BRANKICA HEGEDUŠ, PASTORALNA VIJEĆNICA, VOLONTERKA U KONJŠČINI »Dajem se i zadovoljna sam što mogu pomoći«

Snimila: T. Baran | Brankica Hegeduš: »Raduje me da talente mogu dati Bogu, župi, ljudima.«
»Nisu me odgajali u vjeri. Krštena sam u Zagrebu kao maleno dijete. Ujak mi je bio domar na Kaptolu pa se on pobrinuo za moje krštenje. Nitko od mojih nije išao u crkvu. Prvi put sam u crkvu došla 1960., kad je pokopan mamin stric.«

Jedina prekosavska župa sv. Dominika u Hrvatskoj je u Konjščini, u lijepom Hrvatskom zagorju. U njoj dominikansku pobožnost žive krunice vodi Brankica Hegeduš. Ona je i članica pastoralnoga vijeća, volonterka Caritasa, zborašica, svestrana i marljiva župna pastoralna suradnica. Premda ne potječe iz vjerničke obitelji, Brankica je uz supruga te uz vjernički odgoj svoje djece pronašla svoj osobni put u vjeri. Rezultiralo je to posebnim predanjem Bogu i Crkvi, što Brankica danas vrlo rado svjedoči.

»Nitko od mojih nije išao u crkvu«

Rođena je 19. lipnja 1953. u Turnišću kraj Konjščine. Majka joj je bila Vera, djevojački Turčin, iz obližnjega sela Brlekova, bila je domaćica, pokojna je od 1987. Otac joj je bio Drago Šipek, iz Turnišća, radio je kao službenik na vojnom odsjeku u Zlatar-Bistrici, pokojni je od 1974. Njih su se dvoje upoznali u rodnom kraju, iz dva su susjedna sela. Vjenčali su se kod matičara u Konjščini. Drago je bio partizan pa crkvenoga vjenčanja nije moglo biti. Smjestili su se kod Dragine mame, koja je bila udovica, a poslije su dobili stan u dvorcu u Turnišću u kojem su živjeli do 1971. Tada su preko Saveza boraca podigli kredit pomoću kojega su kupili kuću u Turnišću. U toj je kući Brankica sa suprugom danas. Šipeki su uz stariju Brankicu dobili i sina Davorina, rođena 1954. On živi u Zagrebu, ima suprugu i jedno dijete. Brankica i on nisu u kontaktu.

»Jače sam se angažirala od umirovljenja 2004. Više sam mogla čistiti, peglala sam oltarnike, crkveno ruho, čistila sam oko župnoga dvora, čistila sam poklonac Majke Božje u Turnišću. Dvije susjede i ja pobrinule smo se za obnovu toga poklonca. Tamo više godina posljednju nedjelju u svibnju imamo molitvu.«

»Mama nam je bila dobra žena, voljela je društvo«, pripovijeda Brankica. »Učena je krojačica pa je šivala, imala svoje mušterije. Brinula se o nama, ali je bila sklona alkoholu pa je bilo dana kada nije kuhala, čistila. Sve je bilo dobro kada nije bilo alkohola. A tata je bio dobar, nagle naravi, volio je društvo, pjevao je. Kad bi popio, doma bi bio dar-mar. Roditelji su bili dobri prema svima, osim sami prema sebi. Itekako su se znali svađati. Zato me boli moje djetinjstvo. Ne mogu ga promijeniti, nisam mogla birati kad su umrli, nedostajali su mi. Nisu me odgajali u vjeri. Krštena sam u Zagrebu kao maleno dijete. Ujak mi je bio domar na Kaptolu pa se on pobrinuo za moje krštenje. Nitko od mojih nije išao u crkvu. Prvi put sam u crkvu došla 1960., kad je pokopan mamin stric. U osnovnu sam školu išla u Konjščinu. Iz Turnišća sam imala tri kilometra pješice. Bila sam vrlo dobra učenica. Profesori su bili dobri, društvo također. Voljela sam ići u školu. Doma smo imali vrt, nije bilo poljoprivrede, živjelo se od tatine plaće. I od mamina šnajderaja. Zato i ja nisam imala neke posebne radne obveze.«

»Pobjegla sam k budućemu suprugu«

»Sa 13 i pol godina otišla sam k svomu mužu. On je radio u poduzeću za ceste pa su baš u Konjščini bili radili cestu. Upoznala sam ga u dvorcu u Turnišću gdje smo mi tada stanovali kao obitelj, a moj budući suprug s ostalim radnicima u društvenim prostorijama, kojih je u dvorcu bilo. Suprug je Đuro Hegeduš, rođen je 1942. Umirovljeni je radnik. Iz Brinjana je kraj Kutine. Stariji je od mene 11 godina. Sretali smo se u dvorcu i dopali se jedno drugomu. Doma mi je bilo preteško pa sam u sedmom razredu otišla za njim. Pobjegla sam k njemu, sama, vlakom, i moji dva tjedna nisu znali gdje sam. Onda smo im se javili. Moj Đuro nije znao da ću doći, iznenadio se kad sam mu došla na vrata. Naravno da su i njegovi bili iznenađeni. S vremenom su se navikli. Osam smo godina živjeli u Brinjanima, a onda smo se preselili u Turnišće. Vjenčali smo se 1970., s mojih 16 i pol godina, jer sam bila trudna. Bog nam je dao troje djece. Prva nam je Anđelka, dobili smo je 1970. Završila je srednju medicinsku školu u Varaždinu, radi u bolnici Bračak u Zaboku kao tehničarka anesteziologinja. Udana je, majka je dvoje djece, žive u Turnišću, u našem susjedstvu. Draženka je rođena 1971. I ona je medicinska sestra, zaposlena je u Klaićevoj bolnici u Zagrebu. Nije udana. Živi u svom stanu u Vrapču. Najmlađi nam je Mario. Njega smo dobili 1973. Završio je za postolara, imao je svoju radionicu, ali se prekvalificirao za varioca i strojobravara. Zajedno sa suprugom radi u elektrani. Žive kod tasta i punice u Jertovcu kraj Konjščine. Imaju dvoje djece. Sve sam ih rodila u Kutini, sve troje do svoje dvadesete godine, krstili smo ih u Kaniškoj Ivi, gdje nam je bila župa. U Brinjanima smo pomagali suprugovim roditeljima. Otamo sam cijelo vrijeme bila u kontaktu s roditeljima i bratom. Mi smo dolazili k njima, oni k nama.«

»U braku smo 53 godine«

»U Turnišće smo se kao obitelj doselili nakon tatine smrti. Morali smo otplatiti roditeljski kredit pa smo se dogovorili da ćemo se tu nastaniti. Kao obitelj smo dosta povezani. Okupljamo se koliko god možemo na našim slavljima, rođendanima. Zet i snaha su dobri, lijepo su se uklopili. Pomažemo si međusobno. Suprug se više godina liječi od leukemije. U obitelji smo svi angažirani oko skrbi za njega. U braku smo 53 godine. S trinaest sam godina izabrala dobroga supruga. Dobar je, tih, nije nametljiv, voli raditi, ima pokoju žutu minutu, ali svi ju imamo. Bilo je i trzavica, ali prevladavaju lijepi trenutci. Problemi se rješavaju u zajedništvu, razgovorom, tolerancijom. Zadovoljna sam životom. U Brinjanima se nisam zapošljavala, tamo sam rađala i bavila se poljoprivredom. Večernju sam školu završila poslije. Zaposlila sam se s dolaskom u Turnišće. Najprije sam radila u mesnoj industriji u Konjščini pa u tvornici kabela u Zlatar-Bistrici. Tu sam provela cijeli svoj radni vijek. U mirovini sam od 2004. U Zlatar-Bistricu sam putovala vlakom, busom, biciklom, imala sam osam kilometara do posla. Dobro mi je bilo. Firma je propala nakon mojega umirovljenja. Dobro mi je u mirovini. Dohranjivala sam pokojnoga strica. Imamo vrt, okućnicu, po kući uvijek ima posla pa nam nikada nije dosadno.«

»Potvrdu sam primila zajedno sa svojom djecom«

»Život mi je skroz okrenut Crkvi. Vjernica sam postala s krštenjem moje djece. Krenula sam polako, pa onda intenzivnije. Prvu pričest primila sam u Kaniškoj Ivi prije vjenčanja. Bila sam trudna pa nisam išla ni na kakvu vjersku poduku. Suprug i njegovi povremeno su išli u crkvu, svećenik nam je dolazio na blagoslov, bilo je to tradicionalno kršćanstvo. U tome su moji vjerski temelji. S povratkom u Turnišće krenula sam s djecom u župu sv. Dominika u Konjščinu. Tada je župnik bio vlč. Filip Gajski. Poslije nam je za župnika došao vlč. Blaž Bartol. On me pripremio za krizmu. Taj sam sakrament primila zajedno sa svojom djecom. Išli smo skupa svi četvero. Kuma mi je bila jedna radna kolegica. Rado sam išla u crkvu, pomagala sam oko čišćenja, spremanja. Jače sam se angažirala od umirovljenja 2004. Više sam mogla čistiti, peglala sam oltarnike, crkveno ruho, čistila sam oko župnoga dvora, čistila sam poklonac Majke Božje u Turnišću. Dvije susjede i ja pobrinule smo se za obnovu toga poklonca. Tamo više godina posljednju nedjelju u svibnju imamo molitvu.«

Tri neobične krunice
»Moje se obraćenje događalo spontano, pomalo, nakon krizme sam u vjeri rasla sve jače i jače. Godine 1989. našla sam jednu krunicu na autobusnom kolodvoru u Zaboku. Držala sam to u džepu, ali nisam molila. Godinu dana poslije našla sam drugu krunicu u Mariji Bistrici. Voljela sam ići na Bistricu pješice, poprijeko je oko osam kilometara. Treću sam krunicu ubrzo pronašla u ambulanti u Zlataru. Sve tri krunice pokazala sam župniku, to mi je bilo neobično. Bile su to naznake da ću biti voditeljica žive krunice u Konjščini, što sam od 2009. godine. A prije smo već od 2002. počeli moliti krunicu u crkvi prije mise. Bila sam predmoliteljica. A još prije toga postala sam pastoralna vijećnica, što sam i danas. Okupljamo se, dogovaramo planove, sve prema potrebi.
»Vidimo da su potrebe velike«

Godine 2010. postala sam članica župnoga zbora sv. Dominika. Jedno vrijeme bila sam i predsjednica zbora. Pjevam i danas. Probu imamo petkom prije mise i klanjanja. Pjevamo na misi u 11 sati svake nedjelje. Lijepo nam je na zboru, pjevamo i družimo se. Nedavno je osnovan župni Caritas pa sam postala karitativna volonterka. Tek smo u povojima, a vidimo da su potrebe velike. Zato znamo da će biti posla. Bit ću na raspolaganju, koliko god budem mogla. Caritas je osnovao naš sadašnji župnik mr. Milan Pušec, koji je s nama od 2016., dvije i pol godine. Dobar nam je, kao što su nam i raniji svećenici bili dobri. Vlč. Blaž mi je puno pomogao u životu, bio je s nama više od 30 godina. Jako sam mu zahvalna na svoj dobroti. On je sada u mirovini na teritoriju naše župe i pomaže vlč. Pušecu. A naš je novi župnik jako dobar, voli saslušati, angažirao se oko materijalne obnove, uređenja crkve i farofa. Uveo je grijanje u crkvu, nove klupe, uređuje se sakristija. Farof je velik problem. U groznom je stanju, premda su i tu počeli radovi. Barem je sve očišćeno oko crkve, što prije nije bilo. Vlč. Pušec je pak posebno dobar u razvoju žive crkve, podržava zbor, kruničare, osnovao je Caritas. On vodi i župu u Belcu. Teško mu je zato, naporno. Župljani se odazovu kad nas pozove da pomognemo.«

»Imamo dvije skupine molitelja krunice«

»Osobno sam u župi često, ali ne svaki dan. Najviše sam angažirana kao kruničarka. Godine 2009. u našu su župu došli dominikanci. Jer smo mi u Konjščini jedina župa sv. Dominika preko Save.

»Sveti Dominik mi puno znači. Imam ga kao zaštitnika. Imam osjećaj da sam uslišana u svojim molitvama posebno za obitelj, a posebno za unuka. On je nakon 130 godina prvi bogoslov iz naše župe. Zove se Marko Malek Solgat. Sada je student pete godine i ako Bog da, uskoro će u župi biti mlada misa. Sav moj angažman u župi jako mi puno znači.«

Na prijedlog o. Ljudevita Jeđuda osnovali smo živu krunicu, što je dominikanska pobožnost. Sastoji se od grupe molitelja od 20 ljudi i svatko ima svaki dan izmoliti jednu deseticu. Desetica se mijenja svakoga prvoga petka po karticama koje imamo da nam bude lakše. Jedna se desetica moli mjesec dana. Danas imamo dvije skupine po 20 ljudi. Nisu svi kruničari nužno naši župljani. Neki su se odselili, ali su ostali molitelji. S njima sam u kontaktu ili pozivom ili SMS-om pošaljem njihovu deseticu, odnosno otajstvo koje mole. Molimo za duhovna zvanja, za osobne potrebe, za župu, za sve dobre ljude. Mi kruničari okupljamo se svakoga prvoga petka u mjesecu na misi koju nam služi župnik. Idemo na hodočašće kruničara u Bistricu početkom svibnja, što vode dominikanci, koji nam ponekad i dođu u župu. Obvezno nam predvode misu na blagdan sv. Dominika 8. kolovoza. Dosad nam je najčešće dolazio raniji višegodišnji dominikanski provincijal o. Anto Gavrić. On nam je pomogao da kao zbor snimimo pjesmu sv. Dominika. Za tu sam pjesmu ja napisala tekst, a uglazbio ju je jedan dečko iz župe. Napisala sam i pjesmu anđelu čuvaru, i ona je uglazbljena, ali nije snimljena. Obje pjesme pjevamo u crkvi. Kako je naš župnik vlč. Pušec bio postulator kauze za službenicu Božju Maricu Stanković, njoj u čast, na njezin spomendan 8. listopada, odlazimo na njezin grob i na misu u zagrebačku katedralu. Odemo i na hodočašće u Ludbreg i na Trsat. A na Bistricu idemo pješice u srpnju na Margeče, kako mi zovemo, uz 13. srpnja.«

»Sve činim pod zaštitom sv. Dominika«

»Sveti Dominik mi puno znači. Imam ga kao zaštitnika. Imam osjećaj da sam uslišana u svojim molitvama posebno za obitelj, a posebno za unuka. On je nakon 130 godina prvi bogoslov iz naše župe. Zove se Marko Malek Solgat. Sada je student pete godine i ako Bog da, uskoro će u župi biti mlada misa. Sav moj angažman u župi jako mi puno znači. Nakon mise osjećam se sretna, zadovoljna, ispunjena. Imam osjećaj da sve svoje tegobe nosim lakše nego što sam nekada. Zahvalna sam svećenicima što su mi pomogli u životu. Dajem se i zadovoljna sam što mogu pomoći, učiniti, dati, sretna sam da mogu nekomu darovati dobro od sebe. Raduje me da talente mogu dati Bogu, župi, ljudima. Godine 2011. nas je nekoliko naheklalo oltarnike anđelu čuvaru u crkvi. Inače heklam krunice i križiće, ali i pišem pjesme, uzgajam cvijeće, skupljam figurice anđela, imam ih više od 400. Sve to činim pod zaštitom sv. Dominika kojem sam s ljubavlju napisala: ‘U našoj crkvi stoluješ, nad Konjščinom bdiješ. Čuvaj nas, Dominiče, naše župe zaštitniče.’«

»Ne mogu od Boga samo uvijek nešto tražiti«
Kao vjernici laici trebali bismo biti bolji u kršćanskom nauku, uključeni u crkvene zajednice, da živimo više u zajednici te da prihvaćamo Božju poruku spasenja. Upoznavši Krista, trebali bismo moliti da bi plodovi Duha Svetoga oplemenili naše duše i srca, a tako bismo lakše nosili teret života.
Roditelji bi danas na poseban način trebali i mogli odgajati djecu u kršćanskom duhu. Također, vjernici laici pozvani su da surađuju s pastirima u službi Crkve prema svojim talentima i Božjim milostima koje su im dane, te da svojim radom pridonose rastu svoje župne zajednice.
Molitva je moja nada, moja utjeha, vjera koja me usrećuje, a tako mogu lakše nositi svoj životni križ. Volim kada se ljudi okupe na misnom slavlju, kada mole svetu krunicu, a napose volim gledati i slušati mlade krizmanike koji s krunicom u svojoj slabašnoj ruci prebiru zrnca i mole. Gledajući ih tako, u sebi govorim: »Bože, daj da izmole svoje nakane i budi im pomoć i snaga da spoznaju i vide koliko ih ljubiš.«
Znam i pjesmu napisati, Bogu u njoj zahvaliti, jer ne mogu od Boga samo uvijek nešto tražiti, a od sebe ništa ne dati, nešto očekivati, a ruke ne sklopiti, tihom molitvom usnama šaptati: »Isuse dragi, hvala ti!«

IZVORGlas Koncila br. 12/2019.
Prethodni članakKOLIKA JE VAŽNOST MISTIČNIH POJAVA? Mistične pojave i teologalne krjeposti
Sljedeći članakZAŠTO LJUDI (NE) VJERUJU U BOGA? Zašto obdržavati Božje zapovijedi?