U župi sv. Petra i Pavla u Kašini, između Sesveta i Marije Bistrice, mnogi osloncem nazivaju najaktivnijega župljanina Bojana Culeja. Rođen je 16. ožujka 1981. u Zagrebu. Njegovi su roditelji, otac Ljudevit i majka Katarina rođ. Švaljek, Zagorci. Otac je iz Belca, a majka iz Radoboja kod Krapine. Upoznali su se u Zagrebu nakon što su oboje iza sebe imali brak. Ljudevit je živio u Velikoj Ludini pokraj Popovače i ima jedno dijete, Grozdanu koja je 1970. godište. Katarina je pak živjela u Radoboju i imala četvero djece, Kseniju, rođenu 1965., Tihomira, rođena 1967., Krunoslava koji je 1972. godište i Dajamantija rođena 1975. U zajedničkom braku imaju dvojicu sinova, Silvija, rođena 1978., i Bojana.
Domaći »dotepenec«
»Kršten sam u župi sv. Ane u Rudešu zbog očeve povezanosti sa salezijancima«, pripovijeda Bojan. »Kao nova obitelj, nakon niza podstanarskih stanova u Zagrebu, naselili smo se u Sesvetama. S vremenom smo kupili kuću u Planini Donjoj, filijali župe sv. Petra i Pavla u Kašini. Na početku nam je bilo teško, ali s vremenom su nas prihvatili kao domaće, premda je u zraku uvijek lebdjela riječ dotepenec. Pošao sam u školu u Planinu, današnju OŠ Vugrovec – Kašina. Tijekom mojega djetinjstva župom je upravljao župnik Srećko Draksler. Bio je svećenik staroga kova, strog. Godine 1992. za župnika je došao Ivan Damjanović. Tada su se počele osnivati nove skupine ministranata i čitača, kao i novi zborovi. Uz osnovnu sam upisao i glazbenu školu za harmoniku, uz klavir kao dodatni predmet. Upravo je taj detalj važan jer me nakon prve mise župnika Damjanovića u Planini zaustavila Marica Balog i upitala me bih li svirao u crkvi. To je bio jedan od prvih angažmana u župi jer sam s obitelju išao subotom i nedjeljom na vjeronauk i misu kod časnih u Frankopansku, koju bi uglavnom predvodio sada pokojni don Luka Depolo.«
Od Šalate do obiteljskoga obrta
»Na svetkovinu Svih svetih 1992. godine odsvirao sam svoju prvu misu sa zborom iz Planine, koji i danas pjeva na misnim slavljima. Sljedećih godina počeo sam svirati u dječjem zboru u Kašini. Tako da se nedjeljom išlo na dvije ili čak tri mise. U to vrijeme otac nam je bio jedini vozač. Kako smo svi bili aktivni, stalno nas je vozio uokolo. Problem je bio u vrijeme kada je tata radio u Austriji. Na probe se tada išlo pješice uz nošenje klavijatura u torbi na leđima. Uz takav aktivan vjernički život, a u stalnoj prisutnosti svećenika, u meni se lagano budila želja da postanem svećenik. Brat Silvio 1993. upisao je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati i ušao u ‘malo sjemenište’. Pošao sam za njim. No nakon mature na Šalati otišao sam u Varaždin sa željom da studiram na Fakultetu informatike i organizacije. Zbog klasičnoga programa u gimnaziji i svega jedne godine informatike nisam upisao željeni fakultet. Na jesenskom sam roku otišao na PMF, tada inženjerski smjer fiziku. Studij, nažalost, nisam ni započeo jer je obitelj pogodila strašna vijest. Brat Silvio, tada student druge godine na KBF-u, obolio je od karcinoma. Proces liječenja i oporavka trajao je dugo, a obiteljski obrt, koji je otac imao od osamdesetih, trebao je pomoć u vidu radnika. Milošću Božjom brat je izliječen u roku od godinu dana i već u listopadu 2000. godine vratio se studiranju. Kako je već bila započela akademska godina, odlučio sam odslužiti vojni rok. Nakon deset mjeseci vratio sam se doma i iskazao želju za radom, a ne za studijem. Nikada nisam požalio zbog te odluke. Prije nekoliko godina pružila se prilika pa sam završio kompjutorsko programiranje, ali nisam počeo raditi u struci.«
Ljubav iz dječjega zbora
»U braku sam s Ivanom rođ. Maljak. Živimo u Kašini. U obiteljskoj kući živjeli su djed i baka, koji su s vremenom preminuli. Kuća se pomalo renovirala. Živimo sami s djecom. Ivana i ja znamo se još iz školskih dana kada sam svirao u dječjem zboru, a Ivana je pjevala solo. Imamo četvero djece: Noemi ima 15 godina, Leona 14, Marko Petar 12 i Veronika 10. Ivana je završila Ekonomski fakultet u Zagrebu i prije dvije godine poslijediplomski specijalistički studij na istom fakultetu. Radi u banci. Svojedobno je bila župna medijska suradnica Zagrebačke nadbiskupije, uređivala je župni listić, vodila župne stranice na Facebooku i Instagramu i bila administratorica internetske župne stranice. Koliko je uporna pokazuje podatak da je naučila programirati samo kako bi mogla uređivati i ažurirati stranicu. Sada pjeva u zboru.«
»Nevidljivi« župni suradnik
»Nakon globalne krize 2008. godine, koja se prelila u Hrvatsku tek 2010., i nakon što se otac razbolio odlučili smo zatvoriti privatni posao. Te je godine u župu Kašina došao sadašnji rektor Međubiskupijskoga sjemeništa preč. Matija Pavlaković. Trebala mu je pomoć. Naše poznanstvo iz vremena bogoslovije kumovalo je novoj suradnji. Župni zbor preuzeo je prof. Vice Zirdum, a ja sam osnovao zbor mladih ‘Piscatores’. U župi se zahuktalo. Bilo je puno programa, događaja, susreta. Počeli smo s obnovom župne kuće pa me župnik postavio za koordinatora obnove. Župnik Matija polako me uveo u župni život, ali onaj koji se održava i u sakristiji i u župnom uredu. Često sam bio onaj koji se ne vidi na prvi pogled. Nakon tri godine imenovao me sakristanom/zvonarom. Morao sam dosta toga naučiti.«
»Nakon pet godina župnik Pavlaković otišao je na sadašnju službu, a na njegovo je mjesto došao Dražen Radigović. Prijateljstvo i poštovanje koje je izišlo iz te suradnje neprocjenjivo je. Još sam više pomagao župniku i župi. Došlo je i vrijeme korone i potresa u Zagrebu. Župna crkva i filijalna crkva u Planini toliko su stradale da se nije mogla slaviti euharistija u njima. Dogodilo se čudo pa je župna crkva nakon 100 dana obnovljena. U jesen 2021. došlo je do smjene župnika. Došao nam je Josip Senjak, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije. Jednostavnost i otvorenost vlč. Senjaka vodi prema dobrim plodovima. On je dolazio k nama kao bogoslov i slavio svoju mladu misu, koju sam, djelomično s pokojnim vlč. Ivanom Damjanovićem, organizirao i ja.«
Škola od stotinu kilometara
»Odrastao sam u obitelji koja je poštovala i voljela svećenike. Svi ti susreti i druženja utjecali su na moj životni put. Na moj život većinom su utjecali redovnici. Djeca su pohađala Prvu katoličku osnovnu školu u Gradu Zagrebu na Peščenici koju su osnovali i vode karmelićani. Svaki dan prijeđem više od 100 kilometara jer djecu treba ujutro odvesti u školu i popodne doći po njih. Ali nije mi žao. Kako sam i ja završio katoličku srednju školu na Šalati, normalno mi je bilo da i naša djeca idu u katoličku školu.
Bogu sam zahvalan na supruzi i djeci. Pokušavam biti otac obitelji onako kako je bio sv. Josip. Svakodnevna nam je molitva vrlo bitna. Svako jutro na putu prema školi molimo. Zazivam na sebe i obitelj Duha Svetoga, blagoslivljam svakoga s kime ćemo se taj dan susresti, molimo za našu obitelj, prijatelje i poznanike, i to je samo mali znak naše zahvalnosti za sva dobra koja svakodnevno primamo od Boga.«
U tri desetljeća veliki pomaci
