RESTAURATORICA IVANA SAMBOLIĆ KOJOJ JE ŽUPNA CRKVA »PRESUDILA« U ŽIVOTNOM POZIVU »Boga uvijek treba imati uz sebe, a putovi do njega su različiti«

Snimila: T. Baran | Ivana Sambolić: »Prirodno mi je da djelujem u Crkvi, da pripomažem svojoj zajednici po daru koji sam dobila od Boga«

Najljepša hrvatska barokna crkva smještena je u Belcu, u lijepom Hrvatskom zagorju. Posvećena je Majci Božjoj Snježnoj. U njoj se, tijekom obnove, u restauratorstvo zaljubila mlada župljanka Ivana Sambolić, zato je završila taj studij pa je danas i zaposlena u Hrvatskom restauratorskom zavodu. Ostala je aktivna u društvenom životu Belca, posebno župe, pa je tajnica župnoga pastoralnoga vijeća, župna medijska suradnica, voditeljica čitača, zborašica, organizatorica kulturnih aktivnosti u župi. Lijepo surađuje sa župnikom Milanom Pušecom i aktivnim župljanima. Obogaćuje ju to, kaže, i veseli, a, nadahnuta predivnom crkvom, s radošću iznosi mnoge planove kojima bi se diljem svijeta promovirale belečke sakralne ljepote.

Šestero djece okuplja majka

Rođena je 10. siječnja 1983. u Zagrebu. Mama joj je Barica, djevojački Tošaj, iz sela Grtovca u župi Zajezda, završila je srednju školu za upravnu referenticu, domaćica je. Pokojni tata Franjo Sambolić bio je iz Selnice Gornje kraj Belca, kao pomorac je radio na brodu, ali se bavio i raznim drugim poslovima, od vodoinstalaterstva do pogrebnih usluga. Umro je iznenada od srčanoga udara godine 2006. Njih su se dvoje upoznali još u srednjoj školi, u maloj sredini u kojoj su se svi znali. Vjenčali su se 1981. u crkvi Majke Božje Snježne u Belcu. I smjestili se s Franjinom obitelji u kući u kojoj su i danas. Sambolići su dobili šestero djece. Nikolina je rođena 1981. Završava studij zaštite na radu. Udana je, ima jedno dijete, žive u Zagrebu. Zatim je rođena Ivana, a nakon nje 1985. Mirko. On je završio za instalatera klime i grijanja. Oženjen je, ima troje djece, žive u zajedničkom domaćinstvu s mamom Baricom u Selnici Gornjoj. Jelena je na svijet došla 1987. Odgojiteljica je, udana je i majka četvero djece, žive u Njemačkoj. Marija je na svijet došla 1991. Završava studij grafičkoga dizajna, nije udana, živi u Njemačkoj i radi u restoranu. Najmlađa Vinka rođena je 1996. Studira zaštitu na radu u Karlovcu, živi malo u Zagrebu, malo kod mame u Selnici, neudana je. Svi su oni jako različiti, ali povezani, kažu da se vole i poštuju. Okuplja ih mama.

»Nismo se usudili reći koliko nam tata nedostaje«

»Naša je majka«, pripovijeda Ivana, »vrlo optimistična žena. Uvijek ima snage, nikada se ne predaje, puna je životne vedrine pa kaže da život ne nudi samo jedno rješenje, nego njih sto. Jako je dobra, mirnije je naravi, vodi računa o svima iz obitelji, uvijek je doma, ima nekoliko prijateljica i svi rado dolaze k njoj. Nije nas strogo odgajala. Kreativna je na svoj način. Uz naše smo roditelje imali lijepu mjeru slobode da se možemo razvijati. Tata nam je bio osebujan čovjek, veseljak, oko sebe je imao širok krug ljudi, često je izricao šale, zafrkavao se, bio je temperamentan. Bio je planinar, član vinarske udruge, a povezao se i s drugim udrugama u kraju. Djelovao je i kao župni vijećnik. Roditelji su bili tolerantni jedno prema drugomu i imali su lijepu mjeru povjerenja jedno u drugo. Dobro su se slagali, bili su nam dobar primjer. Tata je umro kad sam imala 24 godine. Bio nam je to strašan šok. Teško smo preživjeli. I emotivno i financijski. Bilo nas je puno djece, a radio je samo tata. No već je bio počeo raditi brat, pomalo sestra, a i ja uz studij. Preživjeli smo. U početcima se jedni drugima nismo ni usudili reći koliko nam tata nedostaje. On je uvijek vodio molitvu prije ručka, s njegovom smo smrću i to morali sami. U našoj se familiji redovito molilo. Odgajali su nas u vjeri: redovito smo svi išli na misu, posebno su nam drage bile zornice. Baka je isto bila s nama. Učila nas je moliti, zajedno smo molili prije spavanja. Slavili smo blagdane, i danas smo svi u vjeri, mama najviše. Od župe Majke Božje Snježne do kuće imali smo tri kilometra. Brzo smo se uključili u organizaciju procesija u bjelini i u ostale župne sadržaje. Prvu pričest i krizmu primili smo u župi. Čak 38 godina župnik nam je bio Mirko Borjan. Zato sam s njim bila povezana cijeli svoj život. Bio je dobar s mojima. Mama je danas uključena u karizmatsku zajednicu ‘Dobri Pastir’, a jednom mjesečno odlazi i k fra Smiljanu Kožulu na karizmatske susrete na zagrebački Siget. Voli ići na hodočašća. Odem i ja s njom, nekad sestra, dogovaramo se.«

Vidjela se razlika između djece

»U Belcu je bilo lijepo odrastati. Djetinjstvo na selu nema premca. Nije bilo muzičke škole i športskih aktivnosti, ali je bilo igre, s kravama i puranima išli smo na pašu, na gruntu znam sve delati, znam i race klati i kravu oteliti, stekla sam radne navike. Jedino traktor nerado vozim. Zato je sestra Jelena majstorica na traktoru. Aktivnosti koje imaju djeca u gradu nadoknađivali smo plesnom grupom u školi i osmišljavanjem predstava koje smo sami radili. Osnovnu sam školu polazila u Belcu. Profesori su bili dobri, društvo također, sve je bilo lijepo, bez ikakvih pritisaka. Imali smo lijepe odnose s profesorima koji nisu bili prestrogi. Sve je bilo sa srcem. Nastupali smo na Danima kajkavske riječi u Zlataru. Gradili smo planinarski dom u Belcu, sudjelovali smo svi, i škola i društvena zajednica. Školovanje sam nastavila u općoj gimnaziji u Zlataru. Tamo nas je bilo sa svih strana, trebalo je više učiti, vidjela se razlika između urbanije djece i onih koji su morali delati na gruntu. Ja sam bila među ovima drugima. Svejedno sam bila odlikašica. Išla sam na natjecanje iz povijesti i zemljopisa. Na županijskom sam natjecanju bila prva iz zemljopisa. Na državno nas nisu slali. Profesori su bili u redu, neki su bili stroži, a neki blaži. U razredu su bile velike razlike između bogate djece i redovite djece, jako se vidjela razlika u standardu. Mene to nije osobito opterećivalo, ali je bilo vidljivo. Osjećala se razlika i u govoru. Putovala sam u Zlatar, sedam kilometara autobusom do Belca. Neko vrijeme nije bilo busa pa smo se snalazili. Stopirali smo, prevozili su nas susjedi, svakako smo išli. Nije nam bilo lako. Pogotovo kad je vani bila zima i snijeg. U školi sam išla na košarku, hodali smo po utakmicama. Tijekom srednje sam škole bila redovita na misama i na župnom zboru od trećega razreda srednje. Otad stalno pjevam u zboru.« 

Župna crkva presudila zvanju

»Maturirala sam 2001. i upisala konzerviranje i restauriranje umjetnina na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Gledala sam kako se obnavlja naša predivna crkva u Belcu i to me impresioniralo. Upoznala sam se s restauratorima u četvrtom razredu srednje škole i uz njih sam počela volontirati. Pomagala sam im u pomoćnim poslovima, jako mi se to sviđalo, upoznala sam krasne ljude. Studij je u Zagrebu bio logičan slijed. Prva sam bila na listi, bez problema sam se upisala. To sam ljeto već bila radila preko student-servisa na belečkoj crkvi za Hrvatski restauratorski zavod. I tako tijekom cijeloga studija. Na faksu je bilo naporno, ali lijepo. Cijele smo dane bili na nastavi, od devet ujutro do osam navečer. Čak smo i subotom imali nastavu. A malo nas je bilo, samo četvero na godini. Stanovala sam u studentskom domu, najdulje na Cvjetnom. U Zagrebu mi je bilo super, premda mi je navikavanje na grad u početcima teško palo. Ali sam se snašla. Kolege su mi bili dobri, htjeli su raditi, baš smo se znali nasmijati zajedno.

U Zagrebu sam na misama bila redovita. Na Knežiji sam bila kod salezijanaca na studentskim misama. Vikendom sam obvezno išla doma u Belec. A u belečkoj sam crkvi kao studentica čistila zidne slike, pripremala sam materijale – pijesak, vapnenu vodu za žbukanje, zatvarala sam pukotine na zidovima, stabilizirala sam šupljine, radila na rekonstrukciji slikanoga sloja. Radila sam i pozlatu na oltarima. Učila sam sve to na studiju, a praktično su me pratili i kolege restauratori na terenu. Diplomirala sam 2008. I odmah se zaposlila u Hrvatskom restauratorskom zavodu, gdje sam i danas. U Zagrebu na Zmajevcu, na Šalati. Bavim se štafelajnim slikarstvom.«

»Svagdje me ima. A najviše u crkvi«

»U struci sam sretna, baš volim taj posao. U ateljeu restauriram slike koje nam dolaze sa svih strana. Baš sad imam jednu iz Belca, iz kapele sv. Jurja. Odem i na teren jer se na nekim slikama radi na terenu. A to znači da sam nerijetko vani, na putu. Radno mi je vrijeme klizno, ali treba odraditi osam sati. Putujem iz Belca, nekad prespavam kod sestre. Putujem s prijateljima autom ili autobusom. Uglavnom se autobusom vraćam. Uvijek sam u pokretu. Doma pomažem na gruntu, volim raditi u voćnjaku i sve drugo što treba. I dalje je u Belcu lijepo, najljepše. Doma smo mama, brat sa svojom familijom, Vinka koja je puno na terenu i ja. Svi se vrtimo, a mama je baza. Ona nas sve iščekuje i ispraća, kao prava mama. Udana nisam. Voljela bih zasnovati obitelj, ali kako Bog odredi. Život mi je ispunjen, bogat. Članica sam DVD-a u Belcu, KUD-a, planinara, svagdje me ima. A najviše u crkvi. U župi sam tajnica pastoralnoga vijeća, župna sam medijska suradnica, vodim čitače i pjevam u zboru. Trudim se organizirati koncert u našoj predivnoj crkvi. Baš smo pred Uskrs organizirali korizmeni koncert Hrvatskoga baroknoga ansambla.«

Znaju »kako zajednica diše« 
Uloga vjernika laika u župnim zajednicama postaje sve važnija zbog velikih promjena kako u načinu življenja tako i u crkvenoj organizaciji. S jedne strane svećenika i redovnika ima sve manji broj te se oni nakon nekoga vremena premještaju u druge župe/samostane, a ljudi iskazuju sve više želju za osobnijim pristupom prema vlastitom vjerskom rastu. Vjernici laici od velike su pomoći prilikom uvođenja svećenika u službu u novu župu zbog poznavanja zajednice vjernika, a samim poznavanjem »kako zajednica diše« mogu kroz razne inicijative i druženja naći način kako pokazati koliko je čovjeku bitna ljubav od Boga i koliko nas Bog voli. Istraživanja pokazuju da bi kršćanstvo moglo izgubiti velik broj vjernika zbog odustajanja od vjere ili zbog pridruživanja drugim religijama (mormoni su najbrže rastuća sekta zbog intenzivnoga misionarskoga djelovanja i aktivnoga angažiranja svojih sljedbenika). Zbog toga bi svećenici itekako trebali poticati laike na sudjelovanje u radu u zajednici i pri tome treba imati otvoreno srce za one koji su na svom vjerskom putu malo zapeli, kao i one koji pripadaju drugim vjerskim zajednicama. O ulozi laika u Crkvi jako je lijepo rekao papa Franjo: »Laici se nalaze na prvoj liniji života Crkve. Potrebno nam je njihovo svjedočanstvo o istini evanđelja i njihov primjer izražavanja vjere prakticirajući solidarnost. Zahvalimo laicima koji riskiraju, koji se ne boje najsiromašnijima, isključenima i marginaliziranima ponuditi razlog za nadu.« I stvarno je lijepo kada se takvim radom nekoga razveseli, ohrabri ili mu se ponudi razlog za nadu.

 

Našu crkvu gledaju ljudi iz cijeloga svijeta

»Uređujem mrežnu stranicu župe, vodim i Facebook-stranicu, Twitter i Youtube-kanal. Tamo stavljam snimke koncerata iz crkve. Nije nam pravo što u Belcu nemamo župnika. Dijelimo ga s Konjščinom i on rezidira tamo, u župi sv. Dominika. To je župnik Milan Pušec. S njim nam je super. Jako je dobra osoba i blagoslov je za naše mjesto. Sve se s njim može, vrlo je strpljiv, ugodan, i ima crtu da u svakom čovjeku može potaknuti dobro. U zboru su nam probe subotom u 19 navečer, pjevamo na nedjeljnoj misi, najčešće u devet sati. Čitače dogovaram preko SMS-poruka ili preko Facebooka. Surađujem i s drugim svećenicima. Posljednje tri, četiri godine uz župnikov blagoslov s dr. Zvonimirom Kurečićem organiziram kajkavsku mešu u Belcu. Znam održati i izlaganje o našoj crkvi kao o posebnom spomeniku kulture, što ona i jest. Domaći ljudi toga nisu ni svjesni. Preko mrežnih stranica vidim da našu crkvu gledaju ljudi iz cijeloga svijeta. Turista je kod nas zbog crkve sve više. Župu nam je obilježio biskup Marko Culej. On je bio iz belečke fare pa se pobrinuo za iznimno zahtjevnu obnovu belečke crkve. Biskup je bio divan čovjek.

Mene su roditelji učili da je svaki doprinos važan, pa i onaj mali. Boga uvijek treba imati uz sebe, a putovi do njega su različiti. Zato mi je prirodno da djelujem u Crkvi, da pripomažem svojoj zajednici po daru koji sam dobila od Boga. U Belcu puno ljudi radi volonterski. Ljudi baš vole sudjelovati u aktivnostima, pa i u župnim. Oni koji dolaze u crkvu postojani su i na njih se može računati. Župa ima puno filijalnih kapela. Pa se i u njima okupljamo. Iz svoje župe, kamo god idem, rado odnesem neku knjigu ili brošuru. U planu su nam i suveniri, samo daj, Bože, zdravlja. Mislim ostati aktivna u župi, Crkvi. Ne znam kako bih iz toga uopće izišla. To nije moguće.«

IZVORGlas Koncila br. 16/2019.
Prethodni članakSPOREDNO ZA DUHOVNI NAPREDAK Sanjuanistička pozicija i mistični fenomeni
Sljedeći članakLJUDSKA PRAVDA I BOŽJE MILOSRĐE Oprašta li Bog onomu tko ima »sve papire«?