Poštovani, u razgovoru s prijateljem postavilo se pitanje Blažene Djevice Marije kao suotkupiteljice. Je li to teološki ispravno, tj. koje je stajalište Crkve o Djevici Mariji kao suotkupiteljici? Što misli Crkva o ovome: što bi se dogodilo da je Djevica Marija anđelu rekla ne? Bog bi pronašao neko drugo rješenje za otkupljenje i spas čovjeka ili je Marijino da bila jedina »opcija« za otkupljenje i spas čovjeka?
Toma
Uobičajeno ne odgovaramo na hipotetska pitanja jer na njih de facto i nema smisla odgovarati. Govoreći o Mariji u svjetlu vjere, G. Iammarrone u »Enciklopedijskom teološkom rječniku« piše: »Bila je mlada žena iz Nazareta koja se u gledanju kršćanske zajednice otkriva kao Djevica koja je slobodno prihvatila Božji poziv da Božjega Sina, Spasitelja, učini dionikom ljudskoga roda, a na to je bila pripravljena posebnim Božjim izborom po milosti; u ostvarenju otajstva spasenja Isusa Krista, svoga sina, aktivno je surađivala poslušnim služenjem, svojom bespridržajnom raspoloživošću, svojom čvrstom vjerom i svojom ljubavlju sve do žrtve, posebno pod Sinovljevim križem. Osim toga, zajednica vjernika ne predočuje si Mariju kao osobu prošlosti, nego kao Majku proslavljenoga Sina koju je on sa svom njezinom ljudskom stvarnošću uzdignuo u nebesku slavu, koja majčinski prati braću svoga Sina u tijeku vremena svojom materinskom zaštitom i potiče ih da se nadaju onomu punom oslobođenju i spasenju koje ona već uživa kao ‘uznesena na nebo’.« O tome govori i dogmatska konstitucija Drugoga vatikanskoga koncila »Lumen gentium« (br. 56-59). Iammarrone nadalje pojašnjava da se teološko područje mariologije bavi promišljanjima o Blaženoj Djevici Mariji, što tijekom povijesti nije uvijek bilo tako: »Više puta su slike (Djevica, nebeska Majka, Zagovornica itd.) i teološke kategorije (majčinstvo, posredništvo, djevičanstvo, suotkupiteljstvo itd.), promatrane u svome apstraktnome sadržaju i odvojeno od povijesne konkretnosti života žene iz Nazareta, dovodile do uopćenog deduktivističkog razmišljanja o Mariji, bogatog zaključcima, a siromašnog čvrstim polazištima; do uzvisivanja Isusove Majke koja su mogla više hraniti ljudsku znatiželju i maštu negoli pravu i čvrstu kršćansku vjeru.« U enciklici »Redemptoris Mater« (Otkupiteljeva majka) već u prvoj rečenici papa sv. Ivan Pavao II. ističe da ona ima »točno određeno mjesto u nacrtu spasenja«, ali se u tom, kao ni u drugim crkvenim dokumentima, ne spominje pojam »suotkupiteljica«, a sv. Ivan Pavao II. govori o njezinu »posredništvu« koje je »tijesno povezano s njezinim materinstvom i posjeduje specifično materinsko obilježje koje je uzdiže iznad posredovanja drugih stvorenja koja također na različite, ali uvijek podređene načine sudjeluju u jednom jedinom posredništvu Kristovu. Njezino je dakle posredništvo – suradničko. I enciklika »o ispravnom štovanju Blažene Djevice Marije« sv. pape Pavla VI. »Marialis cultus« ističe da je Krist »jedini put k Ocu«, ali »Crkva, podučena Duhom i bogata vjekovnim iskustvom, priznaje da pobožnost prema Djevici, podložna pobožnosti prema božanskom Spasitelju i u povezanosti s njome, također ima veliku pastoralnu djelotvornost te tvori snagu za obnovu kršćanskog života« (br. 57).
