Makar se pjesnici slažu da su anđeli vrsni jahači, do današnjega se dana ne mogu dogovoriti o njihovoj jahaćoj marvi. Besmrtni žitelji neba u drevnoj pjesmi Lija Baija jezde na šarenim oblacima, a dva tisućljeća kasnije Ouyang Xiu opjeva im sedlo »ozračja smrti«. Sylvia Plath od Wallacea je Stevensa otela anđeoske mule, Sri Aurobindo u rajskoj je glazbi načuo nebeske mazge, a u Williama B. Yeatsa topću i duhovni jednorozi. Bosie Douglas anđela je pak posadio na vjetar, Joseph Addison na uragan, no u viđenju Arta Joycea zajahat će i tsunami, a u zanosu Dylana Thomasa čitav otok. Najviše je segnuo Roy Campbell posjevši anđele na zvijezde, a najniže Francisco Alarcón prizemljivši ih na bicikle. Joe Strummer za anđeoski je galop odabrao stari Buick, Bob Dylan »četveronožne šumske oblake«, a cinični Hajim N. Bialik – ljude. Njegovi pak židovski sunarodnjaci Elizej, Nahum, Zaharija i Juda slažu se da anđeli jašu konje. Ali kakve?
»Glave im kao u lavova, iz usta im sukljao oganj, dim i sumpor«, opisuje Ivan »mirijade mirijada« konja koji jašu na mig četiriju anđelâ odriješenih šestom trubljom. Doda li se tomu da konji Otkrivenja imaju »repove kao zmije, s glavama kojima ude«, razjasnit će se zašto su se i češće nego s partskim hordama poistovjećivali s turskim topovljem. No njihovu podređenost anđelima ispravno će iščitati tek najveći umjetnik njemačke renesanse. Makar je u vlastoručno oslikanu primjerku Otkrivenja do kolorističkih detalja ispoštovao Ivanov opis duhovne konjice, Albrecht Dürer smjestio ju je u stražnji plan, pridajući prvenstvo »četvorici anđela osvetitelja«, kako je prozvan njegov najslavniji apokaliptični drvorez. I povrh gotičke emocionalne potresnosti i kompozicijske treperavosti prizora anđeli očituju klasičnu ravnodušnost i moderan verizam: »Ljepota se krije u skromnim, katkada i ružnim stvarima«, zapisao je »Leonardo sjevera«.
Kada joj se u mladosti ukazao anđeo potresne ljepote, franjevačka trećoredica Angela Merici odagnala ga je riječima koje povrh prividne ravnodušnosti očituju istinsku skromnost: »Idi u pakao, neprijatelju Križa, jer znam da nisam dostojna vidjeti anđela Božjega.« Takav bi se doček ipak mogao učiniti znakom duhovnoga nepoštovanja da život talijanske svetice – za koju se i danas zna navoditi da je rođena 1470., godinu prije Dürera – nisu usmjerili baš anđeoski susreti. U viđenju je u anđeoskoj procesiji ugledala dušu svoje sestre, koja je na njezin užas umrla bez popudbine, a mistične ljestve po kojima između neba i zemlje s anđelima putuju djevice navijestile su joj je kakvu družbu ima osnovati. No utemeljiteljica uršulinki znala je da je od nevjere gora tek zajahanost varkama palih anđela te je i svojim sljedbenicama u odgoju djevojaka namijenila pješačku duhovnost: »Radite, pokrenite se, vjerujte, trudite se, uzdajte se!«
