Djela apostolska, kad govore o silasku Duha Svetoga, navode da su svi bili »zajedno na istome mjestu«. Jasno je da je to mjesto ona »gornja soba« u kojoj se okupljala zajednica još od dana kad je Isus s njima ondje proslavio Pashu. Vjerojatno je tu riječ o onim »svima«, to jest apostolima, koji »bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom«, kako je to rečeno u prethodnom poglavlju. U tom krugu iznenada se pojavljuje šum s neba, »kao kad se digne silan vjetar«. U hebrejskom jeziku riječ ruah označava pojmove »vjetar«, »dah« i »duh«. Usto, pokazali su se i »kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih«. Ti ognjeni jezici simboliziraju silu navještaja evanđelja, onakvu kakvu opisuje Knjiga proroka Izaije: »Kao što plameni jezici proždiru slamu i kao što nestaje suha trava u plamenu, tako će korijen njihov istrunuti, poput praha razletjet’ se pupoljak njihov, jer odbaciše Zakon Gospodina nad Vojskama i prezreše riječ Sveca Izraelova.« Upravo će takvu silinu i moć imati svjedočanstvo apostola osnaženo Duhom Svetim. Poslanje Crkve ima razornu moć u odnosu na grijeh jer dovodi do pokajanja i obraćenja.
Napunjeni Duhom Svetim, učenici počinju »govoriti drugim jezicima«. Tako su ih mogli razumjeti i Židovi iz svih krajeva tada poznatoga svijeta, koji su iz dijaspore pristigli na blagdan. Svatko ih je od njih razumio na svom jeziku. Time se ovaj dar jezika razlikuje od onoga o kojem apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima kaže: »Tko govori drugim jezikom, ne govori ljudima nego Bogu: nitko ga ne razumije jer Duhom govori stvari tajanstvene.« Dar jezika u Djelima apostolskim, naprotiv, odlikuje se upravo time što je razumljiv svima. Ovdje učenici govore ljudima i oni ih razumiju, ne na drugim, nego na svome jeziku. Taj je dar zapravo simboličan jer naviješta širenje evanđelja do najudaljenijih krajeva svijeta, gdje će se Božja riječ, silom Duha Svetoga, propovijedati na najrazličitijim jezicima. Govor drugim jezicima na Pedesetnicu događaj je koji je trebao naznačiti takvo širenje »u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje«. Naglašujući da su svi bili »izvan sebe« i »divili se«, sveti pisac podvlači da je po svom Duhu ovdje prisutan i Isus jer ljudi jednako reagiraju u evanđeljima kada se susretnu s Isusovom riječju i s njegovim čudesnim djelima.
Odlomak iz evanđelja govori o događajima onoga »istoga dana, prvoga u tjednu«, kad je Isus uskrsnuo. Učenici su u strahu od Židova, a pred takvim uplašenim učenicima ukazuje se Isus te im se obraća riječima: »Mir vama!« Upravo taj Isusov mir odgoni strah, kako je i on sâm to već rekao: »Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem… Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.« Učenicima su pokazane ruke i bok i tek se sad za njih kaže da su se obradovali »vidjevši Gospodina«. Isusove ruke i bok sa znakovima rana bile su učenicima dokaz da je riječ doista o Isusu. Njegovo je tijelo već bilo promijenjeno, preobraženo, pa je bilo potrebno nešto dodatno što će učenike podsjetiti na Isusa prije njegove smrti. Isusovo uskrsnuće donosi radost i mir te podrazumijeva poslanje. Isus je poslan od Otca, a on sâm šalje svoje učenike dahnuvši u njih i predavši im Duha. Ivan nema, kao što je to slučaj s Lukom i Djelima apostolskim, posebnoga izvještaja o silasku Duha Svetoga na Pedesetnicu, nego se sve događa na dan uskrsnuća. Isus je jednim događajem muke, smrti i uskrsnuća uzdignut Otcu i proslavljen, te sada, prenoseći Duha svojim učenicima, njima predaje i svoje poslanje. Isusovo poslanje postaje tim činom poslanjem Crkve. To poslanje podrazumijeva i vlast nad otpuštanjem grijeha, koja je moguća jer su primljenim Duhom učenici sjedinjeni s Otcem i Sinom.
U svojoj Prvoj poslanici Korinćanima apostol Pavao osobito je zainteresiran za očuvanje jedinstva Crkve u Korintu u kojoj su se pojavile naznake razdora. Stoga mu je na srcu i briga za red na sastancima kršćanske zajednice u Korintu. Na taj način želi onemogućiti pojavu i širenje svađa i nesuglasica. U središtu je svakako Gospodnja večera iz koje Pavao želi isključiti sve ono nebitno, a zadržati svetost toga spomenčina i po svetosti života njegovih sudionika. Kroz sljedeća tri poglavlja apostol govori o ispravnoj uporabi darova Duha, to jest karizmi. Ti darovi ne smiju biti povodom razmetanju i hvastanju pojedinaca, kao što je to bio slučaj u različitim poganskim ritualima koji nisu bili nepoznati Korinćanima. Kriterij ispravnosti i istinitosti dara Duha jest sam Isus Krist. Ako se primljenim darom priznaje da je Isus Gospodin, to je potvrda njegove autentičnosti. Kao što je Isus samo jedan, pa u njemu ne može biti podjela među vjernicima, tako je i Duh samo jedan, pa i njegovi istinski darovi ne mogu dovoditi do svađa i sukoba unutar zajednice. Kako svi darovi proizlaze od istoga Boga, oni u svojoj različitosti služe izgrađivanju jedinstva Crkve. Duh sa svojim darovima služi kao spona koja povezuje udove u jedno tijelo, u Krista. Ta njegova ujedinjavajuća snaga, ostvarena po krštenju, toliko je jaka da može spojiti u jedno različite narode i različite slojeve društva.
