Od smrti dr. Franje Tuđmana, prvoga predsjednika Republike Hrvatske te osnivača i prvoga predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i vođe širokoga nacionalnoga pokreta za demokratske promjene i stvaranje samostalne hrvatske države, prošlo je 10. prosinca 26 godina. Tuđman je vodio Hrvatsku u kritičnom razdoblju državnoga osamostaljenja, obrane i izgradnje države te oslobađanja okupiranoga državnoga teritorija. Kao predsjednik države i HDZ-a Tuđman je bio najmoćniji pojedinačni akter hrvatske politike devedesetih. Politolog Davor Boban čak tvrdi da je Tuđmanova moć bila tolika da je do sredine devedesetih vjerojatno bio najmoćniji predsjednik neke europske države.
Vladajući, a oporba
Na 26. godišnjicu smrti HDZ se prisjetio Tuđmana ističući da je »najveći državnik kojega je hrvatski narod imao u svojoj slavnoj i olujnoj nacionalnoj povijesti«. Ako državnike ocjenjujemo prema duljini vladanja, Tuđman uskoro više ne će biti najveći HDZ-ov državnik. Ako očekivano ostane na čelu Vlade, Andrej Plenković će početkom svibnja 2026. nadmašiti Tuđmana po duljini vladanja državom.
Tuđman je djelovao u polupredsjedničkom sustavu vlasti koji je zbog njegove političke dominacije funkcionirao kao predsjednički sustav vlasti. Plenković djeluje u parlamentarnom sustavu vlasti u kojem ima dominantnu ulogu u procesima odlučivanja. Iako se Tuđmanu pripisuje neupitna kontrola nad tadašnjom HDZ-ovom saborskom većinom, zastupnički klub HDZ-a bio je puno samostalniji u odnosu na predsjednika stranke u vrijeme Tuđmana nego u vrijeme Plenkovića. U prvom sazivu Sabora (1990. – 1992.) HDZ-ov se zastupnički klub suprotstavljao odlukama predsjednika Tuđmana. Antun Vrdoljak je sredinom studenoga 1991. izvijestio Tuđmana da se HDZ-ov zastupnički klub ponaša kao opozicija u Saboru. Takva politička »neposlušnost« HDZ-ovih zastupnika nije uopće zamisliva u vrijeme Plenkovića.
Tuđmana i Plenkovića povezuje karizmatski status kao izvor političke moći u stranačkom i državnom vrhu. U politici se karizmatski status zasniva na karizmatskoj percepciji među pristašama. Za karizmu u politici ključno je uvjerenje pristaša da je određeni politički vođa izniman u odnosu na druge. Tuđman je imao karizmatski status među stranačkim i državnim dužnosnicima koji su zajedno s njim sudjelovali u procesima odlučivanja. Oni su vjerovali da Tuđman kao političar posjeduje iznimna svojstva, priznavali su njegove iznimne političke pothvate i bezuvjetno prihvaćali njegov osobni autoritet vođe. Premda još nije znanstveno potvrđena kao u slučaju Tuđmana, uočljiva je i karizmatska percepcija Plenkovića među dužnosnicima koji se nalaze u vrhu HDZ-a i države. Jedno od iznimnih svojstava koja se često pripisuju Plenkoviću njegova je neumorna radna energija. Plenkovića se percipira i kao vrlo vještoga i uspješnoga u međunarodnim arenama odlučivanja.
Percepcija Plenkovićevih osobnih kvaliteta zasigurno ima važnu ulogu u političkoj dominaciji HDZ-a. No najvažniji i najpostojaniji čimbenik političke dominacije HDZ-a ipak je povezaniji s Tuđmanom. Politolog Patrick Dunleavy upućuje na »utemeljiteljski element« kao jedan od čimbenika dominantnih stranaka. »Utemeljiteljski element« imaju stranke zaslužne za stvaranje države ili nacije, uvođenje liberalne demokracije ili uspostavljanje redistribucijske socijalne države. Stranke koje utemelje neke ili sve institucionalne elemente demokratske države mogu steći dugotrajan reputacijski resurs koji je vrlo koristan u vremenima krize ili nevolje spomenutih institucija. U dominantne stranke koje posjeduju »utemeljiteljski element« Dunleavy ubraja Afrički nacionalni kongres (ANC) u Južnoj Africi, Indijski nacionalni kongres (INC) i Institucionalnu revolucionarnu stranku (PRI) u Meksiku. Sve tri stranke imaju korijene u dugovječnim pokretima za nacionalnu nezavisnost. Dunleavy ne spominje HDZ koji je ogledan primjer stranke koja se oslanja na »utemeljiteljski element« kao čimbenik dominantnoga statusa u politici. HDZ je bio organizacijski nositelj stvaranja samostalne hrvatske države i u formativnom razdoblju Republike Hrvatske djelovao je kao stranka i pokret za nacionalnu neovisnost.
Zahvaljujući »utemeljiteljskomu elementu«, HDZ ima najvrjedniji reputacijski resurs u hrvatskoj politici. Dunleavy tvrdi da je »utemeljiteljski element« resurs koji se stalno iscrpljuje te propada kako se politička zajednica vremenski udaljava od svojega utemeljiteljskoga razdoblja. No nije naznačeno koliko je točno vremena potrebno za iscrpljivanje »utemeljiteljskoga elementa«. To je zasigurno resurs koji može dugo trajati, posebno ako je riječ o stvaranju samostalne i demokratske države. ANC je zaslužan za oslobađanje crnačkoga stanovništva od aparthejda i stvaranje demokratske Južne Afrike i na vlasti je kontinuirano od 1994.
Kao državnik koji je uspješno vodio Hrvatsku tijekom njezina državnoga osamostaljenja Tuđman je svojim nasljednicima na čelu HDZ-a ostavio vrlo vrijedni resurs. Neovisno o krizama u stranci i upravljanju državom, HDZ ostaje stranka koja je najzaslužnija za stvaranje samostalne i demokratske hrvatske države. To je resurs na koji se oslonio i Plenković koji je HDZ pretvorio u discipliniran i učinkovit politički »stroj« za pobjeđivanje na izborima i opstanak na vlasti. HDZ samo ne smije dopustiti da se iscrpi njihov »utemeljiteljski element«. Koliko god dugo Plenković ostao na vlasti, u interesu je HDZ-a da on nikad ne zasjeni Tuđmana.
