Župa sv. Stjepana pod borovima na splitskom Sustipanu diči se svojom mladošću. Godinama se okupljaju ili u drevnoj sustipanskoj crkvici ili kod sv. Frane na obali na splitskoj rivi, gdje je pastoralno središte župe kojom od utemeljenja 60-ih godina prošloga stoljeća upravljaju franjevci konventualci. Danas ih predvodi župnik fra Martin Jaković, pastoralno iskusni franjevac u naponu snaga, rođeni Podravec, koji je brzo zavolio i more i svoje župljane. Među njima kao predstavnica mladih u zauzetosti prednjači Ana Marija Čović, 18-godišnjakinja koja čita, ministrira, pomaže u većini župnih pastoralnih aktivnosti, sve po uzoru na svoju baku Peru koja joj je bila ključni vjerski uzor, kao i mnogim drugim ljudima u župi. Ana Marija dolazi iz velike obitelji s četvero djece u kojoj se očito vjera uistinu živi, a ljubav prema bližnjemu i zauzetost za najmilije u obitelji su bogata svakodnevica.
Ana Marija je rođena 14. lipnja 2002. godine. Učenica je III. gimnazije Split, rado zvane »Splitski MIOC«. Najstarije je dijete šesteročlane obitelji Čović. Njezina majka Kristina podrijetlom je sa Sviba, sela u općini Cista Provo, i dolazi iz isto tako mnogobrojne obitelji Brdar s još četiri sestre i bratom blizancem. Osnovnu školu pohađala je u Svibu, a srednju medicinsku za laboranticu u Splitu. Nikada se nije bavila svojim zanimanjem jer je rano dobila Anu Mariju, imala je 21 godinu. Trenutačno je kućanica i brine se za svoju veliku obitelj najbolje što može. Otac Ante rođen je 1973. u Leverkusenu u Njemačkoj, tako da nije čudo što je Ana Marija došla na svijet u gradiću Offenbachu na Majni, blizu otčeva rodnoga mjesta. Antina strana obitelji inače je podrijetlom s Tijarice, maloga sela u blizini granice s Bosnom i Hercegovinom. On nikada nije bio prevelik obožavatelj učenja pa se cijeli život bavio fizičkim poslovima. U početku je pomagao svojim roditeljima u vođenju restorana u Njemačkoj, iz čega se i Ani Mariji stvorila velika želja za tim zanimanjem. Posljednjih godinu dana radi kao taksist.
»Nakon moga ‘carskoga probijanja’ u svijet i borbe da dođem prva na njega, u siječnju 2004. majka mi je pružila priliku da budem starija sestra, da budem zaštitnica svoga mlađega, ali starijega brata Nediljka, koji je svoje ime naslijedio po našem pokojnom djedu«, predstavlja svoju obitelj i svoj mladenački svijet Ana Marija.
»Nediljko pohađa Elektrotehničku školu i redovit je učenik trećega razreda, a kada ga se pita za daljnje planove, skreće s teme, slično kao ja. Nedugo nakon toga u svibnju 2006. moja tada četveročlana obitelj postaje peteročlana. U nju je ušla moja mlađa sestra Petra, učenica osmoga razreda Osnovne škole Meje, jako talentirana i uspješna djevojka, koja se lako snađe u svim zadaćama. Bratu je nedugo nakon njezina rođenja i smrti našega djeda ustanovljeno da boluje od dijabetesa tipa 1, a samo tri godine nakon što se Petra rodila liječnici su, nakon pustih pretraga i sa svim simptomima koje je pokazivala, ustanovili i kod nje dijabetes tipa 1. Znam govoriti da dijabetes privlači slatke osobe, ali tu mislim na one nevine i dobre, kao što su oni. Pokušavam ih zapravo tješiti time. Svi smo mislili da je to to, da nema više braće i sestara jer doktori su rekli mami da bi sve nakon trećega carskoga reza bilo rizično za njezin život i život djeteta i da je i ovo već previše. Jasno da moji mama i tata nisu slušali pa su nam u srpnju 2013. godine pružili najveći dar i blagoslov Ivana Karla, hiperaktivna, ali poslušna prvašića Osnovne škole Meje. On je bio naš dar s neba, bio je naša prilika za popravak i ponovni početak.«
»A ja sam kao najstarija rođena dan nakon sv. Ante. Premda je termin rođenja trebao biti dan ranije, baš na dan sv. Ante. U svom imenu nosim dvije velike žene, koje su oblikovale ljudsku rasu u vjerskom pogledu. Sv. Ana i Blažena Djevica Marija dvije su biblijske osobe bez kojih mi ne bismo bili i stajali ovdje gdje smo sada. Kroz moj duhovni život najviše me vodila pokojna baka Pera. Ona je ta koja me upoznala s Crkvom, s prvom molitvom, ministriranjem, i pokazala mi što znači živjeti vjeru. Otkad pamtim, nama je nedjelja bila dan Gospodnji, što je značilo zajedničke obiteljske ručkove, misu, molitvu i odmor od svakidašnjih poslova koji nas okupljaju, ali i guše. Ona me naučila da će se svaka moja molitva uslišiti, da će svaka moja patnja i križ postati radost i cvijeće. Naučila me da život nije lagan, što je to patnja i bol, kako se nositi s gubitkom, ali i s pobjedom. Pokazala mi je kako se tiho radovati jer ljudi su okrutni i u svakoj sreći pronalaze nesreću.«
»Pohađala sam Osnovnu školu Meje, kao i moja braća i sestra, a tijekom toga životnoga perioda sudjelovala sam u dječjem crkvenom zboru crkve sv. Frane na obali. Voljela sam pomagati časnoj prilikom sviranja i pjevanja. Posebno kada je bila pričest u župi, mi starije djevojčice preuzele bismo brigu o pjevanju. Prvi sam put služila na oltaru s četiri godine kada je župnik bio fra Tomislav. Sve je to počelo kao dječja igra. Od kada sam prohodala, uvijek sam sjedila za oltarom u crkvici sv. Stjepana na Sustipanu, i jednom prilikom me fra Antun zamolio da pripomognem ostalim ministrantima s prinosom darova. Nakon toga dana znala sam da želim svoje djetinjstvo provesti na oltaru, kao ministrantica svoje župe, i da želim pokazati i potaknuti druge djevojke i mladiće na taj poziv o kojem se jako malo govori, a jako je važan. Tijekom kasnijih godina ponekad bih osjetila i malo jače pozive, ali ne tako velike, jer je u meni gorio poziv jači od toga, poziv da jednoga dana budem majka i vodim svoju djecu putom vjere i putovima Isusa Krista. Nakon nekoliko godina ministriranja i pomaganja na misama i svečanostima, kada je naš voditelj bio fra Roko Bedalov, odazvali smo se na nadbiskupijsko natjecanje ministranata, na kojem sam u duetu s Mislavom Blaževićem, predstavljajući svoju župu, osvojila treće mjesto. Sljedećih nekoliko godina sudjelovali smo na provincijskim susretima ministranata i uvijek se vraćali punih ruku, bile to medalje za znanje ili pehari za nogometna natjecanja.«
»Naučila sam da je nebitno koji mi bili na ljestvici ili koju medalju držali u ruci, svi smo jedan, svi smo tu zajedno i nema razlike između nas. Naučila sam da nisu bitne ni godine da bi se vjerovalo, bitna je samo volja i sama vjera koja mora biti jača od nas samih. U svemu tome pronašla sam mir, spasenje, prijatelje, novu obitelj. Na tom putu bilo je dosta zaprjeka, nisu sve ceste uvijek bile ravne. Naišla sam na mnogo odbijanja i neprihvaćanja od druge djece, ali uvijek sam pronašla snage da nastavim dalje, podignem glavu i na njihove uvrjede odvratim znakom križa i svoje vjere. Ljeto nakon prvoga srednje došlo je do promjene u životu moje župe sv. Stjepana, dobili smo sve nove fratre, novoga župnika fra Martina Jakovića, župnoga vikara fra Josipa Ivanovića, fra Damjana i fra Bernardina koji su, kako bi fra Bernardin rekao, mladi samo 83 ljeta. Kao i svi ljudi, reagirala sam odbojno na nove promjene, nisam dala priliku novim početcima i imala sam svojevrsnu krizu vjerovanja u Crkvu i instituciju kao što je ona. Nakon upoznavanja i prihvaćanja svega što se dogodilo promijenila sam se i ja. Odlučila sam pomoći svojoj župi najbolje što mogu, ne samo zato što je trebalo, nego jer sam osjetila potrebu da nešto napravim. U tim vremenima baka mi se razboljela i više nije bila toliko aktivna u župi, što je jako utjecalo na nju, cijelu obitelj, ali i na župu. Bila je žena koju su svi poznavali i kojoj su se svi mogli obratiti kada su imali teškoće i probleme, nikada nije nikoga odbila. Za nju je ta župa značila sve i ja kao najstarija sinovljeva unuka odlučila sam unijeti sebe za nju i pripomoći u svemu u čemu bi i ona. A i brzo sam shvatila da smo u župi dobili odličnu novu franjevačku postavu.«
»Pomagala sam u organiziranju devetnice za Gospu od Sedam Žalosti na Kašjunima, u pripremama za petke pred Veliki petak, u realizaciji velikoga križnoga puta oko Marjana, u proslavi sv. Ante i sv. Frane, bilo to preko ministriranja, čitanja, spremanja, odnosno sve ono što je trebalo. Pitaju me ljudi osjećam li tremu kada čitam, pitaju me kako to činim s lakoćom. Čitače vidim kao osobe koje svojim gestama i svojim čitanjem prenose vjernicima dijelove svoje vjere, prenose im riječi Staroga zavjeta, prošlost naše Crkve i naše vjere. Ponekad me pitaju zašto toliko svoga slobodnoga vremena provodim u Crkvi, pitaju me što imam od toga i zašto ne iskoristim svoje vrijeme produktivnije. Moje vrijeme je moja stvar. Smatram da ne postoji drugi način kako bih ga provela produktivnije. Mnoga djeca moje generacije moje prioritete drže čudnim i neobjašnjivim. Ali ja nisam samo u crkvi, provodim vrijeme i s prijateljima, u školi, igram se s obitelji. Jedina stavka je to što ću prije izabrati misu ili neku duhovnu aktivnost, bilo to klanjanje ili Frama ili pak vjeronauk, od izlaska ili nekoga provoda u svijetu. Svojim primjerom želim pokazati mladima, ali i starima, da bez obzira na ljude oko sebe, bez obzira na to u kojoj se situaciji nalazili ili koliko nam teško bilo, uz vjeru, nadu i strpljenje na kraju se dolazi do cilja. Za nas vjernike taj je cilj kraljevstvo Nebesko. Uz to za mene je cilj i život bez predrasuda, boli, patnje, život ispunjen vjerom i snagom, ispunjen ljubavlju.«
