StipanTrogrlić
U nadi protiv svake nade svečano je 11. prosinca 1945. započelo s radom sjemenište u Pazinu, a nedugo nakon toga i njegova klasična gimnazija. O značenju glasovitih odgojno-obrazovnih institucija već dovoljno govori podatak da je tijekom 35 godina djelovanja sjemeništa i 29 godina rada gimnazije kroz njih prošlo oko 1800 ljudi – pitomaca, profesora, odgojitelja, pomoćnoga osoblja… Sjemeništarci su tih godina dolazili iz raznih (nad)biskupija: Porečke i Pulske, Krčke, Riječko-senjske, Beogradske, Kotorske, Križevačke, Skopske, Sarajevske, Mostarske, Mariborske i Ljubljanske. Iako formalno nije bilo interdijecezansko, ono je to de facto bilo.
Pazinsko sjemenište i gimnazija pokrenuti su i djelovali su unatoč komunističkomu režimu, njegovoj službenoj ideologiji ateizma i raznim pritiscima na Katoličku Crkvu, dio kojih je upravo u prvim godinama nakon Drugoga svjetskoga rata bilo i zatvaranje sjemeništa i bogoslovija. Uz brojne istarske intelektualce, klerike i laike koji su svoju duhovno-ljudsku i intelektualnu formaciju stekli u sjemeništu i sjemenišnoj gimnaziji u Pazinu, o čemu s velikim poštovanjem do danas govore, u pazinskom sjemeništu odgajano je i obrazovano čak devet biskupa Katoličke Crkve. To su sadašnji zagrebački nadbiskup u miru kardinal Josip Bozanić, umirovljeni riječki nadbiskup i metropolit Ivan Devčić, porečki i pulski biskup u miru Ivan Milovan, umirovljeni kotorski biskup Ilija Janjić, umirovljeni krčki biskup Valter Župan te pokojni biskupi – gospićko-senjski Mile Bogović, šibenski Anton Tamarut, koparski Metod Pirih i križevački grkokatolički vladika Slavomir Miklouš.
Odvažan potez Bože Milanovića
Ključni procesi odigrali su se u prvim mjesecima nakon završetka Drugoga svjetskoga rata na hrvatskim prostorima. Dušan Diminić i Ivan Motika, predstavnici Narodnooslobodilačkoga pokreta (NOP) u Istri, na sastanku sa znamenitim istarskim hrvatskim svećenikom Božom Milanovićem u Trstu su 16. srpnja 1945. uz ostalo potpisali: »Zgrada Đačkog doma u Pazinu bit će upotrijebljena za hrvatsko sjemenište, osnutak kojeg će NOP podupirati.« Dva dana kasnije na sastanku Diminića i Motike s istarskim svećenstvom u Pazinu ta točka je, na zahtjev Diminića i Motike, preinačena u: »Nastojat će se da zgrada Đačkog doma bude upotrijebljena za hrvatsko sjemenište.«
Najvjerojatnije je ta preformulacija, u kojoj se izrazom »nastojat će se« u svakom trenutku moglo opravdati zatezanje ili čak odbijanje davanja nekadašnjega Đačkoga doma za potrebe sjemeništa, potaknula Božu Milanovića da pitanje dodjele Đačkoga doma, kao zgrade budućega sjemeništa, pokuša riješiti na višoj razini, tj. s republičkom vlašću. Opravdano je računao da se lokalni moćnici ne će moći suprotstaviti onomu s čime je suglasna »viša instanca«. U kolovozu 1945. Milanović je boravio u Zagrebu zbog sastavljanja elaborata za jugoslavensku delegaciju koja je odlazila u London na pregovore o jugoslavensko-talijanskoj granici. Po završetku elaborata skupa sa Svetozarom Ritigom, svećenikom i ministrom bez portfelja u Vladi Republike Hrvatske, posjetio je predsjednika hrvatske Vlade Vladimira Bakarića i izručio mu četiri molbe: za otvaranje sjemeništa u zgradi Đačkoga doma u Pazinu, pokretanje vjerskoga lista, odobrenje za upotrebu Prve čitanke za hrvatske škole u Istri koju je Milanović tiskao u Trstu 1945. i nabavku papira za novo izdanje Dobrilina molitvenika »Oče, budi volja tvoja«.
Kao duhovnik sjemeništa »tesao« se i budući riječki nadbiskup
Ohrabren Bakarićevim obećanjem da će pisati generalu Holjevcu, prvomu čovjeku Vojne uprave Jugoslavenske armije (VUJA) u Opatiji, da se zgrada Đačkoga doma izruči Zboru svećenika sv. Pavla za Istru, Milanović se vratio u Istru. Svako taktiziranje s izručenjem Đačkoga doma za sjemenište splasnulo je nakon što je Bakarić članove Oblasnoga narodnooslobodilačkoga odbora u Labinu obavijestio o svojim razgovorima i obećanjima danim Milanoviću. Kako je biskup ordinarij, a u ovom slučaju to je bio tršćansko-koparski biskup Antonio Santin, bio nadležan za otvaranje sjemeništa, Milanović je, nakon audijencije kod Bakarića, posjetio Santina i iznio mu plan otvaranja maloga sjemeništa i sjemenišne gimnazije (osam razreda) u Pazinu. Koliko god je hrvatsko svećenstvo znalo optužiti Santina zbog talijanskoga nacionalizma, on je bez ikakvih rezervi prihvatio Milanovićev prijedlog da se u Pazinu otvori »hrvatsko sjemenište«. Čak je spomenuo da bi za ravnatelja sjemeništa postavio Leopolda Jurcu, župnika u Trvižu, a za duhovnika Josipa Pavlišića, župnika u Gologorici i kasnijega riječkoga nadbiskupa. Osim izraženoga čuđenja kako je Milanović mogao doći do tako visokih funkcionera, Santin nije pokazao nikakve rezerve prema Milanovićevu radu oko otvaranja sjemeništa. Ipak Milanoviću se činilo da ga je Santin od tada počeo sumnjičavo gledati.
Kad je krajem rujna 1945. dobio čvrsto obećanje predsjednika Oblasnoga narodnooslobodilačkoga odbora (ONOO) za Istru Josipa Šestana da će zgrada Đačkoga doma biti predana i uz propisane dokumente prenesena u vlasništvo Zbora svećenika sv. Pavla za Istru, Milanović je tražio prikladan trenutak da se to i realizira. Formalnopravna teškoća bila je u tome što Zbor još nije bio odobren od vlasti iako je kao staleško svećeničko udruženje osnovan na sastanku u Pazinu 31. srpnja 1945. Na kraju je ipak pronađeno rješenje. Odlukom ONOO-a za Istru od 21. listopada 1945. zgrada Đačkoga doma predana je na upravu i u vlasništvo »Zbora«, a uknjižba vlasništva trebala se izvršiti čim »Zbor« postane pravna osoba. Time je učinjen tek prvi korak, dobiven je prostor i otvoren je put za otvaranje sjemeništa. Međutim, prije otvaranja trebalo je riješiti neka važna pitanja. Sretna je okolnost bila da je biskup Santin podupro ideju o otvaranju sjemeništa u Pazinu te je već u listopadu 1945. imenovao Leopolda Jurcu ravnateljem, a Josipa Pavlišića ekonomom i duhovnikom budućega sjemeništa.
»Zar ne znate što znači otvoriti sjemenište?«
Za vrijeme krizme u Svetom Ivanu od Šterne Jurca i Pavlišić posjetili su porečkoga i pulskoga biskupa Raffaela Radossija i iznijeli mu plan otvaranja sjemeništa s osmogodišnjom klasičnom gimnazijom u Pazinu te ga zamolili da đake iz porečkoga sjemeništa pošalje u pazinsko sjemenište. Radossi je, nakon što je saslušao Jurcu, rekao: »Vi ste fantasti. Zar ne znate što znači otvoriti sjemenište? Još mislite na klasičnu gimnaziju od 8. razreda. Gdje su vam đaci, profesori? Ako vam uspije otvoriti tri klasična razreda, zaslužit ćete si spomenik trajniji od bronce. Ja sam bio ravnatelj jednog zavoda 18 godina i tek tada sam uspio nešto shvatiti, a vi ovako iznebuha namjeravate otvoriti osmogodišnju klasičnu gimnaziju. To je nemoguće.« To razmišljanje biskupa Radossija jasno svjedoči o avanturi otvaranja sjemeništa u koju je krenulo istarsko svećenstvo predvođeno karizmatičnim B. Milanovićem, s pouzdanjem u Božju providnost i »u nadi protiv svake nade«.
Obeshrabren Radossijevim primjedbama Jurca je Pavlišiću, dok su se vraćali iz Svetoga Ivana od Šterne u Pazin, rekao: »Vidiš, Jože, da to nije za nas. Biskup je čovjek iskustva pa se ne bi usudio nešto takvoga poduzeti. Kako ćemo tek mi neiskusni, znatno mlađi.« Pavlišić se nije predavao. Ako je biskup Radossi počeo shvaćati nakon 18 godina, rekao je Pavlišić Jurci, to znači da njih dvojica ne će nikada shvatiti što treba činiti. No radi se o kairosu koji se nikako ne smije propustiti. »Uostalom imamo ovlasti od svog biskupa, pa neka i on misli. Moramo to poduzeti, ili sad ili nikad«, bio je odlučan Pavlišić. Kad su stigli u Pazin, referirali su Boži Milanoviću što im je Radossi rekao. Ni Milanović se nije predavao, podupirao je Pavlišića i hrabrio Jurcu. Iznio je plan o tome kako će doći do prvih profesora. Zatražit će se pomoć od franjevaca Provincije sv. Jeronima, rado će doći neki profesori kao što su Franjo Mohorovičić, Vladimir Sironić, Makso Peloza, Milan Defar. Sam pak Milanović rekao je da kani preseliti se iz Trsta u Pazin, kako bi i on mogao preuzeti neke predmete.
Svečano otvaranja sjemeništa 11. prosinca 1945. započelo je u 11 sati misom i zazivom Duha Svetoga, koje je predvodio tršćanski i koparski biskup Antonio Santin. U ime vlasti bili su nazočni Josip Šestan, predsjednik Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte (JNOF), i Milutin Ivanušić, prosvjetni referent ONO-a za Istru. U govoru izrečenu na hrvatskom biskup Santin je otvaranje sjemeništa označio kao čin vjere i pouzdanja u Boga, jer gledano ljudski mnogo je toga bilo protiv toga: mali broj đaka, nedostatak profesora, neopremljenost zgrade, poslijeratna oskudica itd. Biskup je zahvalio vlastima zbog povratka zgrade konvikta Crkvi, grupi svećenika na pripremi terena i narodu koji s velikim pouzdanjem gleda na taj pothvat. Završio je riječima: »Otvarajući ovo sjemenište, radimo za kršćansku obnovu naše zemlje, za pobjedu civilizacije. Zato je naše srce puno veselja dok gledamo sa sigurnom nadom u budućnost. Danas sijemo – sutra će cvasti proljeće koje će imati od Krista svjetlo, jakost, ime. Tako neka bude.«
