Na malo koju hrvatsku obitelj u vrijeme Domovinskoga rata okomila se velikosrpska mržnja tako izravno kao na vukovarsku obitelj Šoljić. I malo koga u Hrvatskoj mogla je ostaviti ravnodušnim životna priča hrvatske »Majke Hrabrosti« Kate Šoljić, kojoj su u obrani Vukovara pala četiri sina – Mato, Mijo, Ivo i Niko. No većini je nepoznata činjenica da je vukovarska »Majka Hrabrost« odgojila i dvije kćeri, Mariju i Anu, koje je također vihor rata raznosio u dramatičnim smjerovima. Jedna od njih, Marija Šoljić Barišić, podijelila je za Glas Koncila uoči Velikoga tjedna dosad nepoznate detalje iz mučeničke povijesti obitelji Šoljić i ovjenčala ih svojim uskrsnim nadanjima.
U dugoj mučeničkoj povijesti hrvatskoga naroda obitelj Kate Šoljić (r. Tikvić) bila je, čini se, »predodređena« za žrtvu. Četiri brata – Ivu, Martina, Ivana i Petra – izgubila je ona u Drugom svjetskom ratu i poraću. Suprug Anto za dlaku je izbjegao partizanski metak, odvojivši se u svibnju 1945. od marševa smrti kod Dravograda. No za njega i njegovu obitelj ni nakon rata nije moglo biti mira – u Ulicama kod Brčkoga obitelj je trpjela razna šikaniranja i prijetnje. Tako ih je i život sredinom pedesetih doveo »preko Save«, do Vukovara i Srijemskih Čakovaca. »I ondje su nas pratile prijetnje. Mojega su oca, malo nakon što smo došli, čak i napali lokalni Srbi. No s čvrstinom smo odgajani – Šoljići, uvijek je ponosno ime naše obitelji izgovarao otac Anto«, prisjeća se sugovornica Glasa Koncila Marija Šoljić Barišić. Ona danas živi u Zagrebu. U mirovini je i aktivna je u zboru i raznim zajednicama koje se okupljaju u crkvi Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu.
U vrijeme Domovinskoga rata obiteljska je svakidašnjica doslovce bila na »prvoj crti«. Obiteljski dom našao se u dometu neprijateljskih granata. Sin Toni i suprug Stjepan priključili su se braniteljima grada. Majka Kata prije početka rata bila je na liječenju u Bosni, a kada je rat počeo, ostali su je članovi obitelji uspjeli dovesti u Mađarsku. Marija je u ratnom Vukovaru i sama naučila rukovati oružjem. »Znala sam kako funkcionira ‘kašikara’. Nisam se mislila predati živa i nisam mislila napuštati grad. Bio je rat i tako smo svi razmišljali«, dodaje sugovornica. U obrani grada angažirana su joj od početaka napada na grad bila i četiri brata.
Poseban »dodatak« takvoj obiteljskoj drami bila je činjenica da je Marijina sina Zorana Barišića rat zatekao na odsluženju vojnoga roka, u tenkovskoj jedinici »Stevan Sinđelić« u Nišu. Iz vojske je pušten tek tijekom 1992. i uspio se »izvući« iz Srbije, od Niša do Hrvatske, i mimo okupiranih dijelova hrvatskoga teritorija do Zadra i Ugljana, gdje je u to vrijeme bila Marijina sestra Ana Vukojević.
Prvi je od Šoljića u Vukovaru ubijen Marijin brat Mato, u rujnu 1991., nakon što je ranjen u pokušaju zauzimanja vojarne JNA. Brata Miju odveli su iz doma u Srijemskim Čakovcima u listopadu 1991. godine. Mučen je i ubijen, i kako se kasnije doznalo, nad njegovim su se tijelom, kao i nad tijelom brata mu Mate, svirepo iživljavali. Brat Ivo – glasoviti »Veliki Džo«, prvi čovjek obrane Mitnice – izdržao je do pada Vukovara, no živ se nije htio predati Srbima. Skočio je u Dunav u naumu da prepliva na svoj salaš u Vojvodini. Pretpostavlja se da se utopio ili da je ubijen u pokušaju preplivavanja. Brat Niko preživio je pad grada, ali ne i koncentracijski logor u Srijemskoj Mitrovici. Ondje je mučen, premlaćivan i ubijen malo nakon što je zarobljen i doveden iz Vukovara. U Vukovaru je ubijen i Marijin šogor Ivan Vukojević.
I sugovornica Glasa Koncila ostala je u Vukovaru do kraja. Zarobljena je i zatočena u logoru u Srijemskoj Mitrovici. Tako su se u isto vrijeme u istom logorskom kompleksu u Srbiji – i ne znajući to kroz čitavo vrijeme svojega zatočeništva – našli i Marija i njezin brat Niko, ali i njezin suprug Stjepan i sin Toni. Marija je iz logora izišla krajem 1991. godine. Sin Toni izišao je u ožujku 1992., a suprug Stjepan tri mjeseca kasnije, nakon višemjesečne torture, prisjetila se u razgovoru za Glas Koncila Marija Šoljić Barišić. U Zagrebu su samo kratko živjeli kao »izbjeglice iz Vukovara«. Već 1993. Marija i Stjepan, i sinovi Toni i Zoran, ponovno su se prijavili u vojsku i »skinuli« se tek nakon Oluje.
U ratu i poslije rata, u vrijeme mirne reintegracije Podunavlja, napominje Marija Šoljić Barišić, neprestano je tragala za svojom braćom. Svakoga Vukovarca kojega bi srela u Zagrebu pitala bi zna li nešto o njezinoj braći i drugim članovima obitelji.
Nakon duge borbe i mukotrpne potrage pronađeni posmrtni ostatci braće Šoljića zajedno s majkom Katom danas počivaju na groblju u Vukovaru. Nakon nizanja tako patničkih i teških »slika« iz »albuma« obiteljskih sjećanja razgovor je došao do pitanja zašto Marija Šoljić Barišić ne mrzi i što za nju znači oprost. Sugovornica je na to odgovorila: »Ostatci mojega brata Mate nađeni su pod jednom banderom. Od ubijenoga Mije našli smo jednu kost u zatrpanom bunaru. Ivo je nađen u Dunavu kod Novoga Sada. Niko je ubijen Srijemskoj Mitrovici, po našim saznanjima njegovi su ostatci ondje pet puta premještani. Ali sve što sam dosad govorila govorim kao normalna osoba. I to smatram svojevrsnim čudom. Ne želim pred svim tim teškoćama kroz koje smo prolazili posumnjati i pitati Boga ‘zašto?’. Hvala mu na svemu dobrom! Zato nitko od mene nikada nije mogao čuti ni jednu riječ mržnje protiv Srba. I tu dolazimo do pitanja oprosta. Ne može se manipulirati oprostom. Nekomu prvo nauditi, pa se ispričati i onda opet po starom. Ne. Neka im Bog oprosti! Ali, samo da se to više ne ponovi. No bojim se da se sve to opet ne dogodi«, rekla je sugovornica Glasa Koncila.
Majka Kata Šoljić nakon rata vjerovala je da će doći dan kada će svoje poginule sinove naći, staviti njihove kosti jedne pokraj drugih i da će tek nakon toga poći Bogu na ispovijed. Želja joj se obistinila 2003. godine kada su uz Matu, Miju i Niku ukopani i Ivini ostatci. Živjela je još zapravo malo nakon toga, do 2008. godine. Razgovor s njezinom kćerju Marijom Šoljić Barišić došao je tako i do prevažnoga pitanja – kako je u njoj nada nastavila tinjati iako je nakon ukopa Ivinih ostataka postalo jasno da se nijedan Šoljić ne će vratiti živ iz rata. Na to sugovornica dodaje: »Ni nakon svih tih godina nisam ravnodušna prema tomu. Mene i danas duša boli. Svaki put kada netko u nekom svakidašnjem razgovoru spomene nešto poput: ‘Danas mi na ručak dolazi brat’, u mojem srcu kao da se pojavi ‘rupica ljubomore’. Pa tko može razumjeti da su meni ubijena četiri brata!? Meni moja braća nedostaju. Mi smo bili složni – mi Šoljići u svatovima smo ‘pravili’ svoje svatove, nosili cijelu radost, zajedno smo zidali svoje kuće…. Možda bi mi oni i danas u mojim životnim teškoćama pomagali, uskočili kada je to potrebno, kako to braća već čine. Ali kako godine idu sve sam smirenija. Jer vjerujem – Isus nas je otkupio i uskrsnuo je. Umro je i opet živi. U nama je i pomaže svakoga. Ne traži puno, samo da ga prihvatimo. I zato vjerujem – na onom svijetu susrest ću ponovno svoju braću.«
