Božić kao svetkovina svjetla u noći suvremenoga čovječanstva ima blagotvorno djelovanje i za Crkvu i za društvo jer upravo pod svjetlom »mladoga Sunca s visine« može se bolje vidjeti smjer u kojem se dosad išlo i put kojim se nastavlja ići. Proteklo crkveno razdoblje na razini sveopće Crkve snažno je prošlo u nebrojenim molitvama za mir u svijetu, pogotovo u Ukrajini i Svetoj Zemlji, zatim nastojanjima u borbi s posljedicama klimatskih promjena, ali je bilo praćeno i nemalom zabrinutošću povezanom i s Biskupskom sinodom u Rimu i s njemačkim Sinodskim putom koji su dobrano napregnuli membrane autentičnoga crkvenoga naučavanja. Okus te zabrinutosti dodatno je zagorčen nedavno objavljenom deklaracijom »Fiducia supplicans – Molitveno povjerenje« o pastoralnom značenju blagoslovâ. U njoj Dikasterij za nauk vjere spominje i mogućnost izvanliturgijskoga i izvanobrednoga blagoslova istospolnih parova. S pravom su brojni vjernici ostali zbunjeni nekim tumačenjima dikasterija, a diljem svijeta ne prestaju se nizati reakcije – čime se na trenutke može učiniti da je zagušeno slavljenje svetkovine Božića. No upravo u tim okolnostima, poput božićnoga dara, svjetlo koje pomaže snaći se u nastalim okolnostima došlo je upravo u novom broju teološkoga časopisa »Crkva u svijetu«, koji izdaje splitski Katolički bogoslovni fakultet.
U uvodniku istaknuti domaći teolog, splitski svećenik prof. dr. Mladen Parlov ponudio je svojevrstan test, to jest izložio je kriterije za prepoznavanje duha vremena kojim se Crkva ne bi smjela voditi i znakova vremena koje je Crkva dužna prepoznavati. Prvi kriterij nazvao je kriterijem kontinuiteta. Protumačio je da Duh ne donosi novu objavu, nego uvijek podsjeća na Isusove riječi.
Vrlo jednostavno: »Zahvati Duha u povijesti uvijek su usmjereni prema Isusu Kristu. Ono što je Duh učinio u Isusovu životu, ostaje normativno za sva vremena; svaka novost koja se ne uklopi u ostvarenu Isusovu povijest, koja je ujedno sadašnjost i budućnost, ne dolazi od Duha Svetoga.« Prof. Parlov svjestan je da takav pogled može biti optužen za konzervativizam, za natražnjaštvo, ali je argumentirao zašto je to ipak korak naprijed, prema nebeskomu Ocu, prema ostvarenju Kraljevstva u skladu s njegovim naumom. »Kriterij kontinuiteta ujedno je i kriterij pravovjerja, odnosno kriterij suglasja s Evanđeljem. Ako se dogodi da se neki događaji ili projekti, koliko god izgledali plemeniti i veliki, udaljuju od Evanđelja, odnosno da nisu u skladu s naukom Katoličke Crkve, tada sigurno nisu od Duha nadahnuti«, napisao je prof. Parlov.
Drugi je kriterij nazvao diskontinuitetom, a odnosi se na novosti u Crkvi koje su umjele pojačati slobodu i zajedništvo. »Duh uvijek privodi jedinstvu, nadahnjujući nove putove koji često idu iznad ‘slova’ ustanova, konstitucija, crkvenih normi i pravila. Ovdje nadasve mislimo na pojavu novih crkvenih redova i pokreta kroz povijest Crkve, koji su išli iznad i izvan postojećih normi i pravila, donoseći istinsku obnovu Crkve.« Pitanje je u kojoj mjeri posljednje novosti istinski obnavljaju Crkvu te potiču na slobodu i zajedništvo.
Treći je kriterij prof. Parlova paradoksalnost. »Kao što je u tajni Trojstva Duh otajstvo jedinstva u različitosti, tako i u povijesti spasenja Duh djeluje na način da sjedinjuje i pomiruje različitosti«, pojasnio je. »U jedinstvu Kristova Tijela toliko različitih naroda i kultura, unutar njih toliko različitih pojedinaca, a svi tvore jedno Tijelo. Duh podržava različitost, ali je ujedno privodi jedinstvu.« S obzirom na to da se u posljednje vrijeme ponekad više spominje pojam crkvenoga raskola u odnosu na crkveno jedinstvo, očito je da nedostaje kriterij paradoksalnosti.
Valjalo bi dakle slaviti Božić u znaku vremena, a ne u duhu vremena. Da bi se to ostvarilo, treba osluškivati u Crkvi ono što Gospodin govori, jer time bi možda nejasni ili zaboravljeni znakovi vremena postali jasniji i rječitiji, smatra dr. Parlov. To su znak života nerođene djece i njihove zaštite, znak obitelji utemeljene na zajedništvu jednoga muškarca i jedne žene, znak promicanja autentične teologije stvaranja nasuprot ideologiji ekologizma, znak pouzdanja u Gospodina Boga i njegovu milosrdnu ljubav nasuprot strahu pred različitim ugrozama, znak napuštanja Katoličke Crkve u njemačkom govornom području, znak nedostatka duhovnih zvanja, znak progonjenih kršćana u komunističkim i islamskim zemljama… te nadasve znak Boga koji ljude po svojem Novorođenom Sinu poziva na obraćenje i traži da On bude prvi i najvažniji u ljudskim životima. Koji bi dar za sve u Crkvi bio kada bi ti znakovi imali prioritet!
