Tko tvrdi da voli pjesmu »triju anđela«, još nije otkrio ništa ključno o svojem umjetničkom ukusu. Ljubitelji anglofone popularne glazbe sedamdesetih opredijelit će se za neku od istoimenih uspješnica Boba Dylana, Chrisa Reje i Lonnieja Macka. Nešto stariji ljubitelji američkoga bitničkoga pokreta kao trojicu će anđela navesti Allena Ginsberga, Gregoryja Corsa i Petera Orlovskyja. Najstariji pak ljubitelji europskoga pjesničkoga modernizma prisjetit će se anđeoskih trojaca Rafaela Albertija, Luigija Fallacare i Odilon-Jeana Périera. Tolikoj je popularnosti anđeoskoga trija nemoguće temelj pronaći u Bibliji. Anđeoski trojci u Bibliji se javljaju tek na dvama mjestima – i to na samom početku i na samom kraju. U Postanku anđeli Abrahamu donose blagovijest o Izakovu rođenju, a u Otkrivenju »svim pozemljarima« proglašuju »evanđelje vječno«. No u oba slučaja radosnu vijest prati i nagovještaj muke i uništenja.
»Dođe čas suda njegova! (…) Pade, pade Babilon! (…) Pit će vino gnjeva Božjega, nerazvodnjeno, natočeno već u čaši srdžbe njegove!« sažetak je »porukâ trojice anđela« koje upozoravaju što će se »svetim anđelima naočigled« zbiti s poklonicima Zvijeri. Moderni kič koji resi većinu ilustracija trojice anđela lako se može objasniti činjenicom da njihovi proglasi zauzimaju presudno mjesto tek u adventističkoj teologiji. No pozornost im je među srednjovjekovnim iluminatorima posvetio i Španjolac koji se štuje kao svetac. Među 87 mozarapskih minijatura »Beatusa« iz Valcavada koje je po narudžbi opata svetom rukom dovršio u samo tri mjeseca, benediktinac Oveko uvrstio je i prizor strahovite blagovijesti trojice anđela. U skladu s »modrim« izričajem prvoga anđela, »nedostojni, ali poslušni« slikar zemaljske je oblasti razdijelio na zelenilo dvanaest pravednika i potresno sivilo Babilona; no sive je boje i evanđelje u ruci anđela.
Odar pokornički sive boje priredio si je augsburški biskup Ulrik naredivši da se na podu njegova biskupskoga dvora u znaku križa prospe pepeo poškropljen blagoslovljenom vodom. No prvi papinski kanoniziran svetac – preminuo 973., tek koju godinu nakon što je sveti Oveko dovršio svoj slikarski zadatak – ništa drugo nije prepustio sivilu. Bolesti u djetinjstvu nije dao da mu pomrači svjetlost antičkoga znanja i hodočasničke pobožnosti, kao što mu ni plemićko podrijetlo nije razvodnilo zanesenost neuglednim crkvama i dušama njihovih pohoditelja. Čak i na presudan dan mađarske opsade Augsburga biskup je u šarenilu pastirskoga ruha izjahao pred branitelje grada oboružan tek stihom: »Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer ti si sa mnom!« Svjedočanstvo da su mu anđeli pomagali služiti misu kada je onemoćao otpisat će samo onaj tko ne zna da je svet čovjek trostruko sličan anđelima: on je motritelj, branitelj i molitelj.
