Koliko su anđeli važni za razumijevanje Božjega djela najbolje pokazuje činjenica da je pridjevak kojim se Gospodin najčešće opisuje u Bibliji isti onaj koji danomice izgovaraju sudionici bogoslužja: Sabaot – »nad vojskama«. Premda Knjiga Postanka tumači da se pod vojskama imaju razumjeti nebeska tijela – čije štovanje složno osuđuju proroci od Mojsija do Sefanije – sam im Gospodin u knjizi o Jobu daje značajke dostojne anđela. Ne samo što kao prva Božja stvorenja kliču i uzvikuju nad otajstvom stvaranja, nego se kao svjetlosni glasnici pokoravaju jedino bljesku Božje volje. Istodobno Bog koji jedini nebeskoj vojsci »vidi tjeme« jedini i uviđa potamnjelost njezine oholosti i okaljanost njezine pobune; on joj po prorocima objavljuje i rat do konačne kazne – pomrčine, ugasnuća i raspada. Joel je pak jedini predvidio ono što je otkriveno Ivanu: da će i kaznu na pobunjenoj vojsci nebeskoj izvršiti – vjerni tabornici Gospodnji.
»Četvrti anđeo zatrubi. I bî udarena trećina sunca i trećina mjeseca i trećina zvijezda te pomrčaše za trećinu. I dan izgubi trećinu svoga sjaja, a tako i noć«, predoznačuje Ivan i trećinu zvijezda koje će s neba oboriti Zmaj. Raznovrsno su se umjetnici dovijali rješenju te glazbeno-astronomske jednadžbe. Najispravnije ju je ipak riješio srednjovjekovni slikar čiji istovjetni nadimak – Slikar – prikriva raznovrsnost njegova djela. Iako je Jean Bapteur – Švicarac koji se nakon francusko-flamanske slikarske škole proslavio u Italiji – iza sebe ostavio oslike na kopljima i štitovima, tapiserijama i zastavama, kočijama i barkama, liturgijskom ruhu i kazališnim maskama, najsmjelije je njegovo ostvarenje prvi dio Ilustrirane Apokalipse vojvoda savojskih. Njegova iluminacija zatamnjenje trećinâ nebeske vojske sažima simboličkom otmjenošću – nebeskim krugom – no i anđeoski trubač zaodjeven je njegovim bojama: modrom, crnom i zlatnom.
»Nosila sam ih tebi za ljubav; ponesi ih sa sobom u grob«, prošaptala je zavijena u crninu nad muževim odrom Elena Valentinis, polažući mu uz tijelo modre dragulje miraza i zlatne uvojke kose. Iako plemenita podrijetla i brojnoga potomstva, talijanska blaženica – preminula 1458., kada se izgubio trag i Slikaru Ivanu – preostalu je trećinu života u obiteljskom dvoru provela kao nijema augustinska pokornica, krijepeći tijelo kruhom i vodom i odmarajući ga na postelji od kamenja i slame. Odluku pak da u cipele u kojima je hodila tek u udinsku crkvu sv. Lucije stavi 33 kamena obrazložila je dvostruko: »U naknadu za ljubav prema plesovima koje sam plesala u svijetu na uvrjedu Gospodinu i poradi ljubavi kojom je moj slatki Isus za mene hodio svijetom 33 godine.« I to priznanje i njezinu pokoru valja nadopuniti prešućenim trećinama: tjelesne su joj boli i duhovne suhoće čudom liječile druge. To je oružje snažnije od svake vojske.
