ANA JELIĆ, PASTORALNA VIJEĆNICA U GOSPIĆU I PREDSJEDNICA MJESNE UDRUGE »BETLEHEM« »Vratila sam molitvu krunice u život i kao da sam se nanovo rodila«

Snimila: T. Baran | Ana Jelić: »Moji problemi nisu nestali, ali znam koji mi je put, gdje su istina i život, i onda mi postane lakše.«

Katedralna župa Navještenja BDM u Gospiću među zauzetim vjernicima ima mladu suprugu i majku Anu Jelić, koja sa svojim suprugom Marijanom radosno sve svoje slobodno vrijeme daruje župi. Čitači su misnih čitanja, pomažu u uređenju katedrale, a Ana je i pastoralna vijećnica. Angažirani su i u drugim župnim sadržajima, ali i u onima koje nudi šira crkvena zajednica. Predsjednica je udruge »Betlehem« Gospić. Kao obraćenici supružnici Jelić upijaju vjeru na svim razinama, ističući da im je vjera životni smisao i putokaz u svakoj situaciji.

Ana je rođena 10. svibnja 1988. u Gospiću. Mama joj je Katica, djevojački Karakaš, iz Podlapače blizu Udbine, zaposlena kao gerontodomaćica u Crvenom križu. Njezin tata Mile Butković rodom je iz Mušaluka kraj Ličkoga Osika, tokar je po struci, ali je ratni vojni umirovljenik. Njih su se dvoje upoznali u rodnom kraju, vjenčali se u Gospiću i skrasili se u Mušaluku s Milinom obitelji. Tijekom Anina petoga razreda preselili su se u Gospić u stan u kojem su danas. Blagoslovljeni su s četvero djece. Najstariji Ante rođen je 1984. On je šumarski tehničar zaposlen u struci, neoženjen je i živi s roditeljima. Sina Ivicu dobili su 1989. Završeni je konobar, radi kao zaštitar, otac je troje djece, oženjen je, s obitelji živi kod svojih roditelja. Najmlađi je Marko, rođen 2002., sjemeništarac. Školuje se i formira u Zadru.

»Poslije krizme i ja sam prestala ići u crkvu«

»Mama nam je oduvijek bila radišna, marljiva žena«, pripovijeda Ana. »Uvijek je bila po poslu, više je introvertirana, sramežljiva osoba, povučena, zatvorenija. Bila je otvorena životu, nije bila stroga, prije je bila popustljiva. A tata je bio strog, naglije naravi, radio je s mamom na poljoprivredi. Prilagodljiv je, društven, komunikativan. Brak im je oduvijek dinamičan, bilo je teških trenutaka, ali još su skupa. Tradicionalni su u vjeri. Baka i djed u vjerskom su smislu naglašeno vodili računa o nama djeci. Djed nam je pričao biblijske priče, tjerali su nas u crkvu. Slavili smo blagdane, molili za Božić, Uskrs, držali do velikih blagdana. Pripadali smo župi u Mušaluku, išli u filijalu Svetoga Duha, a u Gospić u crkvu Navještenja BDM, u današnju katedralu. U Lički Osik išla sam na pripravu za pričest, a za krizmu u Gospić. Luka Blažević bio je moj prvi župnik i vjeroučitelj, imao je smisla za nas djecu. Organizirao je molitvu krunice za nas djecu, davao nam je čokoladice. U Gospiću me za krizmu pripremala s. Krešimira, odlična nam je bila. Poslije krizme i ja sam prestala ići u crkvu, sve do posljednje godine studija.«

Bijega nema, što je u srcu, u srcu je

»Osnovnu sam školu najprije polazila u Mušaluku, od 2. do 4. razreda preselili su nas u Lički Osik, a od 5. sam razreda išla u Gospić. Do 5. sam razreda bila odlična, poslije sam malo popustila pa sam bila vrlo dobra. Društvo mi je bilo super, profesori također, u dobrom su mi sjećanju. Dodatno sam išla na ritmiku, na košarku. I to je bilo to. Usput smo pomagali roditeljima na poljoprivredi. Zato se svaki dan putovalo iz Gospića u Mušaluk, što je 15 minuta daleko. Imali smo vrt, obrađivali sijeno, krumpire, imali smo kokoši, ovce, krave. Roditelji se i danas bave poljoprivredom. Srednju ekonomsku školu završila sam u Gospiću. Nisam imala viziju što bih, društvo me povuklo u tu školu. Profesori su mi bili dobri, ekipa u razredu također, ugodno mi je bilo. A kod kuće su roditelji popuštali u tradicionalnom katoličkom odgoju. U nekim su stvarima počeli gledati uroke i sve su više zanemarivali Crkvu. A onda se to reflektiralo na nas djecu. Na kraju sam što prije željela zasnovati samostalni život jer sam mislila da će se problemi tako riješiti. Ali bijega nema, što je u srcu, u srcu je. Upisala sam ekonomiju u Rijeci, godine 2007. stanovala sam privatno do 4. godine faksa, kad sam se preselila u studentski dom. Tamo sam bila do diplome 2012. Na početku mi je bilo grozno. Rijeka mi se nije svidjela kao grad. A problemi su me od kuće još više proganjali. U nekim sam starim prijateljima doživjela razočaranje. Ali su mi u život dolazili novi. U njih sam gledala kao u tele jer su govorili o duhovnim obnovama, klanjanjima, nisam ih razumjela. Bili su mi novi svijet.«

»Na toj mi se ispovijedi srušio zid«

Na četvrtoj godini studija osjetila sam potrebu otići na razgovor svećeniku. To je bio Nikica Jurić iz crkve sv. Jurja na Drenovi. Razgovarali smo, oduševio me na prvu, ispovjedio me. Bio je blag, raširenih ruku, s osmijehom na licu. Na toj mi se ispovijedi srušio zid ispred očiju, obratila sam se. Shvatila sam da je Isus živ, počela sam razlikovati dobro i zlo, osjetila sam Duha Svetoga. Istinski sam osjetila ispunjenje, radost, sreću. Izišla sam iz ispovjedaonice sa suzama radosnicama. Moja je krsna kuma bila praktična vjernica. Ona mi je od malena lijepo pričala o Bogu, ali je nisam razumjela. Rekla mi je, kad sam joj posvjedočila obraćenje, da je cijelo vrijeme molila za mene. Započeo je moj novi hod kroz život. S prijateljima s faksa potpuno sam se razumjela jer su se prijateljstva rodila u Bogu. I danas smo jako bliski. Svake sam srijede išla na klanjanje kod vlč. Nikice, kod salezijanaca sam išla na molitvenu grupu, na misu sam i tijekom tjedna znala otići, na ispovijed sam išla jedanput mjesečno. Vratila sam molitvu krunice u život i baš sam bila radosna. Kao da sam se nanovo rodila. Našla sam ispunjenje. Više me nije pogađala ni obiteljska situacija. Sve sam to predavala Kristu.«

»Je li to moja crkva ili vaša?«
Još uvijek mnogo ljudi misli da su samo svećenici Crkva. Stoga je vrlo važno osvješćivati vjernicima laicima da oni nisu samo dio Crkve, nego da su i oni Crkva. Još je važno raditi na povjerenju i suradnji između svećenika i laika. Važno je prepoznati darove i sposobnosti pojedinca i cijeniti službu koju on vrši, bilo kao svećenik, bilo kao laik. Također, mnogi laici ipak više vole prepustiti svećeniku sve obveze, te samo sudjelovati na misi nedjeljom. Stoga valja poticati i motivirati laike na razne načine da nađu i zauzmu svoje mjesto u Crkvi i da se sami javljaju svećenicima sa svojim idejama.
Sjećam se zgode kad sam sjedila u klupi s prijateljicom i dvoumila se trebam li prije mise pomoći pripremiti oltar ili ne, iz nekog osjećaja neugode nakraju nismo otišle. Nakon mise svećenik nas je, kako bismo mi laici rekli, »oprao« i pitao: »Je li to moja crkva ili vaša? Ja ću otići odavde a vi ostajete!« To nam je tada bilo dovoljno da si osvijestimo da je crkva i naša. Tako smo dobile poticaj staviti se u službu.
Uloga laika je u društveni, politički i gospodarski život unijeti kršćanski nauk. Također preko laika ljudi mogu čuti evanđelje i upoznati Krista. Na poseban način roditelji sudjeluju u toj službi kad provode bračni život u kršćanskom duhu i brinu se o kršćanskom odgoju djece. Laici mogu surađivati u predavanju vjeronauka, u sredstvima društvenoga priopćivanja, vođenju kateheza, administrativnih poslova, čitača u crkvi, čistača u crkvi, pomagati u nadolazećim događajima u župi, predlagati nove izvedive ideje, udružiti se u udruge koje promiču kršćanski nauk, život, i slično, nalaziti se i moliti zajedno i još mnogo toga u suradnji i poslušnosti pastirima. Pomažemo tako rastu crkvene zajednice, svatko prema darovima dobivenim od Gospodina.
Prošnja nakon molitve na Brdu ukazanja

»Sa svojim sam mužem prohodala u 1. razredu srednje škole. On je Marijan Jelić, rođen 1986. Električar je, radi u struci na željeznici, iz Gospića je. Vrlo je drag, o mužu govorim samo sve najbolje. Uvijek mi je bio oslonac. Nije bio obraćen, ali je bio jako dobar kao osoba. Poticala sam ga na obraćenje, ali nije išlo. Pustila sam Isusu i počela moliti za njega. Molila sam Gospodina da se Marijan obrati jer nisam mogla biti s njim takvim kakav je u vjeri bio. Nas dvoje najprije nismo živjeli predbračnu čistoću, a onda sam, nakon svoga obraćenja, odlučila živjeti čisto. Mislila sam da će me dečko zato ostaviti. Rekla sam Isusu da biram čistoću, bez obzira na ishod s Marijanom. Šutio je kad sam mu rekla odluku. Prihvatio je, premda mu nije bilo jasno. Nakon kraćega je vremena pristao doći sa mnom na klanjanje. Izišao je iz crkve s osmijehom od uha do uha. Krenulo je njegovo obraćenje. Kad sam završila studij i iz Rijeke se vratila u Gospić, bila sam tužna jer sam mislila da u Gospiću nema nikakvih duhovnih sadržaja osim mise. No, nakon prvoga dolaska, na misi mi je prišla jedna osoba i pozvala me na duhovne vježbe sv. Ignacija koje je vodio svećenik Marinko Miličević. Otišli smo, dopalo nam se i ostali smo. Te smo 2012. godine otišli na ‘Mladifest’ u Međugorju, bilo nam je divno. Za vrijeme krunice Marijanu je došlo da me zaprosi. Zaprosio me drugi dan, nakon molitve na Brdu ukazanja. Bili smo zaručeni godinu dana, a vjenčali smo se 7. rujna 2013. Vjenčali smo se u Ličkom Osiku, u župi sv. Josipa, vjenčao nas je Ivica Tola, naš jako dobar prijatelj. Njega smo upoznali ranije u Gospiću. Nakon vjenčanja smjestili smo se na gornjem katu kuće muževih roditelja. I danas smo tamo, ali gradimo svoju kuću. Dobro sam se udala, sretno. Što sam duže u braku, to nam je bolje. I svađamo se sve kvalitetnije. Zapravo se radi o prepirkama nakon kojih komuniciramo sve bolje.«

»U grobnici za nerođene pokopali smo prvi plod«

»Godine 2014. rođen nam je Mihael, a 2017. Filip. Imala sam i dva spontana pobačaja, a sada sam ponovno trudna. U vremenu spontanoga pobačaja obratila sam se udruzi ‘Betlehem’. Izborili su se za ukop ploda od osam tjedana. Predložili su da se udruga ‘Betlehem’ proširi na Gospić. Kupljena je grobnica za nerođene u kojoj smo pokopali naš prvi plod. A drugi plod se nije ni razvio pa se nije imalo što pokopati. Nakon svega toga postala sam 2016. predsjednica udruge ‘Betlehem’ Gospić. Imamo grobnicu za nerođene i zasad smo gospićku javnost obavještavali da ljudi u nju mogu pokopati plod ako im umre nerođeno dijete. Pred nama je tek pravi posao. Sinovi su nam super, svaki je poseban na svoj način. Kao mlada majka na početku sam se bojala jer se djecom treba puno baviti, puno im se posvećivati. No Gospodin nas ispunjava preko djece, uči nas ljubavi i sebedarju. Sretna sam i ostvarena u obitelji. Zaposlena sam u Zavodu za hitnu medicinu Ličko-senjske županije u Gospiću, u odjelu javne nabave. Dobro mi je tamo, iako sam većinu vremena dosad provela na porodiljskom.«

»Znam koji mi je put, gdje je istina«

»Pripadamo župi Navještenja BDM, katedrali. Župnik nam je Mario Vazgeč. Muž i ja smo čitači u crkvi, čistimo katedralu kada je potrebno, pastoralna sam vijećnica. U vijeću se dogovaramo o svemu u župi, muž i ja smo uvijek na raspolaganju župniku. Naša je crkva naša kuća, tako se prema njoj i odnosimo. Dođemo na misu tijekom tjedna kad god možemo. Srijedom odemo na molitvenu zajednicu. Na njoj se, uz župnikovo dopuštenje, okupljamo mi laici sami. S vlč. Marinkom Miličevićem susrećem se kad su klanjanja ili cenakul, posveta Bezgrješnomu Srcu Marijinu. Dođemo mu i na razgovor kad nam je potrebno. Divan je za razgovor i za razlučivanje situacije. Završila sam i za podučavateljicu Billingsove metode, a suprug i ja smo oboje završili i tečaj Teenstara, cjelovitoga spolnoga odgoja. Sav mi taj angažman u Crkvi puno znači, to zajedništvo sa župljanima, prijateljima, to jedinstvo i zajedništvo. Svojim smo načinom života primjer djeci. Mislim da smo jedno drugomu u tom zajedništvu blagoslov. Vjera mi je sve. Daje smisao mojemu životu. Nije da su moji problemi nestali, i da sam ja i svi oko mene idealni, ali znam koji mi je put, gdje su istina i život, i onda mi postane lakše. To je za mene vjera.«

IZVORGlas Koncila br. 38/2018.
Prethodni članakDUH POZIVA… Temelji i područja laičkoga apostolata
Sljedeći članakKRŠĆANI KOJI (NE) VJERUJU Jesu li sve religije jednake i tko će se spasiti?