Što čini ispravnu molitvu? Sadržaj, redovitost ili pak vjera koja bi trebala stajati u pozadini molitve? Pitanja su to koja se mnogim praktičnim, ali i manje praktičnim vjernicima često motaju po glavi dok im Crkva govori da trebaju moliti.
Luka pred čitatelje stavlja scenu u kojoj su Krist i njegovi učenici usmjereni upravo na važnost molitve. Naime, Krist učenicima u prispodobi, dakle pripovijesti, nastoji istaknuti važnost molitve. U fokusu mu je, a to tekst izričito kazuje, prije svega ustrajnost u molitvi. Nije mu toliko stalo do poučavanja o načinu molitve ili pak o sadržaju tih molitava koliko mu je do toga da učenicima istakne važnost molitve, koja nikada ne bi trebala prestajati. Pred učenike stavlja vrlo realnu životnu sliku.
U molitvi ustrajni
Isus govori o udovici koja dolazi gradskomu sudcu ne bi li od njega izmolila naklonost u njezinoj parnici. Pripovijest prikazuje i karakter udovice, ali i karakter sudca. Udovicu Luka prikazuje kao ustrajnu »moliteljicu«. Ona je uporna, dolazi dan i noć jer joj je stalo do njezine parnice. Njezin ju tužitelj toliko uznemiruje da joj je lakše dolaziti sudcu svakoga dana ponovno nego svoju parnicu prepustiti slučaju te vrlo vjerojatno izgubiti u sporu. Time se uočava način na koji Luka poima molitvu. Ona za njega nije tek puka pasivnost, nego aktivno zauzimanje za dobro. Bibličari će to u znanstvenim analizama nazivati dvostrukim kauzalitetom, a sve na temelju misli koje je davno izrekao »debeljuškasti« redovnik imena Toma Akvinski: s jedne strane čovjek se prikazuje kao onaj kojemu je stalo do nečega, do promjena, a s druge strane je Bog koji čovjeku pomaže svojom milošću. Jednostavno da ne može biti jednostavnije.
Sudac u prispodobi prikazan je kao čovjek koji se Boga ne boji, a za ljude ne mari. Ipak i takav čovjek biva dotaknut ustrajnošću jedne žene da postigne ono što želi. Poruka se već pomalo nameće: vjera i ustrajnost molitve neke osobe može utjecati da se promijene čak i veoma tvrdi i teški ljudi. Zato u molitvi treba uvijek biti ustrajan i u nju uvijek vjerovati. I onda kada se dolazi pred »najgore« ljude, one kojima Bog ne znači u životu gotovo ništa, a do ljudi im nije stalo jer su dostatni sami sebi. Uči Luka da i takvi mogu biti izmijenjeni iskrenošću molitve i ustrajnim zauzimanjem za dobro.
Vjernik i skrušeni molitelj
Tko dakle moli? Samo onaj koji se ne boji susreta s drugima. Onaj koji ne govori da su ljudi nepromjenjivi grješnici i da im nema pomoći. Mole dakle oni koji vjeruju u svoju molitvu makar se nalazili pred najokrutnijim osobama koje su im toliko teške da su ih u napasti već i osuditi. No oni to ne čine, nego još snažnije mole i vjeruju u snagu molitvene preobrazbe. Jer ako se i ne promijene oni za koje mole, sigurno je da će ta molitva biti snaga u izdržavanju života s tim ljudima. Tako molitva ne može nikada biti prazna ili oslobođena smisla, koliko god se to čovjeku nekada činilo tako.
Moli onaj koji zna da ni jedna molitva koju izgovara, bilo usnama bilo srcem, ne će ostati tek nijemi krik pred Bogom. Kao da upravo to Bog i traži od čovjeka koji moli. Traži da se kroz molitvu uči vjerovati budući da je molitva stup vjere. Ona ju čini većom i snažnijom te time pojedinca čini snažnijim i smjelijim čovjekom. Onim koji može svakomu gledati u oči jer zna da je vjernik, da živi iz srca i duše. Pa i onda kada osobno nije zadovoljan svojim, a ni životom ljudi oko sebe. On i dalje ostaje vjernik i skrušeni molitelj. I to upravo u trenutcima osobnih poraza i zgaženosti. Onda kada su ga ljudi razočarali jer su bili isuviše ljudi. No on nije dopustio da ga to ogorči. Kako je to mogao? Zato što je molio.
Milost spašava
Reći će stoga brojni duhovni pisci da upravo molitva čovjeka pere od gorčine i grijeha beznađa. Molitelj u takva stanja ne upada iako je često osobno razočaran svijetom koji ga okružuje. Međutim Bog mu zbog njegove molitvene ustrajnosti i iskrenosti ne dopušta da tone u očaj. Nanovo ga poradi njegove molitvene ustrajnosti pridiže i daruje mu novu snagu. Onako kako će reći prorok Izaija: »Al’ onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se!« (usp. Iz 40, 31). Sasvim suprotno onima koji ne mole. Njima svaki životni poraz biva razlogom još veće rezignacije i zapadanja u tamu i ništavilo svojih misli jerbo u nedostatku molitve malaksala im je i vjera.
Zaključiti je zajedno s evanđelistom: »Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?« Hoće ako nađe molitelje. One koji unatoč porazima i udarcima drugih i dalje vjeruju da svijet ne vode oni sami, nego to čini Bog svojom snagom i providnošću. Takvi kršćanstvu daju snagu i dubinu. Posve suprotno onima koji od iste stvarnosti često čine karikaturu jer su vjeru i molitvu sveli tek na svoje čine i sposobnost. O milosti nisu stigli promišljati. No spasiti ih, čini se, ipak može tek jedino milost. Moliti je da se to i dogodi.
