U nedjelju 10. rujna pročelnik Dikasterija za kauze svetih i blaženih kardinal Marcello Semeraro predsjedat će u ime pape Franje u Markowi na jugoistoku Poljske misi tijekom koje će, prvi put u povijesti Crkve, blaženom biti proglašena čitava jedna obitelj mučenika, supružnici Jozef i Wiktoria i šestero njihove rođene djece koja imaju svoja imena, ona službena i ona od milja: Stanisława koju su zvali Stasija (8 godina), Barbara zvana Basia (6), Władysław zvani Wladzio (5), Franciszek zvani Franuś (4), Antoni zvani Antoś (3) i Maria zvana Marysia (1,5). No blaženim će biti proglašeno i jedno dijete koje nema imena. Dana 24. ožujka 1944., kad je odred njemačke vojske, zajedno s osmero poljskih Židova koje su skrivali, smaknuo čitavu obitelj Ulma, majka je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Beatifikacija nerođenoga još je jedan presedan u povijesti Crkve.
Prije Drugoga svjetskoga rata Markowa je bila živahno poljsko selo u kojem je uz duboko pobožne poljske katolike živjelo stotinjak Židova. Prema internetskoj stranici »Santi e beati« (Svetci i blaženici), selo je bilo napredno, otvoreno novim tehnikama proizvodnje, a Jozef Ulma bio je jedan od onih koji su prednjačili. Bio je strastveni voćar i pčelar, kao i aktivni član Katoličke mladeži. Amaterski se bavio i fotografijom, što se u ono vrijeme za jednoga seljaka nipošto nije podrazumijevalo. U svakom slučaju, zahvaljujući tomu hobiju, svakodnevni je život obitelji dobro dokumentiran.
Godine 1935. 35-godišnji Jozef sklopio je brak sa 12 godina mlađom Wiktorijom Niemczak i počela su se rađati djeca. Da je obitelj uzorno živjela kršćanski život te da nije slučajno riskirala, svjedoči činjenica da su u obiteljskoj Bibliji podcrtani neki redci iz evanđeoskoga odlomka o milosrdnom Samarijancu.
U svakom slučaju obitelj Ulma dobro je znala što će ih vjerojatno snaći ako se otkrije da pružaju utočište susjedima Židovima, koji pak bez pomoći dobrih samaritanaca nisu imali nikakve šanse preživjeti sustavno istrjebljenje. I premda su i sami oskudijevali s prostorom, obitelj Ulma je primala čak osam osoba, među kojima je bila cijela jedna obitelj. Čini se da ih je izdao susjed policajac, koji je ucjenjivao skrivenu židovsku obitelj, a kad je »isisao« sve što su mu mogli dati, jednostavno ih je odao.
Kobnog 24. ožujka 1944. ujutro njemački je odred opkolio dom Ulminih. Prvo su ubijeni svi zatečeni Židovi. Prema knjizi »Uccisero anche bambini – Gli Ulma, la famiglia martire che aiuto gli ebrei« (»Ubili su i djecu – Ulmini, mučenička obitelj koja je pomagala Židovima«) koju su zajednički napisali novinari vatikanskih medija Manuela Tulli i Poljak o. Pawel Rytel-Andianik, vojnici su, upavši u kuću, automatskim oružjem izrešetali strop i pobili osobe koje su se skrivale na tavanu. Potom su pred kućom, pred očima svoje djece i susjeda, smaknuti supružnici Ulma. Čini se da ubojice nisu znali što bi s užasnutim vrištećim mališanima pa su i njih smaknuli, jedno po jedno. Sve se dogodilo u nekoliko beskrajnih minuta. Susjedima, kojima je prizor trebao biti opomena, rečeno je da su djeca smaknuta kako njima ne bi pala na teret.
Ubojice su nakon smaknuća prisilili susjede da na licu mjesta iskopaju masovnu grobnicu i u nju bace ubijene. Deset mjeseci kasnije rodbina i susjedi riskirali su progon ekshumiravši žrtve i pokopavši obitelj Ulma na mjesnom groblju. U toj se prigodi saznao još jedan jezivi detalj. Čini se da je šok ubijene majke pokrenuo porod djeteta koje je nosila. Smrt je maleno stvorenje zatekla s glavom izvan majčina tijela.
U intervjuu u spomenutoj knjizi kardinal Semeraro osvrnuo se na činjenicu da je papi Franji za beatifikaciju predloženo nerođeno, a samim tim i nekršteno dijete. »Ovo je posve jedinstven slučaj koji bismo, pozivajući se na epizodu iz evanđelja, mogli nazvati krštenjem krvlju. Mislim ovdje na sličan slučaj, na Nevinu dječicu. Procijenilo se da i to biće, kako je nađeno u zajedničkoj grobnici nakon pokolja, zavrjeđuje mučeništvo«, pojasnio je kardinal Semeraro. Kad se beatifikacija traži na temelju mučeništva, postupak je jednostavniji nego u slučaju »herojskih krjeposti«. Utvrđuje se da je kandidat za oltar (ili više njih) ubijen iz mržnje prema vjeri i da je postojala slobodna nakana da daruje svoj život.
U početku je »kauza« (slučaj) obitelji Ulma za svijet bio samo jedna tragična i junačka epizoda u moru mržnje i patnje Drugoga svjetskoga rata. Svijest o činu ljubavi do krajnjih posljedica polako se probijala od najužega kruga poznavatelja do šire poljske crkvene i građanske javnosti. Matična Nadbiskupija Przemysl 2003. godine uvrstila je supružnike Ulma u proces za 122 potencijalna poljska mučenika, na čijem je čelu svećenik sluga Božji Henryk Szuman (»Szuman i drugovi«). Tijekom biskupijske faze, koja je završila 2011. godine, u proces je uvršteno i šestero djece. No kad je proces došao do Svete Stolice, očito je – u svijetu sukoba, opće ravnodušnosti i relativiziranja temeljnih vrjednota kao što je vjera, obitelj, pa i sam ljudski život – prepoznat svjedočki potencijal obitelji mučenika. »Kauza« obitelji 2017. godine odvojena je od zbirnoga postupka te je krenula svojim ubrzanim putom. Objavljivanje dekreta o mučeništvu papa Franjo je odobrio 17. prosinca prošle godine.
