Počeo sam sustavno ne gledati televizijske vijesti. Previše mi crnila i ratova. Uz udarne minute pojedinačnih ubojstava kojekakvih psihopata i zlosretnih slučajeva prometnih sudaranja, utapanja ili padanja kroz prozore i u ponore, što je nekoć u davno doba moga djetinjstva završavalo u tri retka najdonjega kutka novinske crne kronike, u ostatku dnevnika sve rat do rata. Dok ja djetinje (ili djetinjasto) računam kako i ovaj rusko-ukrajinski rat mora, kao po udžbeniku i po narodnom pamćenju, završiti za četiri godine, taj se još samo dalje zakuhava i nadopunjava drugim i trećim ratovima, onim vječnim uz koji sam se rodio i uz koji ću valjda mrijeti. Čak i usred ljeta nema više »sezone kiselih krastavaca«, nego sve mora biti »papreno«, ekskluzivno, eksplozivno, invazivno, napeto, uznemirujuće… Pa onda ja preskačem glavne dnevne vijesti (sva sreća pa su sad na svim programima baš u isto doba večeri) i pravim se da postoji »saaamo zaaabava«, samo »šport i glazba«. Makar nas se u doba kolovoza »voza« tek reprizama zabave i »infarktnim« sedmim pretkolima namnoženih nogometnih euroliga, s klubovima čija sam imena čuo prvi i zadnji put, bez šanse da zapamtim koga su to naši prošli ili češće od koga smo to ispali… Ipak, sve je bolje od dnevničke nevolje.
A onda pak, od središnjih do onih noćnih (sve češće ponoćnih) vijesti, počnem se iznutra gristi, sjećajući se hrvatskih ratnih dana kada sam pobožno bdio uz vijesti u svako doba dana, prateći ih »izmiksane« s »Čavoglavama« i drugim hrvatskim budnicama za ulaske u rovove i izlaske iz skloništa. I kada sam naivno vjerovao kako sve to isto, u istom trenu, i ljudi po cijelom svijetu na svojim ekranima prate i s nama pate, i evo, samo što nam već nije stigla sva moguća vojna i druga pomoć, sad će pozvoniti na vratima. Jer, svi su dirnuti našim nedaćama, nepravdom koja nam se čini, i svi baš žele, osjećaju da moraju pohrliti i pomoći… Pa se potom zamislim i mislim kako možda tako isto i danas, tamo neki zlostavljani i napadani, okupirani i prognani, u nekom skloništu misle kako ja gledam na televiziji njihove patnje i suosjećam s njima. Pa me zazebe oko srca i mislim si kako bih ipak trebao pogledati bar te noćne vijesti.
Dok se nećkam i odlučujem na taj hrabar čin, srećom pa me ženica Jelica svake večeri »natjera« na zajedničku krunicu našoj nebeskoj Majčici. I onda se još, baš prava vjernica, velikodušno sjeti kako bismo mogli moliti ne samo za naše prve i druge potomke (što je moj krajnji molitveni domet), nego i šire, za sve one ratom ugrožene i pogođene… Odmah bez grižnje savjesti preskočim i noćne vijesti o ratovima i mrtvima. Pa živahno i gorljivo molim Veliku Gospu da bar malo lakše bude onima koji pate, a »računali« su sa mnom. Pa onda, uz Veliku i uz moju gospu Jelicu, i meni bude malo lakše.
