SNIMATELJ I FOTOGRAF JOSIP NINKOVIĆ Zaprosio svoju »Kanađanku« u zagrebačkoj katedrali

Snimio: B. Čović | Josip Ninković kao oduševljeni framaš svoje talente ugrađuje u župu sv. Križa u Sigetu u Zagrebu

Josip Ninković, pastoralni suradnik župe sv. Križa u Sigetu, s tamošnjim je franjevcima povezan od svojih gimnazijskih dana. Rođen je 26. veljače 1989. u Zagrebu. Njegovi su roditelji, mama Marija, djevojački Ilak, i tata Zoran Ninković, Posavljaci, Marija iz Gornje Dubice, a Zoran iz Svilaja u općini Odžak. Izgradili su kuću u Gornjoj Lomnici kraj Velike Gorice, gdje su i danas. Blagoslovljeni su s osmero unučadi koje im je dosad podarilo njihovo troje djece, kćeri Marina i Anita te sin Ivan, a Josip sa suprugom živi na zasebnoj etaži roditeljske kuće.

Na vjeronauku sve do kraja gimnazije

»Nas smo četvero djece blagoslovljeni divnim roditeljima. Uz njih smo odrastali u vjeri. U obitelji smo redovito molili prije jela, povremeno zajedno krunicu, redovito smo molili na putu u autu, blagdane smo divno slavili. Oduvijek smo vezani uz župu sv. Jurja i Imena Marijina u Odri. Rastao sam uz župnika Ladislava Lojinu i kapelana Darka Pužina, ministrirao sam im. Na vjeronauku sam bio u župi i u školi sve do kraja gimnazije.«

Mladost uz franjevačku duhovnost

»Osnovnu sam školu završio u Odri. Svirao sam tamburicu, išao na školski folklor. Za srednju sam izabrao 1. gimnaziju u Utrinama. Maturirao sam 2008. Kako u gimnazijskoj sredini nisam imao društvo s kojim bih mogao razgovarati o duhovnim temama, mama mi je preporučila da odem na Framu u Siget. Priključio sam se. Frama me definirala, usmjerila, uz nju sam rastao u ključnom životnom razdoblju. Franjevačka duhovnost otvorenih očiju naučila me da Božje djelovanje gledam u svemu i da te spoznaje ugrađujem u svoj život. Po maturi sam upisao tri godine geografije na PMF-u, a onda geoinformatiku još dvije godine na diplomskom studiju istoga fakulteta. Riječ je o geografskim istraživanjima uz pomoć računala, što mi je bilo jako zanimljivo. Diplomirao sam 2014., a od 2015. Framu sam pretočio u svoj stalni pastoralni angažman u župi u Sigetu. Ekipa je odrasla, ali svi smo ostali, a u Framu su ušli neki novi klinci.«

Snimatelj – od glazbe do restorana

»Povezao sam se zatim s Uredom za mlade Zagrebačke nadbiskupije. Za njih sam 2015. snimao Holywin. Tehnika mi je bila na izdisaju kada se uz mene stvorio tehnički iznimno darovit dominikanac Ivan Dominik Iličić. Pomogao mi je. I preporučio me na Laudato TV koja je tada započinjala djelovati. Ivan Lovrić i ja bili smo prvi kamermani, Ivan me mnogočemu naučio. Od ranije sam i fotografirao. Ostao sam oko pola godine. Tada sam otvorio svoj obrt za videoprodukciju. Snimam glazbene spotove i za estradu i za popularnu duhovnu glazbu, dokumentarne filmove, videoklipove i fotografije. Upravo sam angažiran na aplikaciji koja se bavi dostavom hrane pa fotografiram restorane. Radio sam za Hrvatsku katoličku mrežu, zatim dokumentarac za HTV s redateljem Ivanom Crnjakom o skidanju zvonika zagrebačke katedrale. Svoju geografiju nisam zaboravio. Planiram ostvariti serijal videoputopisa.«

Ljubav od Facebooka do katedrale

»Oženio sam se nedavno, 24. listopada. Supruga je Victoria, djevojački Čolakić, rođena je 1993. Hrvatica je rođena u Kanadi. Završila je poslovni studij u Torontu, bila zaposlena u Kanadi. Zbog ljubavi i braka došla je u Hrvatsku. Otac joj je iz zagrebačke Dubrave, a majka iz Otočca. U svojim su mladim danima otišli u Kanadu, i danas su tamo. Čudesno je kako sam upoznao Victoriju. Na mladoj misi o. Iličića upoznao sam redovnika augustinca Filipa Vukinu. Skupa smo počeli raditi za salezijance, za ‘Novu Evu’. Pa smo i snimali video za CD izvođača s ‘Nove Eve’. Predstavljanje je bilo među Hrvatima u Kanadi. Ja nisam išao, ali se društvo poslije povezalo po Facebooku. Mreža mi je ponudila fotku jedne djevojke iz te ekipe koju sam dodao, što inače nikada ne radim. Victoria me prihvatila, krenulo je s porukama pa glasovnim porukama. Najprije smo razgovarali o vjeri, pa osobnije. Brzo smo shvatili da je to to. Nakon dva mjeseca otišao sam na dva i pol tjedna do nje u Kanadu, čemu su me naučili vjeronauci don Damira Stojića, a to je da muško treba biti proaktivno biće. Na zimu je ona došla u Hrvatsku. Tada sam je zaprosio, u zagrebačkoj katedrali. Zato sam bio jako emotivan kada sam snimao dokumentarac o palim zvonicima. Rekla je ‘da’, pa smo otišli preko puta k sv. Franji po zaručnički blagoslov. Vjenčali smo se u Sigetu i hvatamo bračne konce. Sve nam je novo i jako lijepo.«

Naplata uz Božju pomoć

»U Sigetu fotografiram za župu, snimam mise za Facebook i Youtube, tehnički održavam župne mrežne stranice, a i prikupljam milostinju kada je potrebno. Vjera mi je život, definira mi svaki korak. Ako vjerujem da će mi Gospodin dati kruh, dane si planiram. Darujem se, ali vjerujem da će mi Bog u svojoj providnosti darovati i novac jer treba platiti račune. Dvaput sam u početcima bio pred zatvaranjem obrta zato što sam ili samo darivao ili prejeftino naplaćivao, a klijente se ne može ni brzo ni lako stvoriti. Treba se dokazati radom, a za to je potrebno vrijeme. S vremenom se sve posložilo. Jer sam bio uporan. I jer sam vjerovao.«

»Trebamo face za pastire«
Središte u župi uvijek treba biti oltar, ne pastoralni centri ili dvorane za okupljanje mladih. Župni će život i sve popratne aktivnosti cvjetati tek kada se laici pune na izvoru, kada prakticiraju sakramentalni život. Svećenik je zaista pastir koji u župi usmjerava svoje stado, župljani ne bi trebali dirigirati stvari. Trenutačno je stanje u svijetu takvo da se zbog smanjenja broja svećenika mogu čuti teze kako je »laicizam budućnost Crkve«. Ne vjerujem da je to dobar put jer, zbog ignorancije, dovodi do razvodnjavanja i duhovnosti i liturgije. Ispravan je put snažan kler, zato su zaista bitne molitve za svećenike i za nova zvanja. U ovako neizvjesnom, usudio bih se reći i shizofrenom stanju u svijetu s trenutačnom pandemijom, gdje je obiteljskomu čovjeku teško razlučiti što je smisleno i mudro, trebamo, kolokvijalno rečeno, face za pastire.

IZVORGlas Koncila br. 51-52/2020.
Prethodni članakBOŽIĆ KAO SLAVLJE DUBOKE ŠUTNJE Mjesto tišine prostor je rađanja Boga
Sljedeći članakPRVI BOŽIĆ TOLJANIĆA BEZ TATE Kod nas se ne daruje za Božić, tada dolazi najveći dar