Knjiga Sirahova podsjeća na Božju pravednost jer on je »sudac i ne gleda tko je tko«. Riječ je ovdje o drevnom starozavjetnom nauku. Već Ponovljeni zakon upozorava: »Gospodin, Bog vaš, Bog je nad bogovima, Gospodar nad gospodarima, Bog velik, jak i strašan, koji nije pristran i ne da se podmititi.«
Sirahov tekst kao da je tumačenje toga zakonskoga odlomka jer ondje se odmah u nastavku za Boga kaže: »Daje pravdu siroti i udovici; ljubi pridošlicu, daje mu hranu i odjeću«, a Sirah nastavlja: »Nije pristran na štetu siromahovu i sluša molitvu potlačenoga. Ne prezire jauk siročeta ni udovice kad izlijeva svoj bol.« Nije čudno takvo Sirahovo oslanjanje na Zakon jer za njega je upravo Zakon najviša mudrost, a mudrac je čovjek koji živi prema odredbama Božjim zapisanim u Zakonu. Zanimljiv je sljedeći redak što ga donosi liturgija: »Tko Boga služi svim srcem svojim bit će uslišan.« To služenje nije ograničeno samo na služenju Bogu, nego je moguće tu vidjeti i služenje bližnjemu. To je pak opet u skladu sa starozavjetnim poticajem: »Budite sveti kao što sam ja svet.« Kao što je Bog pravedan, tako je i čovjek pozvan da bude pravedan, pa tako kao što Bog nije neosjetljiv na potrebe siromaha – a u tome se očituje njegova pravednost – ni čovjek ne smije zaboraviti siromahe. Molitve čovjeka koji tako služi »dižu se do oblaka«, to jest do samoga Boga. Bog takva čovjeka uslišava i spašava. Kao što je Bog pravedan, tako i čovjek u svim svojim postupanjima mora provoditi pravdu, a to u prvom redu znači da se ne smije voditi nečijim ugledom, nečijom moći ili nečijim bogatstvom. Naprotiv, sve simpatije čovjeka moraju biti na strani siromaha, potlačenih, neuglednih i nemoćnih. Ako se takav s pouzdanjem obrati Bogu, može biti siguran da će ga Bog uslišiti i uspostaviti pravdu.
Prispodoba o farizeju i cariniku donosi pred čitatelja nekoliko pitanja. Tu je pitanje molitve i njezina uslišanja, pitanje oholosti i poniznosti, kao i pitanje obdržavanja židovskih zakonskih propisa i običaja. Dva su lika prispodobe: farizej i carinik. Farizeji su bili vrlo pobožna židovska sljedba koja je nastojala što strože obdržavati zakonske propise. Prema svjedočanstvu Josipa Flavija bili su i iznimno popularni među narodom i njihov je duhovni savjet bio vrlo cijenjen. S druge strane, carinici su bili na zlu glasu već i zboga svoga posla, ali i kao suradnici strane, rimske vlasti. Usto, židovstvo ih je držalo i obredno nečistima te se s njima nije smjelo zajedno sjesti za stol. O farizejevu ponašanju evanđelist malo kaže, osim da je molio uspravan, a mnogo više pozornosti poklanja njegovim riječima. Iz njih se vidi da je, ne samo obdržavao Zakon, nego je pobožno vršio i običaje koji njime nisu bili propisani, kao što su postovi dvaput tjedno. Zakon je naime zahtijevao samo post na Dan pomirenja, a farizeji su imali običaj postiti ponedjeljkom i četvrtkom. Isto tako, nije bio obvezan dati desetinu od »svega što stekne«, pa tako i od onoga što kupi, nego samo od onoga što sam proizvede. Njegova je pobožnost daleko nadilazila minimalne zahtjeve Zakona. Carinikov je stav detaljnije oslikan. On je stajao izdaleka, to jest daleko od farizeja kako ga ne bi onečistio, čime pokazuje poštovanje prema tuđim osjećajima. Usto, ne podiže oči prema Bogu, nego se u znak kajanja udara o prsa, a jedine su njegove riječi molitva grješnika koji se kaje. Prvi i posljednji redak govore o čemu je tu zapravo riječ. Isus progovara, ne toliko ni o molitvi, ni o zakonskoj pobožnosti, nego o pogubnosti oholosti i opravdanju za ponizne.
Pisac Druge poslanice Timoteju, koji se na početku predstavlja kao apostol Pavao, premda je riječ vjerojatno o nekom njegovu sljedbeniku, sada uosobljuje samoga Pavla i opisuje kako se već prinosi »za žrtvu ljevanicu«. U židovskim, ali i poganskim obredima, ljevanice su bile žrtve u kojima se prinosilo vino, voda ili ulje te su se lijevali po žrtvenim životinjama ili po oltaru. To je doista vrlo blisko Pavlovoj misli. On u Poslanici Filipljanima piše: »Ako se ja i izlijevam za žrtvu i bogoslužje, za vjeru vašu, radostan sam i radujem se sa svima vama.« Svakako se ovdje aludira na kraj apostolova života gdje on već predviđa možda i svoju mučeničku smrt. U svakom slučaju on svoj cjelokupni život gleda kao žrtvu Bogu. U liturgijskom odlomku on je prikazan kako se prisjeća svoje životne duhovne žrtve u kojoj je »dobar boj bio, trku završio, vjeru očuvao«. Njegov život nije prikazan kao nešto lagano i po ljudsku radosno, nego kao boj i trka u kojima je pravo dostignuće sačuvati vjeru. Kršćani su poput ratnika ili atletičara koji sve sile i snage ulažu u dostizanje cilja, a cilj je očuvanje vjere. Ipak, vjernik može biti siguran u nagradu koju će dobiti po završetku utrke, gdje će mu poput zaslužene medalje pravedni Bog dati »vijenac pravednosti«. To je život vječni i spasenje što će ga Bog dati »u onaj Dan«, to jest u dan susreta s tim pravednim sudcem. Toga se dana ne treba plašiti nitko tko je s ljubavlju čekao drugi Gospodinov dolazak.
