– Onda, Franc, jesi skupil dost čitkih potpisa? Jesi se naradil da bi ljudi manje radili? – zadnjega potpisnoga dana za referendum »67 je previše« Debeli i ja dolazimo našem volonteru rada uljepšati dan.
– Da »dosta«? Samo na mom štandu ih je dosta za jedan cijeli referendum! – ponosno pokazuje Franjo pune blokove.
– Pa kaj se vi bojite malo duljega rada? – nastavlja mu Debeli »vaditi mast«. – Pa i treba delati do 67 godina. Ma, i dulje! Kad danas stari dedi mogu nositi trapke, kožnjake i naušnice, furati aute i motore, pa onda mogu i delati, bar do sedamdesetisedme… puta sedam! Ha, ha! Neka rade stari rokeri, dok ne »rokn«, ha, ha…
– Ne bojimo se mi rada, ali jeste li vidjeli kako se ova vlast boji nas, radnika? Kako su nas samo pokušali zagušiti svojim oglasima po radijima, televizijama, novinama, jeste vidjeli? Veli ministar da je to »informativna kampanja«, a reklame im najcrnja propaganda, ne bi je se postidjeli ni najveći »umjetnici« soc-realizma, dok su čekićem uvjeravali u svoju ispravnost. Bez ikakve »pozitive« i »afirmative«, samo su nas popljuvali.
– Da, baš zato sam ti i došao potpisati, makar u »pet do dvanaest«… – uzeh i ja olovku i izvadih osobnu – jer kad već iz mog džepa plaćaju tu medijsku kampanju, a da me Vlada ništa nije pitala, onda bar nek’ znaju da im je »uspjela«! Od jednoga ravnodušnoga dobili su… potpisnika za referendum! – sve čitko upisah, slovima kakva me u prvom razredu »učo Ivo« učio.
– Pripazi se, Vilkec, da te ne posjete, sad kad imaju u blokiću tvoje brojke i slova… – ceri se Debeli i gleda me špijunski stisnutih očiju. – Jesi ti svjestan da si ti ovim potpisom sada smanjil mirovine mojim »starcima«, gospi Jani i drugim susjedima, da si zadužil državu s hrpom nula iza brojke 45, možda čak i toliko da ju zrušiš! Rušitelju države, sram te bilo!
– Sreća pa su s vrhova već najavili nove mogućnosti kako da se sruše i ovi potpisi, čak i čitki – kroz smijeh me »umiruje« Franc. – Još ni žalba našeg sindikata zbog njihove protureferendumske »kampanje zastrašivanja« nije stigla do Ustavnoga suda, a oni su već najavili da će od istoga toga suda tražiti ocjenu ustavnosti ovoga referenduma.
– Možeš si misliti čiju budu žalbu prvu rješavali… Sigurno od vas, »luftbremzera«, koji niste spremni raditi ni do 70. da bi oni imali stabilne političarske mirovine?!
– Rugaj se ti, Debeli, ali sve je to samo dokaz koliko se zapravo boje nas radnika!
– Kako da ne, pa danas opće više i nema radnika! – narugah se sad i ja. – Ne samo zato što smo sad svi postali »djelatnici«, nego zato što se u ovoj državi zapravo više ništa ne »djela«, ne proizvodi se, ne stvara nova vrijednost. Nema tvornica, nema pogona ni hala, nema ni pravoga radništva, nego je razbijeno na čestice, na izgubljene pojedince koji ni sami više nisu sigurni može li se radom nazvati ono što rade, kad često ni plaću ne dobiju. Ne plaše se oni radnika, nego samo referenduma, volje naroda. Ima za to već dosta dokaza…
– Je da, plaše se oni samo da im tko ne zmakne stolce ispod riti! – puno je plastičniji Debeli. – I to ne samo stolce tu kod nas u Zagrebu i Hrvatskoj, »na selu«, neg’ još više one fotelje u Bri-selu!
– Ja svejedno znam da se oni najviše plaše baš nas, radnika! – ponosno se Franc uspravi, zauzevši za štandom stav poput nekoga mitski Sirotanovića s davnih radničkih igara. – I to samo iz jednoga, najjednostavnijega razloga: otkako je svijeta i vijeka, i čovjeka, radnika se uvijek plaše isključivo… neradnici!