Petsto tisuća ljudi na Thompsonu, kažu svjetski rekord. A nije to baš nešto…
– Joj, dragi moj, zar ti ne znaš ni o čem drugom?! – prekida me ženica Jelica usred prve natipkane rečenice. – Već treći put zaredom započinješ s Thompsonom, da nisi malo »otiša na kvasinu«, počeo starački zaboravljati?
– Neka, treba malo »cijediti mast« tim lijevim mudracima koji sad nasilu traže »dlaku u koncertu«, umjesto da se njime ponose kao pravim dokazom hrvatske uljudbe i uljudnosti. Zapravo, ja bih sad uveo i godišnji Dan sjećanja na koncert, za »drugove«… Ali nisam ja zato počeo s tih 500 000, već zato da dođem do 600 000 praznih stanova u Hrvatskoj! Tek to je svjetski rekord za zemlju ni od 4 milijuna stanovnika! Zamisli, svaki od onih 500 000 na koncertu mogao bi se useliti sam u samo svoj stan, i još bi trebalo naći 100 000 ljudi da se svi ti stanovi nasele! Možda nam baš zato i dolaze toliki Filipinci i Nepalci? Istodobno čitam već peti put i ne razumijem dokraja, država želi izgraditi još 10 000 stanova za mlade obitelji!? Ne znam tko gradi ove stanove tu pokraj našega naselka, ali takvo što u povijesti nisam vidio! Na terenu veličine nogometnoga igrališta s tribinama arhitekti profita podigli 14 zgrada, u kojima ti je do solenke najbrže doći tako da pružiš ruku i posudiš od susjeda iz kuće preko puta! Natiskane betonjare i parkinzi, bez parka i tratine, ma čak i bez kafića! Koliko je u njima praznih stanova? Pa zamisli da u tih 600 000 praznih stanova useliš obitelji, makar dvočlane bez djeteta, bilo bi to 1 200 000 ljudi, gotovo trećina stanovništva. I pazi, istodobno dok nam mladi bježe i broj ljudi opada, broj stanova u zadnjih 10 godina porastao nam je za 6,5 posto i stigao sve do 2 391 944 stana!? Još malo i stan po stanovniku! Istina, ne znam računa li se u tu brojku i Šurina neožbukana »viksa« -garaža u Pisarovini, ali… Graditi nove stanove na 600 000 praznih, halooo!?! Zar vlasnici tih stanova nemaju svoje mlade? Čiji su ovi mladi kojima treba pomoći da dobiju u najam stanove po cijenama 20 puta nižima od tržišnih? Zar samo mi siromasi, s već pretrpanim jedinim nam stanom, imamo mlade?
– Ako i nemamo, od svih brojki koje si nadrobio ti ćeš »dobiti mlade«! Ha, ha! – ruga se i poučava me Jelica. – Nisi ti čitao da će država pozvati vlasnike praznih stanova da ih iznajme mladima. I još će im isplatiti tržišnu najamninu, i to veći dio odmah unaprijed, a mladi će u stanovima plaćati tek priuštivu. Čista idila!
– Ne znam samo na kome se bude »prelomila«? – namrštih se. – Čini se da je Debeli u pravu kad govori da ove nove stanove u kvartu kupuju isti oni koji nas ljeti »gule« u svojim apartmanima – vilama na moru. Pa ih kupe po dva-tri, tak da mogu našim sinekima i tu na kopnu naplaćivati masnu najamninu. Zato on meni stalno ponavlja: »Zrno po zrno… pogača, a stan po stan… banka! Ne špara se danas više u banci, nego u stanovima!« Hm… čini se da su nove »štediše« sad i »brzu kamatu« pronašle? Dok se jedni sele, drugi se praznim stanovima vesele…
