UZ PROCJENU DRŽAVNOGA ZAVODA ZA STATISTIKU Hrvatska sve više gubi ljude

Snimio: I. Kronja

Državni zavod za statistiku (DZS) objavio je službenu procjenu broja stanovnika Hrvatske sredinom prošle godine: prema prvoj procjeni u Hrvatskoj je živjelo 4 089 400 osoba, gotovo 200 000 manje nego tijekom popisa stanovništva provedenoga 2011. Neslužbene pak procjene govore da je stvarni broj stanovnika Hrvatske pao ispod 4 000 000.

Vrhunac iseljavanja bio je 2016. godine

Do razlike u procjenama, kako piše Kristina Turčin, dolazi zbog nepotpunih podataka o iseljenicima. DZS, naime, podatke o broju iseljenih dobiva od MUP-a, koji pak bilježi samo one iseljene građane koji su pri preseljenju uredno odjavili prebivalište u Hrvatskoj. Budući da ne postoje jasne sankcije za one koji to ne učine, pretpostavlja se da velik broj iseljenika odgađa tu odjavu. To potvrđuju i statistike europskih zemalja u koje se hrvatski građani najčešće iseljavaju, koje se ni izbliza ne poklapaju s hrvatskima. Konkretno, prema domaćim podatcima tijekom 2017. u Njemačku su se odselile 28 972 osobe, a prema podatcima njemačkoga ministarstva unutarnjih poslova u Njemačku se doselilo 53 050 hrvatskih državljana. U Irsku ih se prema hrvatskim podatcima odselilo 2675, a prema tamošnjim podatcima irski identifikacijski broj PPS, bez kojega je nemoguće ostvariti bilo koje pravo u Irskoj, iste je godine zatražilo 4908 osoba. Iako prognoze pokazuju da iseljenički val počinje jenjavati – irski i njemački podatci pokazuju da je vrhunac doživio 2016. godine.

Sada je broj djece s manje od 15 godina, koja ulaze u radno sposobnu dob, za gotovo 250 000 manji od broja osoba starijih od 65 godina koje izlaze iz radno sposobne dobi.

Tijekom 2017. broj tamo registriranih doseljenika s hrvatskom putovnicom bio je manji u odnosu na 2016., a očekuje se da u 2018. bude još manji. To će značiti da će broj stanovnika Hrvatske samo sporije padati u sljedećim godinama. Čak i kad bi iseljenički saldo bio sveden na nulu, Hrvatska izumire: godišnje umire oko 15 000 osoba više nego što ih se rađa. Osobito pak zabrinjava odnos dobnih skupina unutar stanovništva. Prema procjenama DZS-a, koje su, vjeruju stručnjaci, bolje od stvarnosti, sada je broj djece mlađe od petnaest godina, koja ulaze u radno sposobnu dob, za gotovo 250 000 manji od broja osoba starijih od 65 godina koje izlaze iz radno sposobne dobi. Broj starijih od 65 godina povećava se gotovo za 125 000, a broj djece osnovnoškolske dobi istodobno se smanjio za jednak broj. Možemo se samo zapitati vidi li naša vlast te brojke i koje mjere uvodi da Hrvatska ne postane zemlja iseljenika.

Korupcija, nepotizam i gospodarski kriminal

Vrlo je visok udjel mladih koji razmišljaju o iseljenju iz Hrvatske, a gotovo polovica svih koji o tome razmišljaju čine mladi sa stalnim zaposlenjem – pokazala je anketa. Riječ od mlađoj dobnoj skupini koja razmišlja o stjecanju dodatnoga iskustva u akademskom smislu, edukaciji i slično, no čini se i da je riječ o otvorenom razmišljanju tipičnom za mladu dob i karakteristika je svih velikih europskih gradova – smatra Mila Jelavić, pročelnica zagrebačkoga Ureda za demografiju, koji je osnovan prije godinu i pol. Njezin ured naručio je tu anketu kao dio stručne podloge za izradu Strategije demografskog razvoja Grada Zagreba za razdoblje od 2019. do 2031. godine. Tu strategiju od prošloga ljeta, paralelno sa strategijom na državnoj razini koja se izrađuje u resornom ministarstvu demografije, kreira odabrani tim stručnjaka u suradnji s većim brojem predstavnika gradske administracije. (…) Dio podataka objavio je dr. Stjepan Šterc, napisavši da se radi o istraživanju s »ozbiljnim pristupom, relevantnim upitnikom i reprezentativnim uzorkom«. Prema istraživanju glavni razlog za razmišljanje mladih Zagrepčana o odlasku su korupcija, nepotizam i gospodarski kriminal, što najbolje oslikava razmišljanja o recentnom političkom partnerstvu i njegovu smjeru.

Deset Indijaca u samoborskoj tvrtki

Lejla i Danijel Krežić iz tvrtke »Laura montaža« iz Samobora dvije su godine preko oglasa tražili radnike hidroizolatere. Na oglase se nitko nije javljao pa su pokušali naći barem pomoćne radnike koje bi potom naučili raditi hidroizolaterske poslove, no ni na to nije bilo odaziva. Nisu više mogli naći radnike ni u susjedstvu, odnosno u BiH, pa su u potragu za hidroizolaterima krenuli puno dalje – u Indiju. I sada na gradilištima u Hrvatskoj, na kojima »Laura montaža« izvodi hidroizolaciju, rade desetorica radnika iz te daleke zemlje. Kako piše Josip Bohutinski, u »Laura montaži« kažu da su na ideju da zaposle Indijce došli nakon što su vidjeli vijest da su radnici iz te zemlje zaposleni i na jednom riječkom gradilištu. S Indijcima su u tvrtki prošli edukaciju, pogotovo prvih mjesec dana. Pri tome su ih, kaže, uredno prijavili od prvoga dana dolaska u Hrvatsku te imaju sva prava i obveze kao i domaći radnici. Prijavljeni su na mirovinsko i zdravstveno osiguranje, dobili su OIB… U »Laura montaži« uz Indijce rade i trojica Ukrajinaca, pa je sada omjer domaćih i stranih radnika u toj tvrtki 50 : 50 posto s tendencijom, kako kažu Krežići, da stranci uskoro budu većina. »Indijci su prije svega vrlo zahvalni što smo im uopće pružili šansu da dođu u Europu. Vrlo su lojalni i iznimno vrijedni. Njima je glavni cilj poslati svojima novac u Indiju.«

I taj slučaj pokazuje tragičnu sliku, koju želimo da bude trenutačna, i da se konačno poradi na povratku naših iseljenika, a na žalost ova radna snaga snižava cijene našim radnicima. Normalno je da su vlasnici »Laure« potražili pomoć, ali treba postaviti pitanje Vladi do kada će se naši radnici iseljavati iz Hrvatske za boljim uvjetima i bolje plaćenim poslovima.

Lučić konačno pred odštetom?

Slučaj Frane Lučića, koji je u tragediji na Kornatu kao jedini preživjeli ostao bez zdravlja, prijeti da se pretvori u nacionalnu sramotu. Kako piše Iva Boban Valenčić, Lučić je više od 11 godina nakon tragedije na općinskom sudu u Zagrebu nepravomoćno dobio spor protiv države i Grada Šibenika. Teško stradali vatrogasac na ime odštete trebao je dobiti 1,5 milijuna kuna s pripadajućim kamatama. Bio je zadovoljan presudom koju je čekao deset godina. »Želim živjeti kao svaki normalan čovjek, kao i svi vi.« Državno odvjetništvo na tu se presudu odlučilo žaliti, što za Lučića znači dodatne godine mrcvarenja po sudovima i agonije u kojoj skupe troškove liječenja mora sam plaćati, kao da za ono što mu se dogodilo nije odgovorna i država. Postavlja se pitanje koji bi bio motiv Državnoga odvjetništva i države da godinama izbjegavaju platiti pravičnu odštetu čovjeku koji je stradao štiteći imovinu te iste države. Na takvu očitu nepravdu reagirala je vatrogasna zajednica najavljujući da će sama pomoći Lučiću, i to prodajom vatrogasnih vozila i opreme. »Pa neka onda država misli o tome kako će na ljeto gasiti požare«, poručuju razočarani vatrogasci svjesni da bi sudbina Frane Lučića mogla pogoditi bilo koga od njih i da država ni tada ne bi pokazala ni minimalnu milost. No na tu sramotnu odluku reagirao je predsjednik Vlade Andrej Plenković najavljujući pravednu nagodbu s Lučićem. Da se Lučić uskoro može nadati odšteti potvrdio je i ministar pravosuđa rekavši da je ministarstvo u kontaktu s DORH-om te da očekuju da će se uskoro pristupiti nagodbi. Taj slučaj još jednom otvara pitanje alternativnoga rješavanja sporova, u čemu Hrvatska daleko zaostaje za Europom.

IZVORGlas Koncila br. 10/2019.
Prethodni članakŽUPA SV. BARTOLA U HRASTOVICI KOD PETRINJE Iz pepela ih podigla živa vjera
Sljedeći članakSVJEDOČENJE ROBERTA JURIČIĆA U SVETIŠTU SV. JOSIPA U KARLOVCU »Sv. Josip mi je kod Gospodina izmolio posao«