Hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije započelo je početkom godine. Vijeće EU-a donosi zakonodavstvo Unije, koordinira politike članica, zaduženo je za vanjsku i sigurnosnu politiku Unije, sklapa sporazume između Unije i drugih država te donosi godišnji proračun. Rotirajuće predsjedanje toga važnoga tijela traje (samo) pola godine, ali Hrvatska zajedno s Finskom i Rumunjskom čini tzv. trio. Naime, dok predsjedaju Vijećem, članice surađuju u tročlanim skupinama koje određuju dugoročne ciljeve i pripremaju zajednički program. Njime se utvrđuju teme kojima će se Vijeće baviti u razdoblju od 18 mjeseci, a na temelju zajedničkoga programa zemlje trija pripremaju svoje šestomjesečne programe. Hrvatska je predsjedanje preuzela od Finske, a Finska od Rumunjske. Sve je to vrlo jasno, ali dio pozadine ipak nije.

Mnogi građani Unije ne znaju da predsjedanje Unijom sufinanciraju multinacionalne korporacije. Jedan od glavnih sponzora rumunjskoga predsjedanja bila je Coca-Cola. Američki gigant »markirao« je rumunjsko predsjedanje logotipom svoje šećer-vode istodobno dok se donosila važna regulativa o hrani i piću. Finsko predsjedanje potpomagao je BMW, a Hrvatska se pravila da nema sponzora i na svojim internetskim stranicama nije stavila ni slova o sponzorstvu, čak ni nakon preuzimanja predsjedanja. Ipak, zbog pritiska novinara tek je naknadno objavljeno da je sponzor našega predsjedanja naftna industrija – Ina. To je izazvalo široko negodovanje jer se upravo priprema europski tzv. Green Deal – sveobuhvatna strategija smanjenja stakleničkih plinova, a za to vrijeme naftna industrija sponzorira predsjedanje Unijom. Emily O’Reilly iz Irske, trenutačno europski ombudsman (osoba zadužena za istragu zloupotrebe ovlasti i drugih nepravilnosti u radu tijela Unije) nekoliko dana nakon početka hrvatskoga angažmana izrazila je nezadovoljstvo praksom korporativnoga sponzorstva predsjedanja (ne samo tijekom hrvatskoga vodstva, nego općenito). Rekla je da predsjedanje treba biti neutralno i nepristrano te da takva sponzorstva privatnih kompanija štete ugledu Unije. Uz pojedine iznimke, predsjedavajuće članice nisu objavile koliko su konkretno novca dobile od sponzora, a Hrvatska, kako je već rečeno, sve dok nije bila pod pritiskom nije objavila ni tko su sponzori. Sve to potkopava povjerenje građana u europske institucije. Najveći lobisti ujedno su i sponzori. No tko su najveći lobisti u Europskoj uniji? Kako izgleda to njihovo lobiranje? Koliko se tu novca okreće? Što je uopće lobiranje? Je li sve transparentno, ili postoje razlozi za zabrinutost zbog privatnih utjecaja bogatih i povlaštenih na formiranje zakonodavstva i politika?

Štosno je zamisliti obrat u kojem glavni direktor europske regulatorne agencije koja je zadužena za nadgledanje i kontrolu duhanske industrije po isteku mandata ode i zaposli se kao glavni lobist u korist iste te duhanske industrije. Možda baš i nije neki štos, jer upravo to se događa u financijama. Bivši glavni direktor glavne Europske agencije za nadzor bankarstva (EBA) postao je glavni direktor najsnažnije financijske lobističke grupe pod nazivom Asocijacija financijskih tržišta Europe (AFME). Nije kraj. Za njegova nasljednika na položaju direktora EBA-e nominirana je osoba koja je od 2008. do 2015. – dakle, za vrijeme najveće svjetske financijske krize od dvadesetih godina prošloga stoljeća – radila za dvije lobističke grupe (savez najvećih svjetskih banaka, Institute of International Finance, i upravo navedena AFME), te se tijekom krize aktivno zauzimala za interese velikih banaka, odnosno protiv znatnijih promjena financijskoga sustava. Možebitno ta nominacija ipak ne će proći, ali to ovisi o – lobiranju.

Plaćeni »utjecatelji« sve su donedavna imali poprilično dubiozan, kontroverzan formalni status jer se opis posla mnogih od njih mogao svesti na – najizravnije rečeno – mito i korupciju

Izraz »lobiranje« ima izvor u riječi »lobi« koja se odnosi na predvorje neke zgrade ili dvorane, a upućuje na povijest djelovanja onih koji su u predvorjima skupština pokušavali utjecati na donositelje odluka. Otkad je vlasti i politike postoje i oni koji na nju pokušavaju utjecati, makar se u povijesti nisu uvijek zvali lobistima niti su bili lobisti u današnjem smislu te riječi. Stoga se ne bi trebao uspoređivati plaćeni lobist i poljoprivrednik koji se na traktoru doveze u Strasbourg te ondje blokadom ulice pokušava djelovati na neku političku odluku. Apsolutno sva bi se politika mogla svesti na procese utjecanja, ali nije svako utjecanje profesionalno lobiranje. U nedoumici je li neko nagovaranje odgovorno i korektno ili nije, dovoljno je za početak promatrati je li ono otvoreno ili skriveno; javni dužnosnici plaćeni javnim novcem i tajni sastanci o javnim pitanjima ne idu u istu rečenicu.

Plaćeni »utjecatelji« sve su donedavna imali poprilično dubiozan, kontroverzan formalni status jer se opis posla mnogih od njih mogao svesti na – najizravnije rečeno – mito i korupciju. U jednom istraživanju u kojem su ispitanici rangirali zanimanja prema poštenju i etičkim standardima lobisti su bili na samom dnu, uz trgovce rabljenim autima. »Ne kažem da sam ponosan, ali se i ne stidim svoga zanimanja«, rekao je Sam Ward, poznatiji kao američki »kralj lobija«, u svjedočenju pred američkim Kongresom 1875. g. pri kojem je priznao podmićivanje političara. Drugom se prilikom hvalisao da je dobio 120 000 dolara (u današnjoj vrijednosti novca) kako bi spriječio sudjelovanje određenoga kongresmena u nekom saslušanju, što je postigao ukravši mu toga dana čizme.

Uvođenje kodeksa ponašanja

Od Amerike 1875. do moderne Europe poneke pojave su se promijenile. U Europskoj uniji sve do 1996. godine lobisti nisu imali formalno reguliran angažman, a aktivnosti interesnih grupacija buknule su devedesetih kao posljedica postupnoga transfera nadzornih funkcija sa zemalja članica na tijela Unije. Tek su 1996. godine usvojene izmjene i dopune Poslovnika Europskoga parlamenta prema kojem se lobistima odobravaju propusnice za redoviti pristup Parlamentu, a lobisti se pritom obvezuju na prihvaćanje kodeksa ponašanja i registraciju. Četiri godine kasnije zabilježeno je 2600 interesnih grupa sa stalnim uredom u središtu Bruxellesa, a 2001. godine procijenjeno je da se službenici Europskoga parlamenta i Komisije susreću s oko 20 000 lobista, dnevno. Od tad do danas trend i broj lobista i lobističkih skupina i njihovih proračuna isključivo je rastući.

U Uniji je gotovo dvostruko više korporativnih lobista nego predstavnika civilnoga društva – sindikata i nevladinih organizacija – i već to govori o odnosu snaga i raspodjeli moći. Početkom veljače 2020. ukupno je registrirano 7538 lobista koji imaju propusnicu za ulaz u Europski parlament. To je oko deset lobista na jednoga zastupnika. Propusnica je vrlo popularna jer nositelju omogućuje šetanje po Parlamentu bez pozivnice, kucanje na vrata ureda te prilaz zastupnicima i njihovim pomoćnicima po hodnicima – lobijima – i kafićima.

Škripac suda – traži se – plaća atraktivna
Slovenija je regulirala lobiranje u Zakonu o integritetu i sprječavanju korupcije, a Srbija je donijela zakon isključivo u svrhu reguliranja lobiranja. U Hrvatskoj regulative nema. Nedavni je skandal objave oglasa kojim Raiffeisen banka traži osobu koja bi se bavila »pritiskom na Ustavni sud i ostale sudove u Hrvatskoj« ponovno upozorio na potrebu maksimalno razvidnoga i neprivatnoga postupanja s javnim dužnosnicima o javnim pitanjima koja se tiču javnoga novca.

 

Najveće lobističke organizacije formalno su uređene kao konzultantske i odvjetničke kuće, a tri najveće su Fleishman-Hillard, FTI Consulting Belgium i Burson Cohn & Wolfe Sprl. Kod samo ovih troje prijavljeno je 128 osoba s propusnicama za Europski parlament, što znači da imaju jednoga (registriranoga) lobista na svakih šest zastupnika (od ukupno 705 nakon odlaska Velike Britanije). Najvećih deset ima 330 akreditacija – gotovo pa jednu angažiranu osobu na dva zastupnika. No valja razumjeti da propusnica nije nuždan preduvjet za lobiranje jer se lobirati može i izvan zgrade Parlamenta, te da i male, niskobudžetne organizacije mogu dobiti neograničen broj propusnica, a registriranje lobista nije obvezno, nego dobrovoljno. Lobističke konzultantske i odvjetničke kuće rade po angažmanu svojih klijenata i može ih angažirati bilo tko za bilo što, jasno, ako ima novca. Tvrtka Fleishman-Hillard je, primjerice, poznata i po lobiranju u kampanji za glifozat – herbicid korporacije Monsanto (sada u vlasništvu Bayera). U ožujku 2015. Međunarodna agencija za istraživanje raka (en. IARC), specijalizirana agencija koja je sastavni dio Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), objavila je da je glifozat vrlo vjerojatno kancerogen. Na skali od 1 do 5, gdje je jedinica oznaka za sigurno kancerogen, a petica da sigurno nije, glifozat je dobio dvojku. Sud u Kaliforniji u svibnju je 2019. Monsantu naredio isplatu epohalne naknade štete u iznosu od dvije milijarde dolara u korist tužitelja koji su dobili rak zbog glifozata. Fleishman-Hillard je s Monsantom potpisao ugovor o europskoj kampanji za glifozat od listopada 2016. do prosinca 2017. s budžetom za lobiranje od 1,45 milijuna eura. Za taj novac u Fleishman-Hillardu su kreirali kontroverzni popis od 1500 oponenata diljem Europe; političara, znanstvenika, novinara i aktivista koji su se negdje nekad suprotstavljali slobodnoj uporabi navedenoga herbicida. Oni su označeni kao ciljevi medijske ofenzive čiju se reputaciju treba poljuljati. Krajem 2017. u Europskom je parlamentu, vrlo podijeljenom u vezi s tim pitanjem zbog snažnoga lobiranja (važno je stvoriti sumnju, kontroverzije!), ipak odlučeno dopustiti uporabu glifozata na sljedećih pet godina. Monsanto se brzo distancirao od svoga partnera kad je popis oponenata izišao u javnost, a navedeni ugovor od 1,45 milijuna eura uopće nije naveden u Registru transparentnosti.

Navedeni primjer, samo jedan u nizu mogućih, upozorava na postojanje gigantskoga nerazmjera između snage utjecaja nevladinih organizacija i udruga civilnoga društva u odnosu na kapacitet i resurse korporativnoga sektora. Ovi posljednji mogu imati multimilijunske kampanje u svim državama Europe i snažno utjecati i na javno mišljenje i na politike. Prečesto se privatni, individualni interesi vlasnika velikih kompanija predstavljaju javnim, općim interesima. Valja prepoznati i da se lobiranje ne događa samo izravnim pritiscima na političare, nego pojedinci svakodnevno provode i neizravno lobiranje vršenjem pritiska na tijela vlasti preko medija kojima oblikuju javno mišljenje. U takvu sustavu zakoni i pravila oblikovani su tako da odgovaraju onima koji mogu najviše platiti, a utjecaj se ne nalazi u masi glasova izbornoga tijela, nego u masi novca elite, što se ne može zvati demokracijom, nego plutokracijom. Tako se probitci i koristi šačice nameću većini, što je iz korijena nedemokratski i sije korov nepovjerenja u institucije. No čini se da se i korijen i korov mogu riješiti glifozatom.

Dok se povjerenici EU-a sastaju s lobistima, zastupnici Europskoga parlamenta imaju po jednu minutu za ispitivanje povjerenika u odboru, često ne dobivajući nikakav odgovor. Je li se itko iznenadio što građani gube povjerenje u ovakvo stanje parlamentarne demokracije?
Patrick Breyer
zastupnik u Europskom parlamentu, na Twitteru
Lobiranje tehnoloških divova povećalo se za 510 posto od 2014. do 2019.
Moramo slušati obične građane i učiniti da se čuje njihov glas
Alexandra Geese
zastupnica u Europskom parlamentu, na Twitteru
Europska komisija financira lobiste za ugljen (*), hrvatsko predsjedništvo sponzorira naftna kompanija, naše pitanje o poticajima lobistima za ugljen mjesecima je bez odgovora, a uskoro glasujemo (**) o financiranju plinskih projekata
Rasmus Andresen
zastupnik u Europskom parlamentu, na Twitteru
Registar transparentnosti
Prekobrojno je interesa, formalnih i neformalnih lobista koji žele utjecati na politike EU-a, a s obzirom na to da odluke koje donosi Unija utječu na milijune europskih građana, postupak njihova donošenja trebao bi biti što je moguće otvoreniji. S tim ciljem osnovan je Registar transparentnosti kako bi se omogućio nadzor i osigurala odgovornost institucija Unije. Europski parlament i komisija dužni su otkrivati s kojim skupinama i organizacijama surađuju, a Registar postoji kako bi pokazao koji se interesi zastupaju na razini EU-a, tko zastupa te interese i u čije ime, te – vjerojatno najvažnije – s kolikim financijskim sredstvima.
U registru je zabilježeno sveukupno 11 899 organizacija, institucija, udruga i korporacija iz 119 država svijeta (stanje početkom veljače 2020.). Najveći dio njih čine interni lobisti te trgovinska i poslovna udruženja, a potom razne nevladine organizacije. Svi lobisti u Uniji na promociju svojih interesa godišnje troše između 1,8 i 2,3 milijarde eura. Od lobista se nužno ne traži točan iznos troškova, nego procjena u određenom rasponu; osim toga ne postoje nikakve ozbiljne sankcije za netočne ili manjkave unose u Registar. Iznos, dakle, neprecizan, ali je u svakom slučaju golem.
Od toga hrvatskih lobista ima 64, a procjenjuju svoje troškove u rasponu između 4,0 i 5,8 milijuna eura. Najveće prijavljene troškove imaju WWF Adria – Udruga za zaštitu prirode i očuvanje biološke raznolikosti (između 400 000 i 500 000 eura) te Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova (između 300 000 i 400 000 eura). No valja primijetiti da tijela Unije sufinanciraju mnoge osobe u registru (tako i u Hrvatskoj udrugu WWF Adria te ured Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova), pa i dodjeljuju im nepovratna sredstva. Onda se događa da EU potpomaže lobiste koji se zalažu da im se dodijeli još sredstava. Važno je da se novac okreće…

IZVORPrilika br. 3/2020.
Prethodni članakŠTO OTKRIVA LAZAROVO OŽIVLJAVANJE? Isus je život i uskrsnuće
Sljedeći članak»DOMOVINA« MIRJANA DAMAŠKE Domoljublje čovjeka koji je prokazao doktrinu o zajedničkom zločinačkom pothvatu