Papa Lav XIV., redovnik augustinac Robert Prevost, izborom za rimskoga biskupa suočen je s očekivanjima vezanima za smjer Crkve u dogmatskom, pravnom i administrativnom pogledu, kao i za odnos Crkve prema društvenim izazovima. Mnogi analitičari nastoje iz njegova ranijega djelovanja kao misionara i biskupa u Južnoj Americi, kao i iz njegovih prvih izjava i postupaka, izvući zaključke o smjeru kojim će voditi Crkvu. On sam nekoliko je puta uputio na utjecaj koji na njegov život ima pripadnost redu augustinaca.
Augustinci su nazvani po svetom Augustinu, ali nije ih on osnovao. Red augustinaca nastao je u 13. stoljeću kao prosjački red spajanjem više pustinjačkih zajednica, uz oslanjanje na učenje svetoga Augustina.
Papa, koji se nakon izbora opisao kao »Augustinov sin«, u povodu nedavnoga spomendana svetoga Augustina poručio je da svetčev život podsjeća »da je svatko od nas od Boga dobio darove i talente i da naš poziv, naše ispunjenje i naša radost nastaju iz toga da ih uzvraćamo u predanoj službi Bogu i ljudima«. Spominjući Augustinovo obraćenje, Lav XIV. ga je nazvao primjerom kako unutarnji nemir može pronaći mir u odnosu s Bogom. Početkom kolovoza Papa je pak, govoreći o ljubavi prema bližnjemu, naveo Augustinove riječi: »Za ono što se daje ne dobiva se materijalna plaća, nego vječni život.«
Nedavno, 28. kolovoza, bio je spomendan svetoga Augustina. No toga dana nema velikih hodočašća, nema spektakularnih događaja, dojam je da on nije među svetcima kojima se vjernici najradije mole. Sveti Augustin, jedan od crkvenih naučitelja, čini se, nije toliko popularan kao zagovornik u nevoljama. Njegova je veličina u onome što bi vjernicima moglo biti još važnije, u pružanju primjera. I u otkrivanju spoznaje o odnosu ovoga i onoga svijeta. Jer sveti Augustin jedan je od vodećih klasika političke misli.
Možda bi u očima svetoga Augustina bilo svetogrđe iz današnje političke perspektive govoriti o njegovu poimanju politike jer današnje doba za njega kao političko razdoblje uopće nije relevantno, on smatra da je povijest završila Isusovim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem. »S eshatološkoga stajališta nije odlučujuća sitna razlika od nekoliko stotina ili tisuća godina, nego činjenica stvaranja i prolaznosti svijeta«, napisao je.
Aurelije Augustin bio je dugo godina probisvijet, sin maloga zemljoposjednika rođen 13. studenoga 354. u Tagasti u današnjem Alžiru. Bio je vrlo osjetljive prirode, željan znanja, ali kad si nije mogao priuštiti školovanje, odavao se razvratu. Njegov život između učionica, čitaonica, ulice i sumnjivih mjesta doveo ga je do obraćenja, a njegovi filozofski i teološki radovi ubrajaju se u kapitalna znanstvena djela.
Važnu ulogu u njegovu životu odigrala je njegova majka, sveta Monika. Otac mu je bio poganin, koji se kasnije obratio na kršćanstvo, a majka je ustrajala u molitvama za obraćenje svojega sina. Punih sedamnaest godina molila je za sinovo obraćenje i preminula je ubrzo nakon što je on primio krštenje.
Augustin, kasnije priznat kao crkveni učitelj, bio je nemiran duh, ali duh koji se napajao mudrošću. Stoga se i njegovo kasno obraćenje može promatrati kao rezultat traganja za istinom. Već kao dijete bio je član katekumenske zajednice, ali nije bio kršten. Kršćanstvo je dugo smatrao religijom neobrazovanih i zatucanih. U potrazi za istinom proučavao je različita religijska i filozofska učenja. Kao mladić pridružio se manihejcima, sljedbi koja je vukla korijene iz Grčke i koja se oslanjala na proturječja apsolutnih kozmičkih načela, svjetla i tame, Boga i materije, dobra i zla. Nadao se da će mimo vjere doći do spoznaje i ta ga je nada dugo držala.
Uz sv. Ambrozija
No kao uporan znanstvenik nije se zadovoljavao gotovim odgovorima, nego je uporno istraživao. Upoznao je neoplatonizam među ostalim proučavajući Plotina. Praćen majčinim molitvama i na podlozi znanja o kršćanstvu koje je primio još u djetinjstvu trenutak obraćenja dogodio se u susretu s jednim biskupom. I istodobnom s Bogom. U biti ljudski susret konačno mu je otvorio put prema Bogu. Augustin je u Milanu upoznao tamošnjega biskupa Ambrozija, kasnije također proglašena svetim. Postao je odmah njegovim velikim poštovateljem jer je Ambrozije utjelovljavao vrline koje su Augustinu imponirale. Bio je kršćanski učenjak, dušobrižnik i političar koji je išao ukorak s vremenom.
Trenutak obraćenja dogodio se u kolovozu 386. u jednom vrtu u Milanu. Augustin, koji je svoje intelektualne dvojbe i spoznaje proživljavao vrlo emocionalno, bio je očajan jer je zaključio da su sve njegove potrage za istinom bile beskorisne. U jednom trenutku legao je pod smokvu, zaplakao i zavapio Bogu, kako je kasnije zapisao: »A ti, Gospodine, kako dugo, kako ćeš dugo, Gospodine, još biti potpuno bijesan? Ne sjećaj se naših starih bezakonja.« Nastavio je vikati: »Kako dugo… zašto uvijek sutra, zašto ne sada, zašto ne ovoga časa okončanje moje sramote?«
»Uzmi i čitaj«
Predan istraživač doista se zna prepustiti osjećajima u trenutcima kad stoji pred nerješivom zagonetkom. Augustin je očito bio potpuno predan potrazi za istinom, u njoj je vidio jedini smisao svojega života i stoga nije čudno što je s tolikom strašću tražio spoznaju. I ona mu se doista dogodila. Kako je zabilježio, u tom trenutku očaja začuo je iz susjedne kuće glas, »kao da je neki dječak ili djevojčica pjevušeći ponavljala«, glas koji je dovikivao: »Uzmi i čitaj!«
Uzeo je knjigu, otvorio ju i pročitao odlomak na koji mu je najprije pao pogled: »Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomori, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.« Bio je to odlomak iz Pavlove poslanice Rimljanima 13, 12-14. Te su riječi Augustinu bile odgovor koji je tražio cijeli život, primijenjene na svu mudrost koju je do tada upoznao i općenito na njegova životna iskustva, one su tomu iskusnomu znanstveniku nedvojbeno otvarale put u spasenjsku objavu. »Nisam dalje čitao, nije bilo ni potrebno. Jer u trenutku kad sam dovršio rečenicu, moje je srce kao svjetlo prosvijetlila zraka najsjajnijega pouzdanja, i nestala je sva tama sumnje«, zapisao je. Napokon je pronašao duševni mir. Nakon nekoliko mjeseci povučena života biskup Ambrozije krstio ga je u uskrsnoj noći 23. travnja 387.
Duhovnost i boljitak
Kao što neki znaju reći da je Platon svojom mudrošću četiristo godina prije Isusova rođenja predvidio njegov dolazak, tako se može reći i da je Augustin svojom mudrošću dospio do spasenjske objave i postao jedan od vodećih kršćanskih mislilaca. Poznavatelji ističu da je njegovo obraćenje bilo »filozofsko obraćenje intelektualca«, na što upućuje i njegov put od proučavanja retorike i politike do filozofije. Augustin je predstavnik neoplatonske duhovnosti, zastupao je platonističku ideju »filozofske duhovnosti«, ideju koja je stvarni bitak, koji se može spoznati samo duhovnim putom. Tim je razumljivije što i jedan i drugi s vremenom zaziru od politike kao puta koji bi trebao voditi potpunomu ispunjenju.
Bog je za Augustina prava istina, a istinski filozofi moraju ljubiti Boga. Podložnost Božjoj volji preduvjet je spoznaje pa se, poručuje Augustin, pravi život ostvaruje tek distanciranjem od društvenoga, od ovosvjetskoga. Po čemu je onda on danas važan za politiku? Površno bi se moglo reći, on je prvi zagovornik odvajanja Crkve od države. Doista, Augustin kaže da vjera i država nisu isto, što valja iščitavati i kao reakcija na tadašnje odnose u Rimskom Carstvu, u kojima je slabila vrijednosna supstanca, kao i u pretpostavkama mnogih tadašnjih kršćana da istinsko služenje Bogu rješava političke probleme. Ne rješava ih jer kraljevstvo nebesko nije od ovoga svijeta. No Augustinovo tumačenje odnosa vjere i politike ponajprije proizlazi iz spomenute ideje, logosa, koji nije shvatljiv po društvenim mjerilima.
Dvije države
Kako bi bio razumljiviji, Augustin u svojem kapitalnom djelu »De civitate Dei« (O državi Božjoj) ovosvjetske predodžbe suprotstavlja transcendentalnima, a oslanjajući se na ideju Boga kao apsolutne istine, razlikuje državu Božju (civitas Dei) i civitas terrena (državu zemaljsku). Država Božja zajednica je Božjih odabranika, a država zemaljska zajednica je grješnika, onih koji su privrženi ovomu svijetu.
Stječe se dojam da bi se ovdje, kad je riječ o politici, trebalo zaustaviti, jer na temelju Augustinova učenja moglo bi se zaključiti da se pripadnost Božjoj državi može ostvariti jedino potpunim predanjem Bogu. Mogu li se onda kršćani uopće baviti politikom? Štoviše, država zemaljska zatočena je u zemaljskom, a smisao same povijesti nije u napretku ni u nazadovanju, nije u blagostanju, nego jedino u slavljenju Boga. Te dvije ideje države temelje se na dvama temeljnim duševnim stanjima, jedno je zaljubljenost u sebe do preziranja Boga, drugo je ljubav prema Bogu do preziranja sebe u kraljevstvu nebeskom.
Nasuprot tumačenjima da su država Božja i država zemaljska neka vrsta ideja ili duhovnih stanja, mnogi poznavatelji djela svetoga Augustina smatraju da je država Božja Crkva, a država zemaljska politički sustav. Posebice pritom valja ponovno podsjetiti da je Augustin djelovao u okolnostima unutarnjega raslojavanja i laganoga raspada Rimskoga Carstva. Država Božja za njega međutim nije dio realnoga društva, nego u prvom redu načelo duhovne orijentacije. Olakšanje onima koji se danas bave politikom mogao bi donijeti Augustinov zaključak da su Božja i ljudska država međusobno pomiješane i da će ih Bog odijeliti istom na kraju vremena, kad u smislu biblijske prispodobe bude dijelio žito od kukolja.
LJUBAV Razumjeti Boga
Mir i grijeh
No ljudska priroda za njega je konkretno stanje čovjeka nakon upadanja u grijeh. Naglašava da je dobrim ljudima potreban svijet kako bi se nauživali Boga, a zli se koriste Bogom kako bi se nauživali svijeta. Ta teološka poruka vrlo je primjenjiva na društvene odnose u svakom ovozemaljskom poretku, pa i u ovom suvremenom. Na nju se možemo osloniti kad je riječ općenito o moralu u društvenim odnosima. Ako se pozivamo na Boga da bismo sebi priskrbili korist, činimo zlo, ako se dobrima ovoga svijeta koristimo kako bismo ugodili Bogu, činimo dobro.
I država zemaljska može posjedovati mir, naglašava Augustin, ali to je mir u okolnostima grijeha. Međutim, u konačnici, ljubav ne može vladati zemaljskom državom jer je ona suprotnost državi Božjoj, u njezinu je temelju grijeh.
Cinici bi rekli da Augustin time ubija svaku nadu u opće društvo blagostanja i mira na ovom svijetu. Točno, ali valja pritom imati na umu da se »ovaj svijet«, u današnjim okolnostima svjetska zajednica država s kriznim žarištima, sukobima i napetostima, ne poklapa nužno s Augustinovom predodžbom o državi zemaljskoj. Točnije, ovaj svijet doista je država zemaljska, ali se on uzajamno prožima s državom Božjom. Augustin ne misli na političke sustave i poretke, nego na čovjekovo stanje duha. U tom smislu »ovaj svijet« kakvim ga mi doživljavamo sastoji se i od Božjih odabranika i od zlih, i jedni i drugi hodaju njime i djeluju u njemu, jedni čine državu Božju, a drugi državu zemaljsku, a tko je tko u toj podjeli, to će biti vidljivo kad se bude dijelilo žito od kukolja.
Za odijeljenost Crkve i države
Augustinov je metafizički dualizam načelo koje se ne može ostvariti u okolnostima koje ljudi obično nazivaju realnima. Po njemu je moguće jedino potpuno predanje Bogu, a kako se to ostvaruje, može odgovoriti jedino teologija, s tim da i društvene znanosti u tom kontekstu mogu pronaći oslonac u učenju svetoga Tome Akvinskoga, koji je dalje razrađivao Augustinovu misao.
Augustin svakako nije držao do političke vlasti kršćanstva, a odijeljenost Crkve od države, koja je institucionalizirana tek pod utjecajem prosvjetiteljstva, mogla bi se protumačiti i kao svojevrsno olakšanje kršćanima, ne moraju političke odluke opravdavati Božjom voljom.
Ključna spoznaja
Prema Augustinovu učenju, spoznaja je moguća samo u potpunu predanju Bogu. Kad se to pokuša primijeniti na konkretne društvene odnose, na političke procese i odluke, može se zaključiti da sva mudrost ovoga svijeta nije u stanju stvoriti takav društveni poredak koji će donijeti potpuni mir i blagostanje. Doista, raspoloživa spoznaja uči nas da će ratova, nepravda i nevolja uvijek biti dok je svijeta, jer ljudi nisu u stanju sami ostvariti stanje općega mira. No to nije nužno pesimistički zaključak, samo upozorenje da postoji rješenje. Ono je samo negdje drugdje, izvan dosega ljudskoga razuma. A u tom pogledu Bog je ljudima dao slobodu da mogu odabrati. I na ovom svijetu, tvrdi sveti Augustin, može se doživjeti »zraka najsjajnijega pouzdanja«, koje će odagnati »svu tamu sumnje«. No to više nije politološko pitanje, o tome dovoljno iscrpno govore teolozi.
