Među brojnim svestranim hrvatskim dominikancima prošloga stoljeća nezaobilazno je ime teologa, pedagoga i glazbenika Jordana Kuničića.
Rođen je u Dolu kod Staroga Grada na Hvaru 21. srpnja 1908. (ponegdje se navode 27. i 31. srpnja), kršten imenom Niko. U Starom Gradu i Dubrovniku pohađao je gimnaziju. Godine 1924. stupio je u dominikance i uzeo ime bl. Jordana Saskoga, a 1926. otišao je na studij filozofije i teologije na dominikansko sveučilište »Angelicum« u Rim, gdje je 1931. zaređen za svećenika. Nakon doktorata iz teologije vratio se u Dubrovnik, gdje je 1933. postao profesor na dubrovačkoj Dominikanskoj visokoj bogoslovnoj školi, a od 1948. do 1955. bio je i rektor. Od 1936. do 1944. bio je kateheta na državnoj gimnaziji i Učiteljskoj školi u Dubrovniku. »Crkveni pjevački zbor« angažirao ga je kao orguljaša i drugoga dirigenta (1936. – 1955.). U tom razdoblju sastavio je dva sveska crkvenih skladba. Nakon rata u Zagrebu je predavao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a od 1963. do 1970. bio je dekan. Godine 1959. dobio je najviši znanstveni naslov u Redu – učitelj svetoga bogoslovlja. Bio je profesor i na Katehetskom institutu i Institutu za teološku kulturu laika, kojega je suutemeljitelj, kao i Instituta za crkvenu glazbu. Bio je urednik časopisa »Bogoslovske smotre« od 1963. do 1971., a organizirao je Teološko-pastoralni tjedan za svećenike. Bio je sudionik redakcije XIII. sheme Drugoga vatikanskoga sabora, koja je iznjedrila pastoralnu konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu »Radost i nada«. Umro je na svoj imendan 17. veljače 1974. od srčane kapi za orguljama u crkvi Kraljice svete Krunice u Zagrebu.
Tiskao je 32 sveska i gotovo 400 članaka, uz ostalo pišući pod pseudonimom N. Dolovjev nakon rata i u odličnom emigrantskom časopisu »Osoba i duh«. Uz subraću Dominika Barača i Hijacinta Boškovića, kritički je pisao o totalitarnim ideologijama, posebice o komunizmu. Zanimljivo je da je u opsežnoj studiji »Problemi komunizma (s idejnog stanovišta)« 1942. kritizirao i one koji »drijemaju na jastucima vječnosti i evanđelja, a puštaju da se politički, socijalni i ekonomski život razvija bez praktičnog vodstva kršćanstva«. Za to vodstvo kršćanstva koje će proizlaziti iz molitve i skrbne misli o problemima svijeta zauzimao se kao svećenik, naučitelj, pisac i mislilac. (L)
