ja sa 21 godinom, krenuli smo u bračnu avanturu, bez igdje ičega, imali smo samo jedno drugo. A Gospodin i Majka Božja bili su uvijek s nama. Kupili smo zemljište i izgradili kuću u Zaboku. Obitelj se povećavala. Dubravka smo dobili 1979., Tomislava 1981. i Mariju 1990. godine. Nije bilo lako. Djeci smo davali ono osnovno potrebno, ali ne u izobilju. Uzdali smo se u Božju pomoć, koja je uvijek došla kad je bilo najpotrebnije. Danas smo oboje u mirovini, ponosni djed i baka uskoro desetero unučadi. Dubravko s Anamarijom ima pet sinova, Tomislav s Petrom jednu kćer, Marija s Vjekoslavom tri kćeri, a uskoro dolazi sin. Obožavamo svoje unuke, dajemo se njima, osobito supruga koja ih čuva, neke nakratko, neke dulje. Pomažemo djeci koliko najviše možemo, osobito čuvati djecu, a to su slatke brige. Osobita su radost djeci, a djedu i baki zadovoljstvo, izleti vlakom u Zagreb, ili u omiljene im toplice. Kućom uvijek odjekuje dječja graja i vesela pjesma.«

Na raspolaganju »gdje god mogu«

»U župnoj sam zajednici aktivan otkad znam za sebe. Bio sam ministrant, potom čitač, a posebno mi je časno poslanje to što sam izvanredni služitelj pričesti, za što me predložio naš bivši župnik Marijan Culjak. Početkom Domovinskoga rata župnik Ivan Vnučec pokrenuo je rad našega župnoga Caritasa, a ja sam se uključio i volontiram još i danas. Dolaskom župnika Branka Riseka te mladoga agilnoga voditelja Marka Bilića naše su se aktivnosti jako povećale. Ima nas dvadesetak aktivnijih volontera. Aktivan sam na preuzimanju robe iz trgovačkoga lanca, sortiramo što je upotrebljivo i dostavljamo korisnicima. Kod obilaska potrebitih primjećujem da je nekima potrebnija topla riječ, sjesti kod njih, imati vremena za slušanje njihovih muka. I kad izmamiš osmijeh na njihovu licu, vidiš da je vrijedilo truda. Povodom 90. obljetnice djelovanja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije naš je zabočki kao aktivniji dobio priznanje.

Nastojim biti na raspolaganju našemu mladomu zauzetomu župniku Branku gdje god mogu pomoći. On je sad jako angažiran na velikoj obnovi naše župne crkve sv. Jelene Križarice. Konstrukcijska obnova bit će duga zbog dotrajalosti i potresa.

»U župnoj sam zajednici aktivan otkad znam za sebe. Bio sam ministrant, potom čitač, a posebno mi je časno poslanje to što sam izvanredni služitelj pričesti«

Mise nedjeljom slavimo u osnovnoj školi, a radnim danom u vatrogasnom domu. Svakoga četvrtka poslije mise je klanjanje, a svaki treći petak u mjesecu imamo pobožnost na nakanu Molitvenoga vijenca Prečistoga Srca Josipova. Uključeno nas je 31, po jedan molitelj za svaki dan u mjesecu. Osjetio sam snažan zahvat sv. Josipa, po kome sam i dobio ime. Naš unuk Lovro, nakon teške prometne nesreće, ozdravio je po zagovoru sv. Josipa. Stoga sam bio i jedan od inicijatora osnivanja molitvenoga vijenca. Redovito molimo na zadane nakane, za naše duhovne pastire, poglavito za župnika, nova duhovna zvanja, za sve mlade. Lijepo se osjećam kad učinim nešto korisno, usrećim bližnjega, a smiren sam kada sebe i sve svoje prepustim na čuvanje i zaštiti našega Oca. Inače sam i dugogodišnji pretplatnik Glasa Koncila.«

»Idi sada i ti se odmori«

»Imao sam tu milost da sam zadnje dane i sate bio uz našu majku Milku koja se s molitvom krunice na usnama, točno prije godinu dana, preselila u vječnost. Nekoliko minuta ranije zahvalila mi je i rekla: ‘Idi sada i ti se odmori.’ Njezina velika obitelj od 70-ak članova rado se i dalje okuplja u obiteljskom domu gdje nas je sve rodila. O njemu se skrbi naš brat svećenik Toni i tamo ima mjesta za svakoga. Posebno lijep i prijateljski odnos imamo s našim tetama časnama. Rado dolaze k nama u Zabok, a s. Dominika i svoje godišnje odmore provodi s nama. Prije nekoliko dana našega unuka Tomu, peto dijete Dubravka i Anamarije, u ime zagrebačkoga nadbiskupa krstio je naš brat Antun, rektor Nacionalnoga svetišta sv. Josipa. Svjestan sam svih blagoslova koje smo tijekom života dobivali, i još uvijek dobivamo. Nismo ih zaslužili, ali smo ih dobili po ljubavi Božjoj.«

Odgovorni smo za svećenike

Ako nekoga istinski volim i ako mi je drag, važan, bilo da je riječ o pojedincu, obitelji, domovini, učinit ću nešto korisno, dobro i lijepo, dat ću sve od sebe da ga usrećim. Dakle trebam se pitati, promišljati što voli ta osoba, što ja mogu učiniti, i onda to i učiniti. Bit će potreban napor, trud, možda i znoj, ali nije važno jer ću zatim biti sretan, radostan. Kad me vide takvoga, i drugi će htjeti činiti tako i biti takvi. I radosti će biti više i više. To je uloga i poslanje vjernika, učiniti svojega bližnjega, posebno potrebitoga i siromaha, sretnim i donositi radost. To teško ide bez Božje pomoći i Duha Svetoga. Zato postoje sakramenti, u njima susrećemo živoga Boga. A sakramenata nema bez svećenika. Stoga vjernik nema drugoga puta nego moliti za svoje svećenike, i surađivati s njima. Oni će nas voditi Isusu, a s Isusom možemo sve, i voljeti domovinu, obitelj i našu djecu. Odgovorni smo za njih i njihovu budućnost. Na kraju ćemo ionako svi biti pitani koliko smo ljubili.