NIKOLA ČOP, EKONOMSKI I PASTORALNI VIJEĆNIK U CVITOVIĆU »Vjera mi je pomogla u najtežim trenutcima«

Nikola Čop
Snimila: T. Baran | Nikola Čop: »Supruga i ja uživamo mirovinu i čuvamo unuke«

U Slunjskom dekanatu Gospićko-senjske biskupije smješteno je malo brdovito selo Cvitović. Na jednom je brijegu župna crkva sv. Nikole biskupa, a na drugom župni dvor s kapelom sv. Valentina. Među tim brdašcima žive župljani Cvitovića koji rado dolaze u crkvu, međutim sve ih je manje. Silna stradanja u Domovinskom ratu i loše ekonomske prilike u današnjem vremenu i u Cvitoviću su učinile svoje. Sve više ljudi umire, a rađa se sve manje djece. I u takvoj lošoj demografskoj slici i planova i radosti u cvitovićkoj župnoj zajednici ima. Jedan od najzaslužnijih za dobru atmosferu je zvonar Nikola Čop, cvitovićki mežnar, kako se to u slunjskom kraju kaže. Kao obiteljski čovjek i umirovljeni profesionalni vozač svakodnevnom brigom o župi obogaćuje svoje umirovljeničke dane. Nadoknađujući tako, kaže, neostvarenu mladenačku želju, da bude svećenik. 

»Imali smo jedan bicikl i nije bilo svađe«

Nikola je rođen 7. listopada 1951. u Cvitoviću. Majka mu je bila Kata, djevojački Radočaj, a otac Mihovil Čop. Oboje su rođeni i cijeli su život proživjeli u Cvitoviću, Kata kao domaćica, a Mihovil kao poljoprivrednik. Kata je umrla od bolesti srca u 43. godini, a Mihovil u starijoj dobi, 2004. Njih su se dvoje vjenčali u cvitovićkoj župnoj crkvi i živjeli su s Mihovilovom obitelji. Bavili su se poljoprivredom, imali dosta zemlje i spadali su u imućnije seoske obitelji. Blagoslovljeni su s petero djece. Najstarija Bare rođena je 1942. Radila je kao spremačica u karlovačkoj bolnici, sada je u mirovini. Kao domaćica živi u Karlovcu. Udovica je, ima dvoje djece. Zatim su 1946. dobili Franju, on je umirovljeni prometni tehničar, živi u Gornjem Taborištu kraj Slunja, ima suprugu i dvoje djece. Ivan je na svijet došao 1949. Umirovljeni je građevinski armirač, radio je po cijelom svijetu. Sa suprugom i dvoje djece živi u Slunju. A najmlađa Marica rođena je 1955. Radila je u vojsci kao konobarica, sada je u mirovini. Ima supruga i dvoje djece, žive na zagrebačkoj Trešnjevci.

»Naša je mama bila jako dobra žena«, sjeća se Nikola. »Davala bi sirotinji što god je imala. Milostiva je bila prema svima. Po naravi je bila mirna, povučena, pravi obiteljski tip žene, nije nam bila stroga. A tata je bio veseljak, šaljivac, svirao je tamburu, a ja sam uz njega pjevao. Ni on nije bio strog prema nama djeci. Mama i tata jako su se dobro slagali, nikada nisam čuo da bi imali kakve probleme. S nama je živjela i mamina mama Marija. I ona nas je odgajala, posebno naglašeno otkad nam je, u mojem sedmom razredu osnovne škole, umrla mama. Po nagovoru bake Marije, tata se brzo ponovno oženio. Bilo nas je petero djece i baki i tati s nama nije bilo lako. Baka je tati odabrala neudanu susjedu Mare. Pristala je odgajati nas petero. Tata i ona nisu imali djece. Dobra nam je bila, ali je i ona rano umrla, nije dočekala starost. Baka Marija i pomajka Mare dobro su se slagale. Morale su, kad ju je baka Marija odabrala. Kao obitelj bili smo među najbogatijima u selu. Od starine smo imali dosta zemlje. A onaj koji je imao zemlju, bio je bogataš. Danas je, nažalost, siromah, jer je sve na zemlji danas neisplativo. Svega smo imali, čak i volove, pa smo roditeljima morali pomagati. Zato na zemlji svi znamo raditi baš sve.

Djetinjstvo nam je u Cvitoviću bilo lijepo, puno igre, nogometa, sanjkanja. Svakodnevno smo bili u prirodi, po našim brdašcima. Djece je bilo puno, danas je sasvim drugačija slika. Krasno je bilo odrastati. Mi smo se braća međusobno dobro slagali, imali smo jedan bicikl i bez problema smo se mogli dogovoriti tko će ga kada voziti. I roditelji i baka odgajali su nas u vjeri. Svi smo u selu išli na misu, na vjeronauk, na sakramente. Kod kuće smo navečer i prije jela svi zajedno molili. Bog se u našoj familiji uvijek poštivao.« 

»Završio sam školu za vozača«

»Niže razrede osnovne škole polazio sam u područnoj školi u Cvitoviću. U razredu je bilo puno učenika, a danas te škole više nema. Zgrada je u ruševnom stanju. Djeca, koju u selu imamo, putuju na nastavu u Slunj. Učitelj nam je bio Srbin Đuka. Bio je strog i nije nam dao da idemo na vjeronauk pa smo išli kriomice. Baš smo svi iz sela išli na vjeronauk. A više smo razrede polazili u Slunju. Svaki smo dan pješačili pet kilometara u jednom smjeru. Bio sam vrlo dobar učenik, društvo je bilo pravo, u Slunju su profesori bili u redu. Moj prvi župnik bio je Ivoslav Linić. Dobar je bio, baš je znao s nama djecom. Pripremio me za prvu pričest. A sljedeći naš župnik Josip Mustač pripremio me za krizmu. On je na mene posebno snažno utjecao. Kad on ponekad nije mogao doći na vjeronauk, zamolio bi mene da ga zamijenim. A mene je zanimalo sve u vezi s vjerom pa sam čitao unaprijed i dosta sam toga znao. Za zahvalu mi je župnik u crkvi pred cijelom župnom zajednicom darovao sliku sv. Katarine. Napisao mi je da je to dar za moje marljivo učenje i kao poticaj za daljnji rad. Jako sam bio ponosan kad mi je župnik darovao tu sliku. I danas je čuvam.

Nakon osnovne škole odlučio sam se za srednju ekonomsku u Slunju. Već sam tada mislio da bih bio svećenik, ali nisam bio siguran. Dobro sam se snašao u srednjoj školi. No nakon završenoga prvoga razreda odlučio sam ići za svećenika. Prema dogovoru s našim tadašnjim župnikom Dinkom Popovićem, krenuo sam u sjemenište u Pazin. Upisao sam prvi razred. Puno sam toga znao iz srednje ekonomske škole, jedino mi je latinski bio novost. Bio sam zadovoljan. A onda su nas za Božić pustili kući, i ja sam osjetio veliku nostalgiju za kućom, za obitelji, jako me vuklo doma. Nakon prvoga sam polugodišta napustio Pazin, vratio se kući, ali se u ekonomsku školu više nisam vraćao. Otišao sam u Karlovac, u jednogodišnju prometnu školu za vozača. Stanovao sam privatno kod jednih ljudi iz Cvitovića. Po završetku sam otišao u vojsku u Beograd. Sve je uredno prošlo, u vojsci sam bio vozač.«

»Za Domovinskoga rata sve nam je bilo porušeno«

»Nakon povratka iz vojske zaposlio sam se u tvornici kože u Karlovcu. I dalje sam stanovao kod istih ljudi. Oženio sam se 1971. Supruga je Dragica, rođena Rendulić, 1954. Iz Cerovca je kraj Slunja. Radila je kao konobarica, sada je u mirovini. Oboje smo bili kumovi na jednom krštenju i tamo smo se upoznali. Vjenčali smo se u Slunju u crkvi Presvetoga Trojstva. Najprije smo živjeli kao podstanari u Turnju kraj Karlovca. Ona je radila kao konobarica, a ja sam se zaposlio kao profesionalni vozač u jednom prijevoznom poduzeću. Godine 1979. doselili smo se u Cvitović u našu kuću koju smo, uz pomoć kredita, gradili dvije godine. U toj smo kući i danas. Za vrijeme Domovinskoga rata sve nam je bilo porušeno, ostali su sami zidovi. Mi smo tada bili izbjegli u Jastrebarsko k Ivanu Novoselu, kojega dotad nismo znali. On nas je primio po preporuci, suprugu, mene i dvoje djece. Kod njega smo bili dvije godine, a onda još dvije kod poznanika u privatnom stanu u Karlovcu. I za vrijeme rata vozio sam u svojem poduzeću. Čim je Cvitović bio oslobođen, vratili smo se doma. Kako sam bio branitelj, tako sam već ranije bio vidio u kakvom je katastrofalnom stanju naša kuća. Jedan dio obnovila nam je država, a obnovu drugoga dijela kuće platili smo sami. Opet sam morao dizati kredite. Bilo je oko tih obnova kuća kojekakvih nepravda, ali to je bolje zaboraviti. Premda sve pamtim. U svojim smo poduzećima supruga i ja ostali raditi do mirovine. Sada smo doma, uživamo mirovinu i čuvamo unuke. Dobili smo dvoje djece. Kći Alenka rođena je 1974. Završila je upravnopravnu srednju školu i radi na sudu u Karlovcu. Udana je, majka je dviju kćeri, žive u Karlovcu. Sina Marija dobili smo 1976. On je po struci autolimar i radi u ‘Cestama’ Karlovac. Dodatno je položio za bagere i ostale radne strojeve. Oženjen je, ima dvije kćeri. Mario sa svojom obitelji živi s nama, mi smo u prizemlju, a oni na katu obiteljske kuće. Dobro se slažemo i sve štima. Doma imamo poljoprivredu, sijemo kukuruz, pšenicu, ječam, imamo svinje i kokoši, većinom za svoje potrebe.«

»Uvijek sam se uključivao u crkveni život«

»Bez obzira na sve promjene u životu, u obitelji, na poslu, u našim selidbama i našim tragedijama Domovinskoga rata, bio sam i ostao praktični vjernik. Vjera mi je pomogla u najtežim trenutcima. Oduvijek sam bio redovito u crkvi u Cvitoviću, i poslije kad smo bili u Turnju, pa u prognaništvu u Jastrebarskom i Karlovcu. Uvijek sam se uključivao u crkveni život. Po povratku u Cvitović nakon rata svi smo se udružili u obnovi naše župne crkve koja je bila porušena. Čistili smo, betonirali, sve što god je trebalo. I nakon obnove ostao sam na raspolaganju župniku za svaku pomoć. Prije četiri godine, na poziv tadašnjega župnika Antonija Čuture, postao sam mežnar, zvonar. Zapravo smo u župi imali izbore. Uz mene je bila još jedna kandidatkinja. Vjernici su glasovali i izabrali mene. Ostao sam i s dolaskom sadašnjega župnika Šime Božića. On je s nama godinu i pol i dobro smo se snašli. Velečasni Šimo je dobar, miran, šutljiv, povučen svećenik. Ali je za dogovor i odlično se slažemo. I sa starim župnikom Antonijem sve je štimalo. Naš župnik iz Cvitovića upravlja i župom sv. Jurja u Lađevcu. Tamošnja župa ima svoga zvonara, ali rado pođemo k njima na svečanosti i proštenjarske prigode. A u našem Cvitoviću kao mežnar čistim crkvu i sakristiju, pripremam za misu, otvaram sve knjige, zvonim, popravljam po crkvi što treba. Vodim računa i o kapelici sv. Valentina koja je uz naš župni dvor. Župna crkva sv. Nikole udaljena je dva kilometra od župnoga dvora, stoji sama na jednom brijegu. U njoj su mise nedjeljom i blagdanom, a dnevne i sprovodne mise su u kapeli sv. Valentina. I tu sve pripremim.« 

»Obitelj je glavni stup župne zajednice«
Obitelj je glavni stup vjerničke i župne zajednice. U pravoj kršćanskoj obitelji se rađa, odgaja i izlazi pravi formirani vjernik laik. Crkva nisu samo papa, biskupi i svećenici, nego svi smo mi po sakramentu krštenja članovi jedne svete, katoličke Crkve. Dakle, svi ljudi po sakramentu krštenja postaju članovi Crkve i određene župne zajednice kojoj pripadaju.
Današnje stanje vjernika laika u Hrvatskoj, po mom mišljenju, nije baš idealno, moglo bi biti puno bolje. Nedvojbeno je da su svećenici, odnosno župnici, oni koji bi prvi svojim primjerom trebali potaknuti vjernike na sudjelovanje u župnoj zajednici, ponajprije slavljenjem svetih sakramenata, a onda na sve ostale aktivnosti u župi. Zasigurno ima i onih svećenika, župnika koji nisu baš otvoreni suradnji s vjernicima laicima, i kao naše pastire ovim bih ih putom želio potaknuti da se otvore toj suradnji, jer pravi vjernici laici bogatstvo su cijele župne zajednice, a onda i Crkve u cjelini.
No nemaju samo svećenici ulogu da potiču vjernike da se aktiviraju u župnoj zajednici i Crkvi, mislim da jako važnu ulogu, ako ne i najvažniju, u tome ima obitelj. Zašto nam danas mladi odlaze iz crkve poslije primljenih sakramenata? Zato što nemaju primjer i podršku u vlastitoj obitelji, jer ako otac i majka ne idu na misu, kako će onda dijete ići! Može župnik biti najbolji i najsvetiji u župi, ali dijete uvijek prvo gleda i uči od svojih roditelja. Tako sam i ja primjerom svoje obitelji od malih nogu nastojao uvijek ići u crkvu, slaviti svete sakramente i sudjelovati u životu župne zajednice.
Uvijek sam bio prisutan u crkvi, a prije četiri godine, iako u svojoj trećoj životnoj dobi, još sam se aktivnije uključio u život župne zajednice, kao mežnar (zvonar) u župi. Suradnja sa župnikom je odlična, a i župnik je otvoren za one koji se žele aktivnije uključiti u život i rad župne zajednice. Znamo da je sam Bog u sebi zajedništvo Otca, Sina i Duha Svetoga, tako je i župa zajednica.
I čovjek se rađa u određenoj obiteljskoj zajednici i iz te zajednice izlazi formiran ili neformiran kao vjernik, ovisi o životu i primjeru u prvom redu naših roditelja. Stoga smatram: kakvo će stanje vjernika laika biti u Crkvi i u našim župnim zajednicama, ovisi o tome kakve su nam obitelji. Ako se u obitelji moli, čita Sveto pismo, slavi nedjeljna sveta misa, zasigurno onda ne će nedostajati ni pravih vjernika laika koji će se aktivno uključiti u život svoje župne zajednice. Uostalom to je i naša dužnost kao onih koji smo kršteni i koji pripadamo određenoj župnoj zajednici. Znamo da župnici nakon određenoga vremena odlaze i da se mijenjaju, a mi koji smo rođeni u svojoj župi ostajemo, i ponajprije ovisi o nama župljanima kakav će biti vjernički život u našoj župnoj zajednici.
»Malo nadoknađujem što nisam postao svećenik«

»Supruga Dragica pomaže mi oko cvijeća, aranžmana, uređenja, ona pere i pegla oltarnike, kiti borove za Božić, uređuje Isusov grob. Naravno, uz pomoć drugih župljanka koje rado pomognu u župi kad je više posla. Rijedak je dan kad nisam u župi. Opušta me taj zvonarski posao, ispunjava. Biti u crkvi mi je kao meditacija. Obilazim zvona, pogledam i podmažem šarafe, mijenjam žarulje, uživam u svemu tome. Zadržim se, znam dugo ostati pa se žena zna brinuti gdje sam. Malo si molim, pa malo pjevušim, obrezujem svijeće da bi imale ljepši sjaj, malo metem, pa malo usisavam. Zvonim i kad se sprema oluja pa rastjerujem oblake. U ove četiri godine kako ja zvonim nismo imali tuču. Kad zvonim za pokojnu osobu, redovito i molim za toga našega pokojnoga župljana. Od proljeća do jeseni kosim travu, a po zimi razmećem snijeg. Imam i pomagače, najviše mi u pomoć uskaču Joža Bogut i Franjo Bogović zvani Braco. A i žene dolaze kada treba kititi. U Cvitoviću je narod dosta pobožan, dosta svijeta redovito ide na misu. Iz svake kuće uvijek netko dođe. Sebi kao mežnar sad malo i nadoknađujem što nisam završio za svećenika. Ljudi zafrkavaju da je moja žena za to kriva, ali nije. Odustao sam zbog nostalgije za Cvitovićem, ženu tada nisam poznavao. Kao zvonar sam član župnih vijeća, i pastoralnoga i ekonomskoga. Susrećemo se obvezno dva puta na godinu i prema potrebi. Kad su neke akcije, okupljaju se svi vijećnici. Vjera mi je sve u životu, utjeha mi je za sve bivše i sadašnje patnje. Znam i po noći moliti. Jutrima zahvaljujem što sam se probudio, što mi je Bog darovao još jedan novi dan. Sretan sam i zadovoljan kao angažirani vjernik u svojoj župi, dani su mi kao zvonaru u potpunosti ispunjeni.«

IZVORGlas Koncila br. 10/2018.
Prethodni članakBOG SVAKOGA ČOVJEKA POZIVA NA PRIJATELJSTVO Ljepota čovjekova življenja
Sljedeći članakDILEMA STANOVNIKA DOMA ZA STARIJE Smije li raspelo u blagovaonicu?