Toga poslijepodneva došao je na »četiri noge«. Dvije su se posebno čule. Kako i ne bi kad su to bile štake. Na upit: »Zar ste tako došli iz Ernestinova?«, spremno uz smijeh odgovara: »Nisam, dovezli su me moji suigrači, odrađuju trening dok sam ja bio na terapiji i sad sam ovdje.« Tako je započeo susret s ozlijeđenim kapetanom hrvatske prvoligaške nogometne momčadi »Cibalije« iz Vinkovaca Franom Vitaićem.
Tridesetčetverogodišnjega Splićanina s prebivalištem u Ernestinovu, a s profesionalnim ugovorom u vinkovačkoj »Cibaliji«, nije mogla spriječiti ni teža ozljeda da bi posvjedočio priču svojega života i svoju nogometnu karijeru. Oboje pripisuje Bogu i kaže da je za njega vjera sve i da se kroz nju čovjek izgrađuje. No nije uvijek bilo baš tako.
Frane je prvo od četvero djece Ognjena i Vede Vitaić. Ima brata blizanca Antu, od kojega je stariji 10 minuta, i dvije sestre. Odrastao je u Oriju kod Dugoga Rata. »Od malih smo nogu naginjali nogometu te je otac brata i mene, kad smo imali osam godina, odveo 20 kilometara dalje, u Split, u ‘Hajduk’. Iz skromnije smo obitelji, otac nije imao automobil pa smo putovali autobusom. Ustajali smo u 5.30 sati jer smo morali kretati sat i pol vremena prije na trening. Sad kad to pričam, da smo se kao djeca ustajali tako rano, čudno mi je, jer za to treba živjeti i voljeti nogomet. Koliko se puta znalo dogoditi da ustanemo a još nije svanulo. Svane tek kad dođemo u Split nakon sat vremena. Držala nas je ljubav prema nogometu i ‘Hajduku’, koju nam je i otac usadio, a i naši dječački snovi. To je odredilo naše odrastanje. Pola smo života proveli u autobusu. Imali smo prednost što nam je osnovna škola bila 10 metara od kuće pa nismo opet zbog škole morali dalje putovati«, prisjeća se Frane.
Za sve vrijeme Franina i Antina osnovnoškolskoga obrazovanja obitelj se nije okupljala oko Isusa. »Majka je vjernica, a otac nije. Bio je strog prema nama. Brat i ja u osnovnoj školi nismo išli na vjeronauk, otac nije dao, nije nas upisao, a sestra, koja je mlađa godinu dana, ona je išla na vjeronauk. Majci je smetalo što nismo išli na vjeronauk, ali smo s njom išli na nedjeljne mise. Željeli smo ići na misu. Otac nije nikada branio da idemo s majkom, ali po pitanju vjeronauka malo je čudna situacija«, rekao je Vitaić, koji je, zajedno s bratom, sakrament pričesti primio prije samoga sakramenta potvrde.
»U župi sv. Roka u Jesenicama upoznali smo dragoga prijatelja, danas vjenčanoga kuma moga brata, a krsnoga mojoj djeci, don Ivana Urlića. On je 1983. godište, svirao je u zboru. Kad smo ga brat i ja upoznali, imali smo između 14 i 15 godina i zbližili smo se. Krizmali smo se i dogodilo se sljedeće: većina djece nakon krizme više ne vidi crkvu, a kod moga brata i mene dogodilo se suprotno. Nas smo dvojica nakon krizme bili redoviti na misnom slavlju i shvaćali smo to jako ozbiljno.«
Godine su prolazile i braća Vitaić su završila i juniorski staž u »Hajduku«. »Brat i ja, uvijek govorim u množini, zato što smo blizanci i to nas je i održavalo da treniramo, da izdržimo ritam jer smo uvijek imali podršku jedan u drugom, dosta smo povezani i svakodnevno se čujemo. Završetkom juniorskoga staža, a to je bila generacija Darija Srne, otišli smo u okolne klubove. U ‘Mosoru Žrnovnici’ bili smo gotovo četiri godine. Tu smo dozrijevali. U tom prijelazu iz omladinskoga u seniorski nogomet živjeli smo za cilj da se vratimo u ‘Hajduk’. Vratili smo se, potpisali profesionalni ugovor. Bila je velika širina igrača. Te je godine i Niko Kranjčar došao u ‘Hajduk’, trener je bio Blaž Slišković. U to je doba bilo mnogo igrača, dovedeno ih je 40-50, tako da ja nisam ni zaigrao službenu utakmicu za ‘Hajduk’, samo prijateljsku. Brat je odigrao jedno poluvrijeme u službenoj utakmici, a glad za uspjehom nas je vukla. Slomio sam ključnu kost, pauzirao pola godine i to je bio naš prvi rastanak. Brat je otišao u Osijek, a pola godine kasnije i ja sam pošao za njim. Bio je to moj prvi ozbiljniji susret sa Slavonijom (prije sam dolazio s Hajdukovom omladinskom ekipom na utakmice), ali ovo je bilo nešto sasvim drugo – 1. HNL. Tu sam bio godinu dana i tada sam upoznao sadašnju suprugu Sandru iz Ernestinova. U tom razdoblju dopustio sam i veći utjecaj Boga u svom životu. Nakon Osijeka vratio sam se u Orij, potom sam otišao u Omiš u 3. ligu, zatim godinu dana u Šibenik, gdje sam odigrao prvoligaške utakmice i tu mi je bila jedna od najboljih sezona u HNL-u. Iz Šibenika sam otišao u Rumunjsku, pa u RNK ‘Split’ (tada je bio u 2. ligi). I onda me je put doveo u ‘Cibaliju’. Tu sam bio tri i pol godine, ali nakon što smo ispali u Drugu ligu, vratio sam se u Osijek, u kojem sam bio dvije godine. Ponovno sam došao u ‘Cibaliju’ i ovo je sad druga godina kako sam tu.«
Sve to Vitaić govori s mirnoćom, jednostavnošću, a na upit koji mu je najdraži svetac ili svetica odgovora da su to dvojica svetaca, sv. Franjo i sv. Ante. »Svaki dan molim molitvu sv. Franje ‘Gospodine, učini me sredstvom svoga mira’. Molim se i sv. Anti.«
Na srcu mu je bilo još nešto ispričati odnosno posvjedočiti. »Već sam spomenuo kako me je nogomet odveo u Rumunjsku, gdje se moja vjera možda i najviše razvila. Rumunjska je pravoslavna zemlja. Živio sam u gradu Galatiju koji se nalazi na istoku Rumunjske, blizu moldavske granice. Tamo sam bio godinu dana. Toga ljeta mjesec dana sa mnom je bila i Sandra, a onda se vratila fakultetskim obvezama, studirala je medicinu. Dok smo šećući upoznavali grad, pronašli smo katoličku crkvu, desetak minuta hoda od stana. Na ulazu, u dvorištu i u crkvi bili su kipovi sv. Franje i sv. Ante. Dakle, gledao sam bratovo i svoje ime. U tu sam crkvu išao kad sam god mogao, i radnim danom, bez obzira što nisam razumio jezik. Tamo sam se izgradio i sve prihvatio kao Božji put: i tu težinu udaljenosti i razdvojenosti od Sandre, i sve poteškoće. Bio sam stranac u tuđoj zemlji. Imao sam dosta poteškoća i u nogometu: bio sam bolje plaćen od domaćih igrača, bilo je teških situacija, ali me vjera održala i tamo sam zabio jedini gol sa 60 metara. Samo sam se spustio na zemlju i kleknuo jer sam baš osjećao da me je nešto vodilo u tome, jer kad sam došao, njima je počinjalo prvenstvo, a ja sam došao tjedan prije kao pojačanje. Nisam se dobro uklopio, drukčije su me gledali. U svlačionici ih nisam razumio, a osjećao sam da su govorili protiv mene. No kako mi je od malih nogu usađen rad, radio sam ‘ka pas’ prije i poslije treninga, tako da sam nakon šest, sedam kola počeo dobro igrati i taj gol je bio prijeloman. Ušao sam u utakmicu s klupe i nakon dvije minute zabio gol.«
»U vjeri i radu crpio sam snagu. Radio sam čak i kad nije bilo treninga. Sve mi se to vratilo, ali bez vjere ne bih mogao ništa. Baš kad sam zabio taj gol, osjetio sam kao da mi je Bog rekao: Šutni loptu. Brat i ja smo poznati po dobrom udarcu. Za taj gol, kad ga se gleda, Bog me je vodio, to je Božji gol koji me je posebno obilježio. Ta priča, koja je prethodila golu i sam gol, to su emocije, sreća: uspjeti uza sve teškoće, to je vjera koja me održava. Netko to može, a netko ne može razumjeti«, s posebnim je žarom ispričao Frane.
»Danas živim u Ernestinovu s obitelji, koju shvaćam kao središte svega. Obitelj je za mene najveća vrijednost i mogu reći da sam sretan i da imam sve u životu. Tomu se može dodati i moj dolazak u ‘Cibaliju’, u Vinkovce, gdje sam upoznao prekrasne ljude kao i u Osijeku. Sve je posloženo, ali ne mojom voljom, jer ja sam zamišljao i molio za velike klubove, za bogatstvo… Bili su to dječački snovi. Došao sam ovamo puno skromnije, ali za mene ne može biti bolje. Za mene je uspjeh prije podrazumijevao dječačke snove: zabiti gol na Poljudu, istrčati pred ‘Torcidu’, poslije igrati u Barceloni, u velikim klubovima. Bog je očito htio drukčije. Sad sam u ‘Cibaliji’, pred kraj karijere i samo dragi Bog zna koliko ću još igrati. Sretan sam i što sam prošle godine doživio s ‘Cibalijom’ povratak u Prvu ligu. To me toliko ispunjava kao da sam ne znam što napravio, kao da mi popunjava sve moje ambicije koje su bile puno, puno veće, ali eto kroz tu jednostavnost, kroz obitelj, najbitnije mi je da smo zajedno. Supruga i ja imamo dva sina. Maro ima četiri godine, a Franko osam mjeseci. Sretni smo, a i u roditeljskom domu nikada nije bilo negativnosti, uvijek pozitiva. To bih sad pripisao Božjemu planu za nas od malih nogu, bez obzira što nismo išli na vjeronauk. To je dokaz da ne upravljamo mi svime, ne određujemo što ćemo biti, nego Bog te povede i odredi ti put. Iz skromnije smo obitelji, majka i otac s četvero djece krpali su kraj s krajem. Imali su posao, ali bilo je teško. I brat i ja željeli smo zaraditi kako bismo pomogli roditeljima, a naravno, kroz odrastanje se javljaju i mnoge druge želje.«
Prisjeća se kako su on i brat kao dvanaestogodišnjaci, trinaestogodišnjaci, trenirajući u »Hajduku«, putovali na utakmicu u Osijek. »Prvi smo put putovali u Osijek na prvenstvenu utakmicu. Tada se putovalo po 12, 13 sati. Dijete iz Dalmacije kojemu je more pojam dođe ovamo i vidi ravnicu, polja. Sjedio sam u autobusu kod prozora, gledao i mislio tko bi mogao tu živjeti.«
Zanimljivo, nogomet je Vitaića stalno vraćao u Slavoniju, Osijek – Vinkovci i opet Osijek – Vinkovci. »Kako nisam ostvario inozemni transfer, završio sam u Osijeku. Osjećao sam da mogu još nešto dati. Osijek sam izabrao najviše zbog obitelji kad sam već ostao u Hrvatskoj. Vratio sam se iz Osijeka u ‘Cibaliju’ i poveo ekipu u Prvu ligu. I kad smo zaostajali 10 bodova u Drugoj ligi, uvijek sam, bez obzira na tešku situaciju u klubu, gurao igrače da vjeruju. Od prvoga sam dana vjerovao da ćemo, bez obzira što nije krenulo prema planovima, biti prvi i da ćemo lagano ući u Prvu ligu, ali nismo mogli ući na teži način. I nakon toga uspjeha, ulaska u Prvu ligu, osjetio sam neki znak da više ne moram igrati. Ne bi mi bilo žao, bio sam spreman na to, ali Bog je htio da još igram i pokazalo se u prvim kolima da imam još toga dati. Vjerujem da ga mogu još svjedočiti na terenu, ako On to želi.«
Samo kratak podsjetnik da je u posljednjoj »Cibalijinoj« sezoni u Drugoj ligi Frane proglašen najboljim igračem u sezoni 2015./2016. i bio je najbolji strijelac sa 15 golova. »Meni je čast jer sam se nakon dvije sezone u Osijeku opet vratio u ‘Cibaliju’, gdje me je dočekala kapetanska traka. To mi je bilo veliko priznanje, ali ne samo kroz riječi, nego sam bio svjestan da moram opravdati iskazano povjerenje. I hvala Bogu, radio sam na tome. Najbitnije je u svemu tome da to ne prepisujem sebi, nego Bogu, kojemu zahvaljujem«, rekao je kapetan »Cibalije«.
»Ljubav koju osjećam prema ‘Hajduku’ osjećam i prema ‘Cibaliji’. Možda je bilo teško vjerovati da ću se pronaći u drugom klubu kao što sam se pronašao ovdje u ‘Cibaliji’, a daljnje ću planove prepustiti u Božje ruke«, kaže Vitaić, koji ni na gostovanju ne zapostavlja misu zbog utakmice. »Kad smo na gostovanju, odem vidjeti raspored misa. Jednom nisam navio sat, ali me je probudilo crkveno zvono. Eto, ne mora čovjek tražiti raspored, već ga Bog probudi«, uz osmijeh kaže Frane. Znak križa napravi uvijek kad iziđe na travnjak. »Nažalost, tek sad predajem utakmicu u Božje ruke i zato lakše prihvaćam i sadašnju ozljedu. Prekrižim se i pokušavam se usredotočiti na to da sve radim na Božju slavu. To sada mislim i kao kapetan shvaćam da mi je Bog dao snage i mudrosti da svoje suigrače u danim trenutcima povedem, ohrabrim. Tako se pokušavam postaviti, a ne zbog toga da me ljudi vide kad se prekrižim«, zaključio je taj najbolji izvođač slobodnih udaraca u Hrvatskoj nogometnoj ligi, osoba s velikim igračkim znanjem i kapetan u svakom smislu, »prava ljudska i športska veličina«, kako mnogi kažu.
