XIII. postaja – Isusa skidaju s križa
Naši slomljeni trenutci mogu postati mjesto susreta s Bogom
Tišina se spušta na Golgotu. Nakon buke, osuda i posljednjega daha ostaje samo tijelo, izranjeno, teško. Marija prima svojega Sina. Ne govori ništa jer bol nadilazi riječi. U njezinu krilu leži Onaj koji je život dao svijetu, sada nijem i nepomičan. Majčino srce probodeno je zajedno s njegovim tijelom, a suze neprekidno teku, svjedočeći ljubav koja se ne može skriti.
Koliko puta i mi stojimo pred trenutcima koje ne razumijemo? Pred gubitkom, pred nepravdom, pred šutnjom Boga. Pitamo se gdje je smisao, gdje je svjetlo. Gdje si, Gospodine? I sve kao da utihne. A upravo ovdje događa se otajstvo ljubavi koja ne odustaje, koja ostaje i kada se čini da više nema nade. Svaka rana, svaka bol, svaki trenutak slabosti postaje mjesto susreta s Božjom prisutnošću, samo ako ostanemo i primimo ga.
Ruke koje skidaju Isusa s križa nisu ruke očaja, nego ruke vjernosti. Josip iz Arimateje i Nikodem dolaze kada je sve, po ljudski, završeno. Ne boje se ni tame ni osude. Dolaze jer ljubav ne čeka pobjedu da bi bila prisutna. Dolaze jer srce prepoznaje svetost i onda kada je skrivena u porazu, u tišini, u slomljenosti. Svaki njihov pokret svjedoči predanost i poštovanje, znak da je i u smrti prisutna svetost.
Marija nas uči kako ostati. Kako ne pobjeći od križa, kako ne otvrdnuti, nego otvoriti srce i kada boli. Njezina nada nije glasna, ali je duboka i postojana. Ona vjeruje i kada ne vidi, ljubi i kada ne razumije. U njezinoj se tišini skriva snaga vjere koja ne posustaje.
I naši slomljeni trenutci mogu postati mjesto susreta s Bogom. Da i kada skidamo »mrtve nade« s križa vlastitoga života nismo sami. U svakom dodiru boli Bog je već prisutan. Svaka suza, svaki trenutak slabosti, svaka rana može postati prostor u kojem se rađa nova nada.
Ksenija Abramović (Slavonski Brod, 1963.) Diplomirana je ekonomistica, utemeljiteljica i direktorica Laudato televizije. Sudjelovala je 19. ožujka na općoj audijenciji u Vatikanu i tom prilikom darovala papi Lavu XIV. svoju knjigu »Evo me«, svjedočanstvo vjere na putu malih koraka, te primila blagoslov za poslanje Laudato televizije.
XIV. postaja – Isusa polažu u grob
Misterij smrti
Isusov križni put smatram najdramatičnijim događajem u povijesti čovječanstva. I to ne samo iz pogleda vjere i teologije – kao trenutak otkupljenja i znaka spasenja kroz njegovu patnju, bol i poniženje – nego i iz svjetovnoga pogleda, događaja koji je civilizacijski odredio ono što danas nazivamo »zapadni svijet«. Stoga je pobožnost Velikoga petka za mene i pobožnost promišljanja i preispitivanja. Kroz svih četrnaest postaja promišljamo o svojim odlukama. O tome koliko smo bili spremni odreći se jalovih kompromisa i pomoći »nositi križ« drugomu (peta postaja), koliko smo i jesmo li samoljubni i egoistični pa nam to oduzima sposobnost misliti na druge ljude (osma postaja) itd.
I tako kroz pobožnost Velikoga petka dođemo do XIV. postaje kada Isusa polažu u grob – do misterija smrti. O tome razmišljamo na svakom ispraćaju naših dragih. U, nazovimo to tako, doslovnom smislu, XIV. postaja govori da Isus dijeli sudbinu svakoga čovjeka, a to su smrt i grob. Neizbježno čineći dostojanstvenima svačiju patnju i umiranje. U jezičnim frazama preuzetim upravo iz kršćanskoga imaginarija postoje izrazi kao »blažena smrt« za osobe koje su patile ili se kaže »on / ona je sada na nekom boljem mjestu« i slično. Te fraze imaju semiotički značaj i vrlo se često njima prigodno koriste i ljudi koji nisu vjernici. To nam govori ne samo o dubokoj ukorijenjenosti kršćanstva u sve pore naše kulture, nego i da je trenutak u kojem osjećamo tugu i bol ujedno trenutak nade koju još ne vidimo, koje nismo svjesni.
Četrnaesta postaja upravo to govori; da smrt i grob nisu kraj, nego prijelaz, tiha priprava za uskrsnuće, ali i poziv na obraćenje u zemaljskom hodu. Stoga je XIV. postaju zbog njezine kompleksnosti i duhovne višeslojnosti, barem meni, možda i najizazovnije promišljati. Kada dođem na vrata groblja sv. Luke u Korčuli, uputim se prema staromu dijelu groblja. Tada se sjetim riječi pokojnoga Vlade Gotovca: »Naša stara groblja nikad smrt nije preuzela, na njima je sve spremno za uskrsnuće.«
Ivana Petrović (Zagreb, 1962.) 
Urednica redakcije vanjske politike na televiziji »Nova TV«, višestruko nagrađivana novinarka, istaknuta u praćenju svjetskih događanja, posebice suđenja hrvatskim generalima u Haagu. Dala je pečat u prenošenju prijelomnih događanja u Vatikanu, od odreknuća, smrti i izbora više papa, s kojima se i susretala.
