»Uskrs je najnevjerojatniji na Veliku subotu. Na Veliki petak, dok se Krist pred očima vjernika i neprijatelja još savija na križu, dok ga jedni grde, a drugi – barem iz prikrajka – nad njim i za njega plaču, dotle je očito vrlo aktualan. Dotle se jedni još uvijek nadaju da neće izdahnuti, a drugi se boje da bi on zaista mogao i preživjeti. Ali, čim izdahne i čim ga pokopaju – počinje svakidašnjica bez nade i bez straha. U protivnicima se ustaljuje mirno posjedovanje situacije, u vjernicima tupa zabuna koja teži da se smiri u rezignaciji. A ta tupa i gluha Subota može vrlo dugo trajati.« Misao je to iz uredničkoga komentara Glasa Koncila o Uskrsu 1976. godine. Iz ondašnjega katoličkoga dvotjednika najzornije se moglo iščitati i turobno ozračje »hrvatske šutnje« i »olovnih godina« koje su uslijedile nakon sloma hrvatskoga proljeća krajem 1971. godine.
Proplamsaji svjetla i nade očitovali se u poslanici
No širili su se tih dana i proplamsaji svjetla i nade. Jer Crkva se unatoč teškim okolnostima nije predala. Upravo je u korizmi te godine »lansirana« prijelomna biskupska poslanica »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata«, duhovni i idejni manifest istoimenoga ciklusa jubilejskih hodočašća diljem Hrvatske, koji je Crkvu u Hrvata, a i sve ljude dobre volje u hrvatskom narodu, duhovno pripravio za prijelomni trenutak sloma komunističke Jugoslavije i nacionalnoga osamostaljenja.
Objavljena u Glasu Koncila na prvu korizmenu nedjelju, 21. ožujka 1976., poslanica je orisala povijesnu ulogu katoličke vjere u hrvatskom narodu i njezinu evanđeosku aktualnost u kontekstu onodobnih društvenih gibanja. Po vjernosti papi u Rimu Crkva u Hrvata stajala je punih trinaest stoljeća u zajedništvu Sveopće Crkve. No iz toga dugoga povijesnoga hoda nije se mogla isključiti ni činjenica da je ta Crkva stajala na temeljima zajedničke krvi, kulture i jezika koji su se stoljećima oblikovali u hrvatskim srcima. U poslanici je detaljno razjašnjen i smisao jubilejskoga ciklusa koji je ujesen 1976. započeo velebnom proslavom Godine kraljice Jelene u Solinu.
Poticaji biskupa – program za budućnost
U Glasu Koncila od 21. ožujka 1976. namjesto uredničkoga komentara glavnoga urednika don Živka Kustića objavljeno je tumačenje zagrebačkoga nadbiskupa Franje Kuharića o značenju i smislu poslanice »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata«. Premda je poslanica bila korizmeno-uskrsna, njezina namjena nije bila da »ostane« aktualna samo za to razdoblje, zapisao je nadbiskup Kuharić. Zamisao je bila da taj dokument očuva svoju važnost još dugo nakon isteka tadašnjih jubileja. Poslanica je, poticao je nadbiskup Kuharić, trebala ući u svaku hrvatsku katoličku obitelj.
Župnicima je dao slobodu da izaberu način kako će ključne dijelove poslanice tumačiti vjernicima u sklopu redovitih liturgijskih slavlja i drugih susreta. Predlagao je – s obzirom na to da je poslanica sva bila orijentirana marijanski (njezin je središnji moto bio »Blažena ti što povjerova!«) – da se njezina razmatranja integriraju i u svibanjske i listopadske pobožnosti. Nadalje poslanicu je trebalo tumačiti i vjeronaučnim skupinama, kao i na susretima radničke i studenske mladeži. Nadbiskup Kuharić u svojim poticajima ni na koji način nije bio »isključiv« u smislu ograničenosti samo na katolike. Predlagao je da poslanicu otvorena srca razmatraju i svi koji su baštinici iste povijesti kao i Hrvati katolici, iako možda u tom trenutku još uvijek ne dijele zajedništvo vjere.
Urušavanje režimskih očekivanja
Kao i ciklus jubilejskih hodočašća sedamdesetih i osamdesetih (Solin 1976.; Biskupija kod Knina 1978.; Nin 1979.; Marija Bistrica 1984.), sama je poslanica izazvala duboka komešanja u redovima komunističkih vlastodržaca. U tadašnjim međunarodnim okolnostima, u kojima se Jugoslavija nastojala pozicionirati kao »nesvrstana« i kao zemlja »socijalizma s ljudskim likom«, režimu više na raspolaganju nije bila brutalna represija kao tijekom prvih mjeseci i godina nakon Drugoga svjetskoga rata.
U principu je preostao rad na »diferencijaciji« u crkvenim redovima, na podmetanjima, intrigama i pokušajima stvaranja unutrašnjega razdora u Crkvi. Najzornija je u tom smislu bila i režimska podjela na »progresiste« – teologe koji su tobože bili spremni na neku vrstu kompromisa i poslušnosti režimu – i »konzervativce«, biskupe, svećenike i vjernike Kuharićeve i Stepinčeve linije.
Ta očekivanja urušila su se zapravo objavom poslanice »Trinaest stoljeća kršćanstva« u korizmi 1976. godine. Naime kada je u rujnu te godine uspješno i bez ijednoga političkoga incidenta velebnom proslavom u Solinu zaključena proslava Godine kraljice Jelene, režim je pokušao podvući i svojevrsnu »bilancu« prethodnih mjeseci. Stipe Šuvar na jednom je takvom partijskom sastanku izrazio razočarenje o. Tomislavom Šagi-Bunićem, idejnim arhitektom poslanice i stvarnim autorom većine njezinih redaka. Šuvar je smatrao da je Šagi kao teolog, kojega je režim svrstao u red »progresista«, zapravo njihov, režimski. Spoznaja da je iza tako snažne poslanice bio upravo Šagi gorko ga je iznenadila. »Mi smo Šagi Bunića i njegovu struju ocijenili kao postkoncilsku, modernističku, međutim, onda je u nacionalnom pitanju ona nosilac nacionalističkoga kursa«, komentirao je Šuvar.
Pobačaj – rana koja bi mogla postati smrtna
Osim svojom pravovjernošću i prožetošću evanđeljem, poslanica »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata« režim je šokirala i svojim viđenjem hrvatske povijesti. Prave je početke hrvatskoga naroda kao civilizirane zajednice poslanica smjestila u pradavni savez koji su hrvatski praočevi nakon prvih kontakata s predstavnicima Svete Stolice postupno i nenasilno počeli sklapati s Isusom Kristom, tražeći zapravo u tom savezu svoju punu slobodu.
Poslanica je hrvatske vladare iz razdoblja srednjega vijeka orisala i u njihovu duhovnom i političkom značaju, predstavljajući ih i kao primjere koje bi hrvatski narod i u razdoblju modernosti trebao nastaviti nasljedovati. Znatni su dijelovi poslanice bili posvećeni i ulozi Majke Marije u kršćanskoj, ali i u konkretnoj hrvatskoj povijesti. Dio poslanice bio je i poticaj da Marija bude svijetli lik u kojem će i Crkva u Hrvata promatrati sebe i svoj život. U tekstu se afirmirao i hrvatski jezik kroz osvrt na posebnosti koje je on tijekom povijesti imao i u liturgiji na hrvatskim prostorima. Poticalo se na ekumenske dodire. Stalo se, primjerice, i u zaštitu nerođenih. Biskupi, naime, nisu mogli prešutjeti da postoji gorući problem, otvorena rana koja bi mogla postati smrtna – »sve veće gubljenje ljubavi prema daru života u našem narodu, sve manja spremnost naših obitelji da uvedu nove osobe na gozbu života, čak sve veći porast mračne spremnosti naših očeva i majki da novim ljudskim osobama, začetima iz njihove ljubavi, oduzmu dar života i spriječe da ugledaju ove čudesne ljepote stvorenoga svijeta i da se rascvatu kao osobe među ljudima.«
Poziv na obraćenjsko otvaranje Duhu Svetomu
Niz ulomaka poticao je i da katolička vjera postane i temeljem svojevrsne »kontrakulture«, u odnosu na opasno ozračje koje je stvarao ondašnji društveni poredak. I taj bi se poticaj mogao čitati u današnjem ključu. Naime u stvaranju takve kontrakulture važnu ulogu trebala je odigrati obitelj – kao mjesto gdje se zajednički čita riječ Božja, gdje se moli i koja je napose kolijevka budućih duhovnih zvanja. U vrijeme pisanja poslanice »Trinaest stoljeća kršćanstva« sve ključne medijske i propagandističke poluge kontrolirao je komunistički režim. Danas sve te poluge kontrolira liberalni i globalistički »režim«, koji je možda u jednakoj mjeri kao i komunizam nenaklonjen svemu što dolazi iz Katoličke Crkve.
Napose u poslanici iz 1976. godine bio je sadržan i svevremenski poziv svim vjernicima, a to je onaj koji se odnosi na neprestano obraćenje, na promjenu srca i pomirenje. »Ako s bolom u duši moramo priznati da tisućljeće blagotvornog utjecaja Kristove Crkve na ovom tlu, kako god je donijelo mnogo plodova, nije – na žalost – u toj stvari odgoja za toleranciju, jedinstvo i ljubav, rodilo takvim plodom kakav Krist od nas traži, onda to naše priznanje i ne treba imati toliko smisao optuživanja naših prošlih naraštaja za njihove možebitne propuste, a najmanje nam to smije poslužiti kao izgovor za našu današnju slabost, nebrigu, mlitavost, površnost, pomanjkanje živog svjedočenja za novu zapovijed Kristove ljubavi. Kad danas pozivamo na jubilejsko pomirenje, onda imamo na pameti da se ova sadašnja konkretna katolička zajednica u hrvatskom narodu obraćenjski otvori Duhu Svetomu, u smislu one riječi Apostola naroda: ‘Plod Duha jest: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.«
