Mladi vjernici koji svojim talentima pridonose razvoju svoje župne zajednice kroz razne aktivnosti i programe postali su zaštitni znak Nacionalnoga svetišta sv. Josipa u Karlovcu. Oni privlače mlade hodočasnike iz cijele zemlje, a svoje utočište ondje, osim mladih iz župe Blažene Djevice Marije kojoj svetište pripada, pronalaze i mladi katolici iz čitava Karlovca. Među njima je i studentica novinarstva Marija Vuković koja otkako zna za sebe dolazi u svetište na mise i na razne načine pridonosi svojoj župnoj zajednici. Najčešće je to pjevanjem u župnom zboru mladih »Agape«, susretima Križarskoga društva »Marijan Radanović«, čitanjem misnih čitanja ili organizacijom župnih projekata. Marija je bila i članica Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Za vrijeme života u Zagrebu, svaki je vikend dolazila u Karlovac pa nije propuštala dužnosti koje je imala u svetištu. Jedva je, kaže, čekala potpuno se vratiti u Karlovac i još čvršće prigrliti svoje laičke obveze.
Marija je rođena 22. srpnja 1997. godine u Karlovcu. Rodila se kao četvrto od sedmero djece majke Ivanke, djevojački Salopek, i otca Slavka Vukovića. Oni oboje dolaze iz mjesta Lađevca koje je nedaleko od Slunja. Roditelji su joj se poznavali još kao djeca. Išli su u istu osnovnu školu, no svoje simpatije jedno prema drugomu pokazali su tek u svojim ranim dvadesetim godinama kada su se znali vidjeti u selu, i to kada se Ivanka vraćala doma vikendima nakon posla u Zagrebu, a Slavko iz Rijeke. Njih su se dvoje vjenčali u svojoj rodnoj župi sv. Jurja u Lađevcu. Živjeli su u Rijeci, ali su se devedesetih doselili u Karlovac. Ivanka se posvetila majčinstvu i većinu života bila je domaćica, dok je Slavko radio na riječkom brodogradilištu, a dolaskom u Karlovac započeo je njegov radni vijek u »HS produktu«, karlovačkoj tvornici oružja u kojoj je zaposlen i danas.
»Roditelji su nas uvijek odgajali tako da smo za sve znali jasne granice«, pripovijeda Marija. »Vjera je svakako bila temelj tog odgoja. Odmalena se doma molilo, a odlasci na misu bili su uobičajeni. U vjerskom odgoju glavna je bila mama, a tata je bio uzor poštena i mukotrpna rada. Mama se brinula za kuću, školovanje i naše bratske odnose, a tata je zaista bio hranitelj i čuvar obitelji. Slična je situacija i danas, no kako smo danas svi odrasli, i njihove su roditeljske dužnosti sada nešto jednostavnije. Osim što su se razlikovali u svojim dužnostima, oni se poprilično i karakterno razlikuju. Mama voli neprestano nekamo putovati i isprobavati različite stvari i kada se nečega uhvati, to ne pušta. Prije nekoliko godina počela je slikati. S vremenom je postala prava umjetnica koja nas uvijek razveseli novim djelima. Već je neko vrijeme u fazi apstrakcije pa je proces slikanja zanimljivo gledati. Tata je nešto suzdržaniji, emotivan, iako to ne želi pokazati, jer je on ipak čovjek s Korduna. Uz roditelje, najvažniji su mi u životu braća i sestre. Sedmero nas je. Najstariji brat je Marko, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, trenutačno na doktorskom studiju pastorala braka i obitelji u Rimu. Najstarija sestra je Tina, majka dvoje djece koja živi i radi u Zagrebu kao edukacijski rehabilitator. U Zagrebu je i brat Josip koji studira na Tehničkom veleučilištu Zagreb. Mlađa sestra Lucija studentica je kemijskoga inženjerstva. Imam i mlađega brata i sestru koji su blizanci. Petra planira na jesen studirati u Engleskoj jer je ondje pronašla prikladan studij za slastičarstvo, a Petar, njezin brat blizanac, ove godine upisuje bogosloviju i Katolički bogoslovni fakultet.«
»Sva braća i sestre moj su ponos, iako nisam utjecala na to tko su i što oni danas. Kada govorim o njima, uvijek si posvijestim koliko smo bliski, koliko je svatko od njih uspješan na svojem području. Od njih puno učim, od onih starijih dobijem pokoju životnu lekciju, a onima mlađima ja udijelim koju. Zanimljivo je kako je svatko od nas prilično drukčiji, a s druge smo strane slični. Gotovo svi smo odabrali potpuno drukčija zanimanja, no imamo i slične interese. Svi smo praktični vjernici i svatko na svoj način pridonosi župnoj zajednici. Odrastati u takvoj obitelji bilo je pravi blagoslov. Imamo toliko lijepih sjećanja na naše djetinjstvo, druženja, pa i svađanja, da se i danas za zajedničkim ručkom sjetimo bezbroj anegdota iz djetinjstva. Proveli smo ga igrajući se na ulici, u prirodi, sigurni i bezbrižni.«
»Roditelji ponajviše, a zatim i braća i sestre pa prijatelji i svećenici utjecali su na moj duhovni život. Odmalena sam išla u crkvu, u Nacionalnom svetištu svetoga Josipa primila sam sve sakramente. Išla sam na vjeronauk, pjevala u dječjem zboru. Poslije sam krenula i na križarske sastanke i pjevanje u zboru mladih ‘Agape’. Križari su mi uvijek bliski srcu jer sam uz roditelje uz njih najviše naučila o vjeri. Nekolicinu nas djevojčica prije 12 godina okupio je danas pokojni mons. Marijan Radanović. Tadašnja okupljanja, duhovni nagovori i predavanja oblikovali su me kao osobu i kao vjernicu. Učili smo o vjeri, moralu, svetcima, liturgiji, križarstvu, o brojnim vrlinama koje smo zatim pokušavali primijeniti na svoj život. Zvale smo se Male križarice, a na sastancima smo sudjelovale svake subote ujutro. Nas svega nekolicina mladih djevojčica baš je gorjela za novim znanjima o vjeri i Crkvi. Još u osnovnoj školi počela sam pjevati u zboru mladih. U njemu sam doživjela mnoštvo prekrasnih trenutaka i naučila kako pjesma može biti snažna molitva.«
»Osnovnu školu završila sam na Dubovcu u Karlovcu. Nisam previše voljela učiti, ali nisam bila loša učenica. Znala sam cijeli školski sat provesti crtajući. Tu sam crtu očito naslijedila od mame. Voljela sam maštati i sanjariti. Crtala sam svaki dan, poslije sam krenula i na tečaj crtanja kod jedne karlovačke akademske slikarice. Kako sam voljela kreativno se izražavati, upisala sam srednju školu za drvodjeljskoga tehničara-dizajnera u Karlovcu. Dizajnerski sam dio, naravno, voljela, no onaj tehnički i nisam toliko. Srednja škola bila je izazovno, ali plodonosno vrijeme za mene. Vršnjaci su često propitivali moja uvjerenja, ponekad me i zadirkujući, a ponekad uistinu radoznalo. U tom sam razdoblju naučila kako argumentirati svoja stajališta; shvatila sam da moram puno učiti i čitati o vjeri kako bih znala objasniti pojedina crkvena stajališta, a onda i vlastita.«
»Za vrijeme moje srednje škole župna zajednica počela se iznimno razvijati. Bilo je to u trenutku kada su u župu pristigli mons. Antun Sente, koji je i danas župnik, i nekadašnji kapelan Anđelko Katanec, koji se osobito posvetio radu s mladima. U zajednicu su pristizali mladi iz cijeloga grada. Postali smo velika i jaka zajednica u Karlovcu pa smo krenuli s raznim projektima. Od organiziranja oratorija za djecu do druženja sa starijim župljanima. Krenuli smo s organizacijom ‘Holywina’ i sad ga već godinama uspješno provodimo. Uz ‘Holywin’ smo radili i razne manje predstave i skečeve. Skupa s drugim mladima iz zajednice znali smo dočekivati hodočasnike, raditi u župnom kafiću i suvenirnici, zapisivati hodočasničke nakane. Na proslavama Josipova znali smo se prilično naraditi, no to su uvijek bili posebni dani ispunjeni velikom radošću. U zajednici mladih koju danas nazivamo ZAMAK pronašla sam nove prijatelje, ali i učvrstila ranija prijateljstva. Baš je prekrasno imati oko sebe ljude koji dijele ista razmišljanja kao i ja, koji su iznimno talentirani i koji mogu biti primjer svim mladima. Poticajno je biti u takvu okružju koje i mene potiče da rastem i da ne odustajem od pravoga puta. Srednja škola koju sam polazila omogućila mi je dosta slobodnoga vremena pa sam se mogla posvetiti zajednici i župnim aktivnostima.«
»Zanimljivo je da sam upisala srednju školu misleći da imam jedan talent, a tijekom četverogodišnjega školovanja prepoznala sam sasvim novi. Kad god je škola organizirala neke projekte, zvali su medije da ih poprate. Često bih se našla u situaciji da moram davati izjave pa su me znali pitati jesam li razmišljala o studiju novinarstva. Malo-pomalo slično pitanje počele su mi postavljati različite osobe u različitim situacijama. U to sam vrijeme i molila na nakanu da mi bude jasno gdje me Bog želi, odnosno koji je moj poziv. Na kraju je odluka pala na novinarstvo. Upisala sam Fakultet političkih znanosti, smjer novinarstvo, 2016. godine i vjerujem da sam donijela dobru odluku. Sada završavam četvrtu godinu, odnosno prvu godinu diplomskoga studija po Bolonji. Na faksu sam se dobro snašla, okružila sam se dobrom ekipom, a prvom prilikom krenula sam i raditi u struci. Jedva sam dočekala krenuti raditi u praksi ono o čemu sam učila. Tako sam prije tri godine započela raditi na karlovačkoj lokalnoj televiziji, ‘Trend televiziji’, i još sam uvijek ondje. Honorarno sam radila do prosinca, a otada sam zaposlena. Rad na televiziji bio je još jedna potvrda da sam odabrala pravi put. Dobro sam se uklopila i puno sam radila. Imala sam želju raditi što više, po cijele dane ako treba. Odrađivala sam terene koje drugi nisu željeli, ili sam radila onim danima kada većina ljudi želi biti doma s obitelji. Bila je to i moja želja za dokazivanjem, ali prije svega želja za učenjem. Iako je novinarstvo izazovno zanimanje, nudi mogućnost pridonijeti i napraviti nešto dobro; skrenuti pogled ljudima na pozitivne stvari, ljepotu življenja i dobre stvari koje se događaju oko nas. Nakon nekoliko godina rada na televiziji i dalje sam uzbuđena kad odlazim na teren, i dalje imam što učiti i svaki put kad se dogodi da ne radim nekoliko dana pa kad se vratim na posao, shvatim koliko volim ono što radim. Upravo mi je televizija i najzanimljiviji medij. Moja kreativnost koju sam prije spominjala tu može izići na vidjelo – igra je to i s tekstom i sa slikom i tko želi, može biti prilično kreativan.«
»Na televiziji sam našla i svojega dečka, on mene i ja njega. Zove se Filip Granić, 1994. je godište, iz Karlovca je, snimatelj je i montažer. Zajedno smo gotovo tri godine. Želimo zasnovati obitelj, ali najprije moram završiti studij. Planiramo nastaviti živjeti u Karlovcu pa vjerujem da ću ostati povezana sa svojom župom.
Prije više od pola godine prestala sam živjeti u studentskom domu na Savi u Zagrebu. Iako mi je takav način studentskoga života bio zanimljiv, uvijek sam radije bila u Karlovcu. Kad god sam imala priliku, vraćala sam se doma. Prošle godine, zbog jednostavnijih studentskih obveza, shvatila sam da se mogu vratiti doma i po potrebi odlaziti u Zagreb na fakultet. To se pokazalo kao dobra kombinacija pa sam se tada još više posvetila poslu.
Uz crtanje i odlaske na tečajeve crtanja, povremeno sam se bavila i športom, kraće vrijeme rukometom, zatim karateom, ali ne natjecateljski, nego laički. Ta karataška grupa poslije je postala crossfit-grupa. Izvodili smo razne vježbe kondicije, snage i izdržljivosti. Športom sam se bavila radi rekreacije i zdravlja, ali nikada odviše strastveno. Za vrijeme srednje škole voljela sam čitati vjersku literaturu, živote svetaca, razne duhovne knjižice i slično. Iako sam se bavila raznim aktivnostima, uvijek sam smatrala da najviše mogu pridonijeti u župnoj zajednici. Nisam sigurna je li svagdje tako, no u našoj župi čovjek uistinu može razvijati postojeće talente ili otkrivati nove. Primjećujem na sebi koliko sam se izgradila i koliko sam stvari naučila zahvaljujući aktivnostima u župi. Iako sam kao dijete bila sramežljiva, nastupima u predstavama i čitanjima na misi to sam bez problema nadišla, pa mi je tako danas i dio profesije javno nastupati.«
»I danas u zajednici sudjelujem na razne načine. I dalje pjevam u zboru, sudjelujem u križarima. Čitam na misi, sudjelujem u organizaciji projekata koje mi mladi provodimo, dio sam župnoga čitateljskoga kluba koji smo mi mladi osnovali. Preuzela sam odgovornost vođenja sastanaka najmlađoj skupini križara u kojoj se okuplja desetak djevojčica. No zbog fakultetskih i poslovnih obveza, moja aktivnost nije na razini na kojoj je bila prije. I dalje se trudim biti aktivna onoliko koliko je to moguće. Rijetko se dogodi nedjelja a da ne pjevam u zboru ili ne čitam na misi. Rijetko prođe subota a da me nema na križarskom sastanku, i rijetko se dogodi projekt u kojem barem malo ne sudjelujem. Lijepo je vidjeti mlađe ljude koji pomlađuju zajednicu. Dio toga novoga naraštaja preuzima odgovornosti pa organiziraju pojedine aktivnosti, uz potporu nas nešto starijih. Vjerujem da ću bez obzira na godine i obveze uvijek pronaći svoje mjesto u župnoj zajednici i prostor u kojem mogu pridonijeti.«
