KOLIKO KILOGRAMA ZLATA STANE U JEDAN TALENT? Darove se isplati umnažati

33. nedjelja kroz godinu

Foto: Shutterstock/Keith John
Izr 31, 10-13. 19-20. 30-31; 1 Sol 5, 1-6; Mt 25, 14-30

Odlomak iz Knjige Izreka donosi pjesmu o vrsnoj ženi. Pjesma započinje pitanjem: »Tko će naći ženu vrsnu?« Pritom je pridjev »vrsna« izrečen hebrejskom riječju hajil koja označava moć, snagu, jakost, sposobnost, ali i blagostanje i bogatstvo. Ista se riječ rabi i kad se želi opisati hrabrost i odvažnost starozavjetnih junaka. Riječ je ovdje o savršenoj domaćici i gospodarici kuće. Zato ona i vrijedi više negoli biserje, a muž se u nju može posve pouzdati. Takva žena istinski je blagoslov za obitelj, jer kroz cijeli svoj život pridonosi boljitku. Od njezina rada i dobrote korist imaju i siromasi. Činjenica da se oslikana vrsna žena zauzima za siromahe, da im pruža svoj dlan i otvara ruku, to jest da im iskazuje svoje milosrđe i pruža pomoć, daje i dodatnu mogućnost tumačenja te pjesme. Tomu pridonose i njezini završni redci koji uzvisuju strah Gospodnji i poziv na hvalu. Tako ta pjesma ne mora biti samo čitana kao pohvala uspješnoj i dobroj domaćici i ženi, nego i kao alegorijski opis same poosobljene Mudrosti. To bi bila ona ista Mudrost koja o sebi pjeva: »Gospodin me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam još od vječnosti, od iskona, prije nastanka zemlje.« Kao što je vrsna žena iz današnjega čitanja blagoslov svomu mužu, tako i Mudrost kaže: »Blago čovjeku koji me sluša i bdi na mojim vratima svaki dan i koji čuva dovratnike moje. Jer tko nalazi mene, nalazi život i stječe milost od Gospodina.« Takvo je tumačenje vjerojatno i dovelo do toga da ta pjesma bude postavljena na kraju Knjige Mudrih izreka, kao zaključak govora o mudrosti.

Zahvaljivati Mudrosti Božjoj

Poosobljena Mudrost, koja predstavlja Božje djelovanje, brine se za siromahe.

Riječ je ovdje o savršenoj domaćici i gospodarici kuće. Zato ona i vrijedi više negoli biserje, a muž se u nju može posve pouzdati. Takva žena istinski je blagoslov za obitelj, jer kroz cijeli svoj život pridonosi boljitku.

Siromahe valja promatrati u smislu proročkoga govora o Božjim siromasima (hebr. anavim), o onima koji se u svemu pouzdaju u Boga i samo od njega, od njegove Mudrosti, očekuju svaki blagoslov, pomoć, spasenje i život. Isto tako, Mudrost potiče na strah Gospodnji, na pravo i potpuno štovanje Boga, koje čovjeka odvraća od zla, a upravlja pravim putom. Najzad, toj Mudrosti valja uzvratiti »plodom ruku njezinih« i hvalom na vratima. Čovjek, blagoslovljen Mudrošću, donosi plodove svojim životom te izriče Mudrosti hvalu. »Vrata« koja se ovdje spominju označavaju gradska vrata koja su u starini služila i kao mjesto sastanaka i skupština, jer su imala onu ulogu koju će u kasnijim razdobljima preuzeti trgovi. Čovjek je pozvan javno izreći hvalu Mudrosti Božjoj, a iza hrvatskoga prijevoda »neka je hvale«, stoji hebrejski glagol jehaleluha, onaj isti koji izriče hvalu Bogu – halelujah.

Golema je vrijednost u čovjekovu poslanju

Isusova prispodoba o talentima govori o ispravnom kršćanskom držanju do dolaska Gospodinova. Čovjek koji odlazi na put predstavlja Isusa koji svojim slugama, odnosno učenicima povjerava imetak. Isus se nadugo zadržava u opisivanju toga što su sluge učinili s primljenim talentima i kako je tekao njihov razgovor s gospodarom kad se ovaj vratio. Gospodarev povratak označava Isusov drugi dolazak o kojem valja očekivati sličan razgovor između Gospodina i njegovih učenika. Svaki učenik prima određeno poslanje u skladu sa svojim sposobnostima. Premda se govori o sumama od jednoga do pet talenata, valja znati da to nipošto nije bilo malo novca. Naprotiv, jedan talent vrijedio je u različitim povijesnim razdobljima oko šest tisuća drahmi, a u zlatu mu se vrijednost podudarala s barem dvadeset pa do četrdeset kilograma zlata. Talent nije nikad postojao kao posebna kovanica, nego je označavao novčarsku mjeru, a isplaćivao se u sitnijem novcu. Prema tome, poslanje koje je Gospodin dao svojim učenicima ima golemu vrijednost, bez obzira na to je li riječ o jednom ili pet talenata, a učenici su odgovorni za umnažanje te vrijednosti svojim djelovanjem. Darovi što ih kršćanin prima moraju biti oplođeni i umnoženi. U protivnom, o drugom Gospodinovu dolasku, nesavjesna vjernika koji nije iskoristio primljene darove čeka oštar sud. One pak koji primljene talente ulože i oplode čeka radost sudjelovanja u nebeskoj gozbi.

Tama svojevoljnoga neznanja

U odlomku iz svoje Prve poslanice Solunjanima apostol Pavao nastavlja Isusovu misao da je trenutak dolaska Gospodinova nepoznat i da »Dan Gospodnji dolazi kao kradljivac u noći«. Slika ljudi koji se uvjeravaju da je pred njima samo »mir i sigurnost«, a zapravo ih čekaju nevolje, podsjeća na Jeremijinu opomenu protiv krivih proroka: »Olako liječe ranu naroda moga, vičući: ‘Mir! Mir!’ Ali mira nema.« Istu opomenu Pavao upućuje kršćanima u Solunu i onima koji im govore da se ne trebaju brinuti jer su sigurni. Takvi ljudi žive u tami svojevoljnoga neznanja i odbijanja prepoznavanja znakova vremena. S druge strane, solunski su kršćani prosvijetljeni vjerom, krštenjem i Kristovim naukom što im ga je apostol predao, pa ih taj »Dan ne može zaskočiti kao kradljivac« jer znaju da moraju bdjeti. Motiv bdjenja, koji Pavao naglašava već u ovoj svojoj prvoj poslanici, ostat će mu uvijek na srcu. Tako će i u Poslanici Rimljanima poticati: »Vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti.«