SVJEDOČANSTVO PRAVNICE IVANE ĐURAS: »Osjećam da ću stvarno živjeti sve dok budem aktivna u pastoralu«

Ivana Đuras, pravnica kojoj je vjera »najveći zakon«

Snimila: T. Baran

Ivana Đuras, višestruko angažirana vjernica dominikanske župe Kraljice svete krunice na zagrebačkoj Koloniji, cijeli je svoj život povezana s dominikancima. Tomu su pridonijeli njezini roditelji koji su prijateljevali s više istaknutih dominikanaca pa su se na kraju i preselili u dominikansku župu u kojoj cijela obitelj živi i danas. Nakon što ispuni svoje obiteljske i poslovne obveze, Ivana se rado daruje župi. Polazi formaciju za Laičko bratstvo sv. Dominika i naglašava da je župna zajednica kruna njezina života.

Rođena je 25. studenoga 1971. u Zagrebu. Mama joj je Danica, djevojački Pikelj, rodom iz Belca, odrastala u Zagrebu, kao umirovljena socijalna radnica sada živi na zagrebačkim Ravnicama. Otac joj je bio Anto Matković, iz Novoga Sela kraj Dervente, neurokirurg i ratni ravnatelj Nove bolnice u Zagrebu. Pokojni je od 2001., kada mu je, u 57. godini života, pukla srčana aorta. Danica je najprije radila kao medicinska sestra na Rebru, gdje su se ona i budući suprug Anto i upoznali. Vjenčali su se 1971. u bazilici u Palmotićevoj ulici, gdje je i kršteno njihovo dvoje djece, Ivana i dvije godine mlađi Mijat. On je magistar ekonomije, radi u financijama Zagrebačkoga holdinga, neoženjen je.

Darežljivost – od živciranja do radovanja

»Mama nam je bila skrbna žena, komunikativna, otvorena, motor obitelji« – pripovijeda Ivana. »Svakodnevno je razmišljala kako će komu pomoći, a pomagala je do te mjere da je nerijetko sebi oduzela. Tata je bio skroman, jednostavan, govorio je da je ostao seljak u duši, činio je mnogobrojna dobra djela. Njih su dvoje do te mjere pomagali drugima da smo se mi djeca znali osjećati zapostavljeni. Srećom smo imali baku i djeda s kojima smo živjeli i koji su nam to nadoknađivali. Naši zato nisu izgradili vikendicu, nisu ništa ni uštedjeli, sve su podijelili. Tijekom odrastanja ta mi je njihova beskrajna darežljivost znala ići na živce, a danas me to njihovo darivanje raduje. Roditelji su svako malo bili pozivani da budu kumovi. Nosili su velike darove, a ja sam se bunila da meni trebaju bolje cipele. Rekli su mi da za cipele nemaju, a i da nema potrebe za boljima, da su mi dobre i stare koje nosim. Oboje su bili hodajući Caritas, to ih je obilježilo, memoare bih o njihovim davanjima drugima mogla pisati. Sraz među njima bio je jedino na kulturološkoj razini. Mama je Zagorka, a tata je bio Bosanac. Ona je htjela manje djece, on više, tata je htio da se mama više drži kuće, čak i da ne radi, a njoj to nije dolazilo u obzir. Mama je bila drukčija duša. Ona je zvala uokolo, kontaktirala, a tata je bio povučeniji, misaoniji. On je bio baza, ona nadogradnja. Govorili smo kajkavsko-bosanskim jezikom. Rugali su nam se zato u Zagorju, rugali su nam se u Bosni.

Do moje smo petnaeste godine živjeli u Vrapču, u obiteljskoj kući maminih roditelja. S bakom Dragicom i djedom Adalbertom bilo nam je prekrasno. Neopterećeno, u igri. Tada nije bilo televizora u boji, interneta, nismo bili zaokupljeni materijalnim. Brat i ja smo bili konkurenti. Tata nas je odgajao tradicionalno pa je favorizirao brata. A kad sam se bunila, pojašnjavao mi je da sam jaka i da ću se moći pobrinuti sama za sebe. Jasno je da smo se brat i ja nerijetko čupali. Od zrelosti smo si dobri, i danas je tako. Što sam postajala starija, to sam više uviđala vrijednosti bratsko-sestrinskih odnosa. Brat mi je bogatstvo, dar. Odgajani smo u vjerskom okruženju. Baka Dragica nije bila praktična vjernica. Zaključila je da komunizam u kojem smo živjeli ne podržava vjeru. Zato nije išla u crkvu, ali je molila za sebe doma. Nerijetko je imala krunicu u rukama. Za razliku od nje, tatina mama, baka Ana u crkvi je bila od jutra do sutra, utorkom i petkom obvezno je postila. Njezin muž, djed Mijo umro je prije mojega rođenja pa ga, nažalost, nisam upoznala. Za razliku od bake Dragice, djed Adalbert u crkvi je bio redovito. Bio je sretan što živi u Zagrebu jer mu je čast bila ići na misu u katedralu. Prave su svečanosti bili njegovi odlasci na misu iz Vrapča u katedralu. Baka Dragica bi ga spremila, ali s njim nije išla. Tradiciju je držala. Blagdani su se slavili, običaji živjeli. Roditelji su na misu išli u župnu crkvu sv. Barbare u Vrapču, ali i u neke druge crkve, ponajprije u dominikansku crkvu na Koloniji jer su moji oduvijek bili snažno povezani s dominikancima. Brat i ja smo išli na vjeronauk i na sakramente prve pričesti i krizme u župi u Vrapču. Pripremao nas je o. Mato Matić, divan, angažiran svećenik. Znao je on s nama mladima. A uz njega je bila časna Justina i Slovenac o. Rudolf. Svi su nas oni zajedno pratili tijekom cijele moje osnovne škole. Dolazili su k našima doma na večere, družili smo se.«

»Bila sam u štreberima«

I osnovnu sam školu završila u Vrapču. Bila sam odlična. Dodatno sam išla u novinarsku grupu, na ritmiku, zbor, a išla sam i na crtanje. Društvo mi je bilo iz kvarta, dobro. Od petnaestak djece, tek nas je petero išlo na vjeronauk. Ali to nam nije bio problem. To nam je bilo prirodno, nismo bili opterećeni, oko toga nije bilo podjela kao što ih imamo danas. Za srednju sam izabrala Centar za kulturu, gimnazijski program, u Križanićevoj. Bilo mi je teško, ali sam puno i pošteno učila i bila odlična. Najteže mi je išla matematika i računski dio kemije. Društvo je u srednjoj bilo raslojeno. U razredu smo imali darkera, pankera, šminkera i štrebera. Ja sam bila u štreberima. Družila sam se s tri, četiri cure, i to je bilo to. U to sam se doba bavila keramikom i išla u Centar za umjetnost na Rokov perivoj. Kratko sam išla na ples k Editi Cebalo u Medulićevu, na engleski u Varšavsku, na srednjoškolski vjeronauk u kapelicu na Pantovčak i na susrete preko Taizea. Maturirala sam 1990.

»Sasvim smo postali dominikanci«

Godine 1986. preselili smo se iz Vrapča na Pantovčak, gdje smo ostali do 1997. Kod bake nam je postalo pretijesno pa smo se skućili u većem stanu. Tata je dvije i pol godine radio u Njemačkoj i zaradio za stan. Pa sam kao srednjoškolka i studentica živjela u župi sv. Blaža. Današnja župa sv. Kvirina na Pantovčaku tada još nije postojala. Župnik nam je bio Danijel Labaš. Bio nam je dobar, držao nam je dobre propovijedi. No mi smo češće išli u filijalnu kapelicu na Pantovčaku, bilo nam je bliže. Godine 1997. preselili smo se na Ravnice, gdje smo i danas. Tada sam bila pred udaju, brat je završavao studij, roditelji bi ostali u velikom stanu, a djed i baka bili bi nam predaleko. Zato su roditelji prodali stan na Pantovčaku, baka i djed kuću u Vrapču. Od dobivena novca kupili su četiri stana u jednoj zgradi. Brat je u jednom stanu, ja sa svojom obitelji u drugom, mama u svojem i baka u svojem stanu. Tata i djed, nažalost, više nisu živi. Otada smo u dominikanskoj župi Kraljice svete krunice na Koloniji, sasvim smo postali dominikanci. Dotad su moji bili snažno povezani s dominikancima, odlazili bi k njima na Koloniju, a dominikanci su dolazili k nama doma. Posebno je tata bio povezan s njima. Mama se držala kao da je dominikanska trećoretkinja, premda nije imala službene zavjete. Išla je na susrete, a tata ju je u tome podržavao. U kući su nam dominikanci bili redovito društvo, a posebno su se s mojima družili patri Hrvoje i Vjekoslav Lasić, Zvonko Knežević, Anto Kovačević, Marinko Zadro, Hinko Kraljević, Reginald Klapež, Anto Bobaš i Anto Gavrić. Oni su intelektualni ljudi, tata je uvijek s njima razmjenjivao knjige, kod nas je knjiga znalo biti do stropa. Intelektualna razina razgovora koja se s njima vodila meni je imponirala, nikad nisu bili dosadni, rado su pričali s nama mladima. Kako dominikanci na Bolu imaju svoj samostan, tako smo išli k njima na ljetovanje. Tati je na Bolu i prsnula aorta. Mislim da ga je slomila Bosna. Veoma je tragično doživio tragediju Bosanske Posavine, naplakao se tada do mile volje. Cijeli je život pomagao, a tada nije mogao učiniti ništa. Razočarao se u politiku. Inače je bio počasni akademik HAZU-a u dijaspori.«

»Kazneni segment je definitivno moj«

»Godine 1990. upisala sam Pravni fakultet. Iako to nisam željela. Htjela sam studirati komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Pripremila sam se za prijemni, a onda sam se u zadnji čas predomislila. Čemu je kumovala moja krsna i krizmana kuma akademkinja Dubravka Oraić Tolić. Odlučila sam se za pravo. Diplomirala sam 1995. Studij je bio zahtjevan, a najviše mi se dopalo kazneno pravo i kazneni proces, čime sam se poslije bavila. Nakon diplome godinu sam dana radila u pravnoj službi Hrvatskih pošta i telekomunikacija. Nakon toga sam 13 i pol godina radila u državnom odvjetništvu, bila sam tužiteljica. Onda sam godinu dana bila u Fondu za privatizaciju. Vratila sam se u pravosuđe kao sudska savjetnica. Volim svoj posao. Kazneni segment je definitivno moj. Ali objavljujem stručne članke iz svih pravnih oblasti.«

Obitelj »iznad očekivanja«

»Na drugoj godini studija upoznala sam svojega supruga Zorana Đurasa, rođenoga 1970. Iz Vidovca je kraj Varaždina. Djelovala sam u uredništvu časopisa za pravna i društvena pitanja ‘Pravnik’. To je časopis studenata prava. Suprugov kum, a moj prijatelj, doveo je Zorana na uređivački kolegij, iako je bio strojar. Hodali smo od 1993. do 1997. Vjenčali smo se u crkvi sv. Katarine na Gornjem gradu i smjestili se u već kupljenom stanu na Ravnicama u kojem smo i danas. Blagoslovljeni smo s dvoje djece. Eduard je rođen 1999. Učenik je 3. razreda 2. gimnazije u Križanićevoj, opći je smjer. Izvrstan je učenik, dodatno se bavi športovima. Gabrijela je 2000. godište. U 2. je razredu 3. gimnazije u Kušlanovoj, prirodoslovno-matematički smjer, vrlo je dobra učenica, uspješno se bavi fotografijom, završila je obou u osnovnoj glazbenoj školi, bavi se novinarstvom, planinari. Djeca su nam dobra, iznad očekivanja. U državnom sam odvjetništvu vidjela svašta, zato sam se bojala. Moje je iskustvo da nisu problematična samo djeca iz rubnih obitelji, nego i iz elitnih. Oboje uče, dobro se ponašaju, doma pomažu, redoviti su na misi. Puno razgovaramo o vjeri, drže do kršćanskih vrijednosti. Nadam se da će tako ostati. Dobro sam se udala. Zoran je završio dva studija, promet i strojarstvo, zaposlen je u HT-u. Perfekcionist je, sve oko njega mora štimati, to traži i od nas. Stroži je od mene. U njega se čovjek u svemu može pouzdati. Sudjeluje u odgoju djece. Najčešće raspravljamo o novcu. Zoran bi više štedio, a ja mislim da nam uvijek nešto treba. Kuham nam zdravo svaki dan, volim lijepo uređenu kuću, a život košta.«

Pripreme za »službenu dominikansku trećoredicu«

»Župa je kruna mojega života. Godine 2010. propjevala sam u župnom zboru ‘Bl. Augustin Kažotić’. Dotad sam išla na misu, pratila djecu i njihove župne aktivnosti. Pjevam i danas, nedjeljom u 11.30 i prema potrebi. Probe su srijedom ili petkom u 18 sati. Vodi nas Mario Perestegi. Odličan je, nije prestrog. Pjesma me baš veseli. Volim liturgiju, liturgijsku pjesmu. Ispuni me, i doma rado pjevam, posebno kad nema nikoga kod kuće. Pet sam godina bila članica pastoralnoga vijeća. Djelovala sam u Caritasu i naviještanju. Osmislili smo tri sajma, uskrsni, božićni i Dan kruha. Odradili smo 15 sajmova, pripremali darove za Sv. Nikolu, pomagali u zakuskama na otvorenom tjednu župe. Krizmanicima sam održala predavanje o doličnosti odijevanja. U naviještanju sam pomagala u organizaciji 24-satnoga čitanja Biblije, što je potaknula prof. Vjera Mrvelj. Čitamo od Pepelnice, 24 sata bez prestanka, završimo u pet dana. U tome sam aktivna i danas. Svaki treći petak u župi sam na biblijskoj grupi koju vodi trajni đakon Ratko Podvorac. Jako nam je dobro, on svira gitaru, mi pjevači pjevamo, i čitamo nedjeljno čitanje pa razmatramo. Bude nas 15, 20. Na biblijskoj mi je prekrasno. Pišem za župni list ‘Crkva u malom’, ili poeziju ili kraću prozu. Od svibnja ove godine ušla sam u formaciju za Dominikansko laičko bratstvo ‘Sv. Dominik’. A to znači da se pripremam za službenu dominikansku trećoredicu. Prve zavjete u svibnju sam položila u ruke donedavnom provincijalu o. Anti Gavriću. A kroz formaciju nas vodi o. Domagoj Polanščak. On je eteričan, prozračan čovjek, duhovan. U njemu ne vidimo fizičku energiju, ali duhovnu da. U sebi nosi mir koji prenosi na ljude oko sebe. Župnici su nam donedavno bili najprije o. Anto Kovačević pa o. Anto Bobaš. Sada imamo novoga župnika i novoga provincijala na koje se tek trebamo naviknuti. Naš stari provincijal o. Gavrić držao nam je baš dobre propovijedi, bio je britak, jasan, kratak. Slijedio je nit, imao početak i kraj, znao je zaokružiti cjelinu u kojoj je uvijek bila filozofsko-misaona nota. A naš stari župnik Bobaš u svakoj je propovijedi vrlo energično ispričao barem pet živih i životnih priča. Bio nam je on odličan župnik, nježna je bosanska duša, podsjećao me na mojega oca. Tako se u župi osjećam kao kod kuće, dobrodošla.

Bolest je pobijeđena

Sav moj angažman u župi potvrda je moje vjere jer vjera bez djela je mrtva, bez djela kao vjernici nismo vjerodostojni. To je činjenica. Ne može se govoriti jedno, a raditi drugo. Svi gledaju pod povećalom kako se mi vjernici ponašamo. Osjećam da ću stvarno živjeti sve dok budem aktivna u pastoralu. Posao mi dođe za plaću i mirovinu, a u župu idem za život, da budem bolja supruga, majka, kći, prijateljica, susjeda. Vjeru sam si posebno posvijestila prije šest godina, s 39, kada mi je otkriven karcinom dojke. To me potpuno promijenilo, preobrazilo mi srce, doživjela sam osoban susret s Kristom. U tim mi je danima posebno pomogla hagioasistentica Vjera Mrvelj, vodeći me kroz hagioterapiju, ozdravljenje duše. Bolest je pobijeđena, redovito se kontroliram, sve sam predala Bogu u ruke pa što bude. Otada odlazim pješice od Sesveta do Marije Bistrice u zahvalu Gospi kojoj sam se cijelo vrijeme utjecala, a utječem joj se i danas. Prvih pet godina išla sam s prijateljicama dvaput godišnje – u svibnju i listopadu – no prorijedile smo na jedanput godišnje zbog zdravstvenih tegoba koje svaka od nas ima.

Sve je moje danas vezano uz vjeru. Najviše volim pisati poeziju, crtice. Pisala sam i prije, ali sam od karcinoma pisanje intenzivirala. Inspiracija mi često dolazi, književna me riječ ispunjava. Osobito ona Bogu posvećena.«

Kapljica ljubavi za Zaručnika
Važno je probuditi se, budan biti. Vjernici danas znaju i obaviješteni su da u župama djeluju pastoralna vijeća, Caritas, molitvene zajednice, zborovi, grupe liturgijskih čitača, kruničari, hodočasničke grupe, ministranti, laička bratstva, Taize… Piše na panoima u crkvi ili oko nje, čita se na misama, prenosi usmenom predajom. Potrebno je samo napraviti prvi korak u pravom smjeru, i život će poprimiti bolji put. Međutim, sve dolazi od kuće, od obitelji. Moja župa ima periodični časopis »Crkva u malom«, a ta Crkva u malom smo mi, svaka naša kršćanska obitelj. Žive li ukućani i obitelj kršćanski život, žive li prema pravilu da je vjera bez djela mrtva, žive li svojim primjerom vjeru koju ispovijedaju, spoznat će potrebu uključivanja u aktivni život župe te će napokon uz preživljavanje u svakodnevnom životu, početi i živjeti. Zašto je to bitno? Sigurna sam da nema čovjeka koji ljubav smatra nebitnom stvari, koji misli da mu je nepotrebna ili čak smiješna; iz ljubavi za nas Krist je nakon teške muke smrću na križu otkupio grijehe svijeta. Rad u Caritasu, pomaganje u liturgiji, molitve za ljude u potrebi… sve je to ljubav. Kada bi svatko od nas kapljicu svoje ljubavi ulio u svjetiljku kojom dočekujemo Zaručnika, ona bi svijetlila kao trajni podsjetnik naše vjere i tame više ne bi bilo. I osjetili bismo da je život »…vječan, vječan…«.

IZVORGlas Koncila br. 48/2016.
Prethodni članakU ORAŠJU ŽELE OSTATI I OPSTATI: Mučeništvo vidaju bl. Stepinac i nada u povratak djece i unučadi protjeranih
Sljedeći članakSTRAH JAČI I OD SMRTI: Zoran Valjan – Hoće li banka uzeti dom