VJEROUČITELJICA KOJA JE PRONAŠLA ISTINSKU LJUBAV »Volim domovinu u kojoj je moj Bog rođen, umro i uskrsnuo«

Antonija Lešić
Snimila: T. Baran | Antonija Lešić: »Nakon hodočašća uvijek sam bogatija za ljude koje susretnem na putu«

Zagrebačka vjeroučiteljica slavonskih korijena Antonija Lešić svoju je profesionalnu oazu pronašla u dvjema osnovnim školama u zapadnom dijelu Zagreba te u župnoj zajednici sv. Nikole biskupa u Stenjevcu gdje vodi župnu katehezu za sakrament prve pričesti. Sve je poznatija i kao organizatorica putovanja u Svetu Zemlju u koju se zaljubila na prvom susretu. Zato se u nju neprestano vraća, »u domovinu našega Spasitelja«, kako to s ljubavlju ona voli reći. Udana zasad nije, život je, kaže, prepustila Bogu, a vjernička joj dimenzija, naglašava, daje životnu smislenost, bez obzira na to što je Bog naumio s njezinim životom.

Rođena je 10. siječnja 1982. u Vinkovcima. Roditelji su joj oboje rodom iz Bošnjaka, gdje i danas žive. Mama je Liza, djevojački Lenić, domaćica, a tata Antun Lešić, umirovljeni trgovac. U rodnom su se mjestu upoznali i vjenčali u tamošnjoj crkvi sv. Martina. Skrasili su se najprije sami pa s Antunovim otcem. Na Antunovoj su otčevini i danas. Blagoslovljeni su s dvije kćeri. Najprije je rođena Antonija, a godinu dana poslije, 1983., Ana. Ona je kozmetičarka po zanimanju, živi i radi u Njemačkoj u Münchenu, vodi vlastiti kozmetički salon. Udana je za Hrvata iz Bošnjaka, roditelji su sina Emanuela. U Njemačku su, zbog potrage za poslom, otišli prije šest godina. Često dolaze u Hrvatsku. 

Povezanost s Crkvom od malih nogu
»Od vjeroučitelja se uvijek očekuje više, kao da smo utočište kojemu se sve može reći, u kojem se traži pomoć i zaštita. Nisam stroga, teško mi je ako dijete pati zbog ocjene.«

»Sestra i ja smo zajedno odrasle, uvijek smo se lijepo slagale«, pripovijeda Antonija. »Mama nam je bila strpljiva, puna ljubavi i razumijevanja, prirodna žena, imala je težak život, zna podnijeti teškoće, uistinu može puno podnijeti. Bila mi je najbolja prijateljica, ali je imala roditeljski autoritet. Sve sam mami mogla reći, uvijek sam joj mogla vjerovati, i danas je tako iako smo fizički udaljene, a i ne želim je opterećivati s nekim manje važnim detaljima. Tata nam je bio glava obitelji, dosta strog, bio je za red, rad i disciplinu. Teže pokazuje emocije. Jako je društven, sve će učiniti za druge. Sestra i ja smo plivale između njihovih osobnosti i sve je funkcioniralo. Važna nam je od malena bila mamina mama baka Manda, i danas je ona naše svjetlo na kraju tunela. Divna je ona osoba koja nas je, zajedno s našim roditeljima, odgajala u vjeri. S mamom sam gotovo svaki dan molila krunicu, posebno u vrijeme Domovinskoga rata. Na misu sam vrlo često išla i radnim danom, svakako na svibanjske i listopadske pobožnosti. Blagdane smo slavili svečano po slavonskim običajima. Vodili su nas biskupijski svećenici. A važne su nam bile i časne sestre križarice koje su djelovale u našoj sredini. Povezana sam bila s više njih, a posebno sa s. Ankicom. Ona je u župi bila orguljašica, a ja sam pjevala u zboru. Sve mi je u mojim Bošnjacima bilo lijepo, lijepo je bilo odrastati u mojem selu. Naigrala sam se u blatu, u kanalu, u vodi, po slavonskim njivama. Imala sam krasno djetinjstvo. Osobito krasno kad uspoređujem s tehnologijom uz koju djeca sada odrastaju.«

Sa sladoleda s dečkom – u samostan

»U Bošnjacima sam završila i osnovnu školu. Bila sam odlična učenica, profesori su bili dobri, društvo poznato, domaće, išla sam u živahan razred. Po učenju smo bili dobri i složni, a ponašanje je znalo biti preživahno. Dodatno sam u školi išla na cvjećarsku skupinu. Po školi smo sadili cvijeće i njegovali ga. Imali smo i vrt pa smo sadili voće i povrće. U opću gimnaziju išla sam u Županju. Tih pet kilometara putovala sam autobusom. Trebalo je ustati u pet, pola šest, što mi je bilo jako rano. Ali sam morala. Tijekom gimnazije bila sam vrlo dobra učenica, bilo mi je jako lijepo, društvo odlično, življe okruženje. U prvom sam razredu srednje škole imala dečka. Bio je to više platonski odnos o kojem je moja mama sve znala, nisam joj ništa skrivala. Zajedno smo bili cijelu srednju školu, sve do moga odlaska u samostan. Išli smo na sladoled i na nogometne utakmice i nisam ideju imala da bih išla u samostan. Krajem srednje intenzivno sam razmišljala o budućnosti, oduvijek sam htjela biti učiteljica. Ali me vukao samostan, a to si nisam htjela posvijestiti. Noćima sam se borila s tim priznanjem samoj sebi. Pa sam i dečku rekla za tu ideju. Nije me doživio ozbiljno. Povjerila sam se s. Ankici pa me ona sa župnikom odvela na jedan dan sestrama križaricama u Đakovo. Upoznala sam sestre, doživjela ih na prvu.«

»Planirala sam ostati, ali…«
Djeca s kojom radim puno su mi više od učenika, svoj život ugrađujem u njih. Navijestiti im živoga Boga u školi i u župi pravi je blagoslov.

»Najesen sam otišla na prijemni ispit na Pedagošku akademiju, za studij odgojiteljice, tete u vrtiću. I prošla sam. Ali sam otišla i na duhovne vježbe u samostan u Đakovo. Osjećala sam da želim ostati tamo, ostala sam sa sestrama nekoliko dana. Onda sam došla doma i rekla svojima da želim postati časna sestra, da je to moj put i da ne želim studirati. Mama se s tim nije mogla pomiriti, osjećala se kao da me gubi. Tata je ostao u šoku, ali nije stvarao probleme. Momu je dečku to teško palo, do zadnjega je trenutka vjerovao da ću odustati. Bila sam zaljubljena u njega, ali kao da me Bog odmicao od njega, a približavao sebi. U samostanu sam bila sretna, ostala sam četiri godine. Bilo je to vrijeme redovničke formacije, kandidatura, postulatura, novicijat. Prvo mi je vrijeme odgojiteljica bila s. Emanuela, divna sestra, bila mi je druga mama. Svakomu je prilazila pojedinačno, po osobnosti, ljude nije svrstavala u kalupe. Razmišljalo se da tijekom formacije i studiram, ali to nije bilo izvedivo. U samostanu sam razvila prisniji odnos s Bogom, postala sam zrelija i u duhovnosti i u nošenju sa životnim situacijama. Planirala sam ostati. Moji su se doma smirili, mami je bilo važno da sam sretna, a bila sam. No novicijat mi nije legao. Ponajprije zbog klauzurne zatvorenosti. A i neke druge okolnosti u samostanu potaknule su me da, nakon barem pola godine razmišljanja, odem doma. Istina je da sam se nakon nekoga vremena, nakon godinu i pol, htjela vratiti u samostan, ali ipak nisam. Moji su bili sretni. Tata je rekao da me vrati doma onaj tko me i odvezao u samostan. A to su bile mama i ujna. Pa su me vratile. Nakon toga mi je trebao prijatelj za razgovore, netko tko bi me razumio. Opet je to bio moj srednjoškolski dečko koji je s vremenom, nakon puno razgovora, opet postao moj suputnik. Zajedno smo bili do 2007. U međuvremenu sam otišla na studij u Zagreb, a on je bio vezan uz Bošnjake iz kojih nije želio otići. I jednostavno nije išlo.«

»Volim biti vjeroučiteljica«

»Kako mi je matematika jako dobro išla, mislila sam neko vrijeme studirati matematiku, ali sam 2005. ipak upisala katehetiku na KBF-u. Vrlo brzo nakon što sam izišla iz samostana. U Zagrebu sam stanovala sa sestrom koja je od ranije studirala u našoj metropoli. Kasnije sam stanovala sama pa opet sa sestrom i njenim mužem. Roditelji su nam neko vrijeme bili bez posla pa sam si studij financirala sama. Tijekom ljeta radila sam na moru kao servirka u restoranu, čistila sam sobe, peglala, prala. A preko zime sam zarađivala u telekomunikacijskim tvrtkama i Fini. Radila sam s korisnicima, u Fini sam slagala izvode. Sve je to išlo preko student-servisa. Taj sam posao usklađivala s faksom. A to znači da sam cijeli dan bila u pogonu. Na studiju mi je bilo baš lijepo. Odlično sam studirala, društvo mi je bilo odlično, bili smo kao obitelj, profesori su nam bili susretljivi. Diplomirala sam 2011. iz dogmatske teologije. Prva mi je godina u Zagrebu bila preužurbana, prebučna. S vremenom sam se naviknula, Zagreb mi je postao dom. Danas se teško mogu zamisliti u nekoj drugoj sredini.

Grupa ljudi mi je izazov. Nakon hodočašća budem bogatija za ljude koje susretnem na putu. Biti s njima, spojiti u zajednicu koja hodočasti domovinom našega Spasitelja različite ljude lijepo je, izazovno, ali u smislu odgovornosti i teško.

Nakon diplome radila sam kao vjeroučiteljica po zamjenama u zagrebačkim osnovnim školama. Tako je to išlo tri godine. A onda sam se 2014. zaposlila u Osnovnoj školi Pavleka Miškine na Svetom Duhu, u kojoj sam i danas. Tamo imam pola satnice, a drugu polovicu odrađujem u Osnovnoj školi Dragutina Tadijanovića u Vrapču. Vjeronauk predajem i u nižim i u višim razredima, kako me koje godine dopadne. Volim biti vjeroučiteljica. Lijepo mi je i odgovorno. Od vjeroučitelja se uvijek očekuje više, kao da smo utočište kojemu se sve može reći, u kojem se traži pomoć i zaštita. Nisam stroga, teško mi je ako dijete pati zbog ocjene.«

»Važno mi je da mogu pokazati osobnost«

»Od 2011. kao podstanarka stanujem u Novom Zagrebu u Dugavama, ali sam se vezala uz župu sv. Nikole u Stenjevcu. U toj mi je župi škola Dragutina Tadijanovića pa mi je logično da budem na misi sa svojim vjeroučenicima. K tomu me župnik Mario Bičak pozvao da mu pomognem oko pastorala, a i dosta moje rodbine živi u toj župi. U župi od 2014. pripremam djecu za sakrament prve pričesti. Župnu katehezu imamo jedanput tjedno, a na misi smo zajedno nedjeljom u 9 i 30. Sa župnikom dobro surađujem, daje mi slobodu, otvorene ruke. Puno nas je vjeroučitelja u župi, dogovaramo se, ali imamo svoju autonomiju, što je meni važno. Važno mi je da mogu pokazati osobnost. Župnik je spreman na novitete, uvažava naše prijedloge. Nakon svake mise, primjerice, s prvopričesnicima imam susret na kojem kratko popričamo o onome što smo čuli na misi. U tome me župnik podupire, želi raditi na onome što mu se čini smisleno. Zbog svega sam u župi dosta često i taj me angažman čini zadovoljnom, ispunjenom.«

Laici mijenjaju »crkveni mentalitet«
Drugi vatikanski sabor vođen je nakanom da promisli i preispita mjesto i ulogu Crkve u vlastitom vremenu. U tom nastojanju iskristalizirala se nova slika Crkve koja je zapravo obnovljena slika iz samih početaka kršćanstva. Umjesto uobičajene slike Crkve kao čvrsto ustrojenoga hijerarhijskoga sustava u kojem »sveta služba« vodi i upravlja manje-više pasivno shvaćenim laicima – takozvanim običnim vjernicima – došlo je do reafirmacije Crkve kao Božjega naroda koji se okuplja oko svoga Učitelja i Gospodina. To se na zoran način može uočiti u obnovljenoj liturgiji, u kojoj za vrijeme slavljenja euharistije svećenik nije više okrenut od naroda prema »gore«, u smjeru apside koja simbolizira nebo, pri čemu ga narod prati kao posrednika između neba i zemlje, nego se sada čitav Božji narod, uključujući i svećenika, okuplja oko stola Riječi i Tijela Gospodinova. U neku ruku moglo bi se reći da je standardnoj »vertikali« dodana novootkrivena »horizontala« života s njegovim mnogostrukim područjima i sadržajima.
Razumljivo je da u toj promijenjenoj perspektivi laik nije više praktično shvaćen kao podložnik »svete vlasti«, nego kao po svom krštenju i udioništvu u općem svećeništvu ravnopravan član naroda Božjega. Time je istaknuto njegovo dostojanstvo, ali ujedno i naglašena dužnost u Crkvi u smislu njegova aktivnijega sudjelovanja u crkvenom životu. Jednako tako istaknuta je i golema zadaća za cijelu Crkvu da mijenja svoj uhodani opći mentalitet i da pronalazi forme uključivanja laika u crkveni život i djelovanje. U nas su na tom području postignuti vrijedni rezultati što se tiče organizacije župnoga života u kojem laici imaju zapaženu ulogu. To se pokazuje, na primjer, u uključivanju laika u župnu katehezu te u ekonomsko i pastoralno vijeće, ili u sudjelovanju laika u pripremanju liturgije, u različitim karitativnim djelatnostima župne zajednice i dr. Općenito rečeno, riječ je o preuzimanju većih odgovornosti laika za cjelokupni život Crkve. Razumije se da postoje još veće mogućnosti za sudjelovanje laika u crkvenom životu i to je zadaća koja trajno stoji pred Crkvom kao jedna od najvažnijih na putu ostvarenja Crkve kao naroda Božjega. Postoje jasno i različiti otpori i nerazumijevanja, ali i to je znak života Crkve. To je zapravo šansa za njezino potpunije razumijevanje i ispravnije djelovanje jer se suočavanjem različitih mišljenja dolazi do dublje istine, prema onom novozavjetnom »istinovanju u ljubavi«. Na kraju, ali ne najmanje važno, ne smije se zaboraviti nezamjenjivu vrijednost egzistencijalnoga iskustva laika koje oni »odozdol« iz konkretnoga života unose u Crkvu u svrhu njezina potpunijega života i učinkovitijega pastoralnoga djelovanja.
Navijestiti živoga Boga u školi i župi

»Posebno me raduje to što sam organizatorica hodočašća, pratiteljica u Svetu Zemlju. Godine 2008. otišla sam prvi put kao studentica s prof. Božom Lujićem. Tamo mi je bilo divno, htjela sam ostati. Prije diplome organizirala sam apsolventsko putovanje u Svetu Zemlju. Dogovorila sam to preko jedne agencije. Nakon toga sam shvatila da imam smisla za organizaciju pa sam se prihvatila organizacije hodočašća u Svetu Zemlju. Dosad sam išla desetak puta. Upoznala sam lokalitete koji se posjećuju, ljude. Na put mogu samo tijekom ljeta kad nemam nastavu. Grupa ljudi mi je izazov. Nakon hodočašća budem bogatija za ljude koje susretnem na putu. Biti s njima, spojiti u zajednicu koja hodočasti domovinom našega Spasitelja različite ljude lijepo je, izazovno, ali u smislu odgovornosti i teško. Uvijek idem s prof. Lujićem, s kojim sam obiteljski povezana od malena. Lani smo vodili skupinu u kojoj je hodočasnik bio kardinal Josip Bozanić. To je bilo posebno zanimljivo iskustvo. Dojmio me se na hodočašću kardinal u svojoj jednostavnosti, bio je jedan od nas. Volim Svetu Zemlju, emocionalno sam se našla tamo, tamo sam se predala, u domovini u kojoj je moj Bog rođen, umro i uskrsnuo. Dojam je snažan, zbog toga se onamo uvijek vraćam. Oduševljavaju me ondje različite kulture, ali i religije koje funkcioniraju u skladu. Nalazim se u tome, to mi je ljubav.

Svime su mi time dani ispunjeni. Odem i doma u Bošnjake, ponajviše za blagdane, a malo i na godišnji odmor. Ili pođem u Njemačku k sestri. Udana nisam. Život sam prepustila Bogu. Ako se pojavi ta osoba, bit će. Osobno sam ostvarena i sada i ovako. Da nemam dimenziju vjere, možda ne bih bila ovako ostvarena. Vjera daje smisao svemu. Djeca s kojom radim puno su mi više od učenika, svoj život ugrađujem u njih. Navijestiti im živoga Boga u školi i u župi pravi je blagoslov. Sveta mi Zemlja sve to jasno posvješćuje.«

IZVORGlas Koncila br. 28/2017.
Prethodni članakDARIVANJEM SE NOVAC UMNAŽA Sreća je u nenavezanosti na novac
Sljedeći članakKAD KRŠĆANI BUDU UZ SVOJE UMIRUĆE… »Počela sam naglas moliti i žena se umirila«