Stvarni život najbolje pokazuje kako je težak put do ostvarenja prava na mirovinu i socijalnu skrb kada se pojedinac sukobi s birokracijom. O tome svjedoči primjer majke jednoga djeteta, udane za hrvatskoga branitelja, kasnije rastavljene, koja je naknadno postala udovica. Zbog psihičkih teškoća brak je sporazumno raskinut sudskom presudom, a maloljetno dijete dosuđeno je njoj kao majci. Iste je godine ostala bez posla i jače oboljela.
Nekoliko godina kasnije otac je predložio izmjenu odluke o uzdržavanju zbog »određenih promjena u životnim situacijama koje već duže traju«. To se odnosilo na okolnost da je majka bez posla i da ima sve veće teškoće sa zdravljem, osobito psihičke naravi. Općinski je sud te razloge prihvatio i promijenio odluku o uzdržavanju te odlučio da će dijete živjeti s ocem, sve uz suglasnost Centra za socijalnu skrb. Dosuđena je i obveza majke da za dijete plaća alimentaciju za uzdržavanje iako ona prima novčanu naknadu za nezaposlenost, pa je neshvatljivo da je dosuđena obveza majke za plaćanje alimentacije.
U isto je vrijeme Centar za socijalnu skrb Zaprešić podnio prijedlog za medicinsko vještačenje radi utvrđivanja njezine nesposobnosti za rad te se utvrdilo postojanje invalidnosti kao potpuni i trajni gubitak sposobnosti za rad. Priznato pravo na pomoć za uzdržavanje iznosilo je 600 kuna. U naknadnom postupku pred Centrom za socijalnu skrb priznalo se i pravo na doplatak za pomoć i njegu bez potrebe ponovnoga vještačenja. Međutim nekoliko godina kasnije po službenoj dužnosti ponovno je pokrenut postupak radi preispitivanja prava na doplatak za pomoć i njegu.
Utvrđeno je da pravo pripada u punom opsegu u svoti od 600 kuna. Vještačenje je provodio Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Područni ured Zagreb, Tvrtkova 5.
Na osnovi korištenja toga prava iz socijalne skrbi Centar za socijalnu skrb upisao je zabilježbu tražbine na nekretninama korisnice prava (kuće). Sud je riješio da se na toj nekretnini (kuća) upiše zabilježba tražbine u korist Republike Hrvatske – Ministarstvo socijalne politike i mladih (tako se tada zvalo). Pojavio se pravni i moralni problem. Naime, maloljetno dijete naknadno je dosuđeno ocu. No otac je ubrzo umro pa dijete koristi pravo na obiteljsku mirovinu, a udomljeno je kod bake (majka pokojnoga oca). Dijete, iako je jedini nasljednik, kada odraste, a nakon majčine smrti, ostat će bez kuće jer je na njoj u zemljišnoj knjizi upisana zabilježba tražbine u korist države. Teoretski, dijete korisnice socijalne skrbi postaje beskućnik, a sve po zakonu i propisima.
Ipak, izlaz iz te situacije nazire se u činjenici da se istodobno vodio i postupak za priznavanje prava na invalidsku mirovinu majke, koja kao korisnica prava iz socijalne skrbi vodi i bitku za mirovinu, ali također uz brojne teškoće. Isti je Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (možda susjedna soba) na temelju iste medicinske dokumentacije u postupku utvrđivanja prava na invalidsku mirovinu, pokrenut 2012. g., odgodio, odnosno odbio priznavanje prava na mirovinu. Bile su potrebne brojne žalbe, požurnice i predstavke, vođena su paralelno dva upravna spora i u oba je Upravni sud dosudio u korist osiguranice. Unatoč dvjema presudama Upravnoga suda i Višega upravnoga suda, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje odbio je izvršiti sudske presude. Tek nakon podnošenja predstavke Odboru za predstavke i pritužbe Saboru RH, Trg Sv. Marka 5, poštovana je odluka Visokoga upravnoga suda i priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 29. svibnja 2017. (rješenje doneseno 6. 12. 2020.).
Dakle, mirovinski je postupak zbog inata birokracije HZMO-a i invalidskih komisija trajao punih osam godina. Invalidska komisija stalno je utvrđivala potrebu »daljnjega liječenja« iako je medicinska dokumentacija potvrđivala da je gubitak sposobnosti za rad trajan i to utvrđivao Upravni i Visoki upravni sud.
Zahvaljujući konačnomu priznavanju prava na invalidsku mirovinu koja u početnoj svoti od 2017. g iznosi samo 1081 kunu mjesečno, mogao se podnijeti zahtjev za brisanje zabilježbe hipoteke na kuću. Preko Centra za socijalnu skrb u Zaprešiću, koji je uredno proveo postupak brisanja zabilježbe dugovanja u zemljišnoj knjizi. Time se izbjeglo da država postane »kamatar« korisnika socijalne pomoći.
Postavlja se pitanje što bi bilo da je Centar za socijalnu skrb odbio prijedlog za brisanje jer bi i odbijanje bilo u skladu sa zakonom i postojećim propisima. U ovom je slučaju Centar za socijalnu skrb, koristeći svoje diskrecijsko pravo, ispravno postupio.
Nažalost, birokracija HZMO-a odnosno njegove produžene ruke – Zavoda za vještačenje i profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, nastavlja uznemiravati majku. Nedavno joj je upućen poziv da ponovno pristupi vještačenju bez navođenja u koju je svrhu vještačenje, radi mirovine ili prava iz socijalne skrbi. Zanemaruje se da je u posljednjim nalazima i rješenjima posebno naglašavano da je stanje konačno i da nema potrebe za kontrolnim pregledima.
Podatci o predmetu i tijeku postupka u ovom slučaju poznati su jer se dotična osoba obratila uredništvu Glasa Koncila još 2014. godine.
