Portugalsku književnicu Sophiju de Mello Breyner Andresen (1919. – 2004.) nerijetko će oni koji o njoj pišu ili govore nazivati pjesnikinjom mora jer ono je u njezinoj poeziji i ključan i višeslojan motiv. Pišući o moru, ona se sjedinjuje s njime, a ono prati najtajanstveniji ples njezina sna. More, međutim, kao jedno od prvih asocijacija na vruće ljetne dane i na autoricu koja je ujedno prva žena s osvojenom najuglednijom portugalskom nagradom za poeziju, zbog nedavnoga prijevoda na hrvatski jezik zasjenit će jedno od njezinih najpoznatijih i najčešće prevođenih djela, prozni uradak »Uzorite pripovijetke« koje su u Hrvatskoj objavljene ove godine u izdanju »Disputa«. Naslov zbirke svjesno upućuje na »Uzorite novele« španjolskoga renesansnoga književnika Miguela de Cervanesa Saavedre. Stoga ne čudi da je upravo njegove misli iz Proslova čitatelju Sophia de Mello Breyner Andresen navela i kao moto svoje knjige: »Dadoh im ime uzorite, i pogledaš li pažljivo, među njima nema ni jedne jedine iz koje se ne može izvući kakva korisna pouka i uzor.«
Sedam pripovijedaka
Sedam pripovijedakaOčito je, dakle, da su moralističke nakane zajedničke i portugalskoj književnici i španjolskomu književniku. No prepoznati i imenovati takve nakane u nekom tekstu moglo bi čitatelje navesti na posve krivu pretpostavku jer pojam moraliziranja rijetko kada sa sobom nosi pozitivne konotacije. U književnom kontekstu to bi otprilike značilo da je riječ o tekstu u kojem su likovi stereotipni, jednodimenzionalni, vrlo plošno opisani u stilu crno-bijele karakterizacije, radnja je jednostavna, zaplet banalan s predvidljivim krajem i klišeiziranom poukom. Takvo što u »Uzoritim pripovijetkama« ne postoji; u njima se pojam moralističkih nakana javlja u svojem osnovnom, možda stoga i u najčišćem obliku – obliku propitkivanja odnosa dobra i zla i slojevitosti te borbe u najintimnijim segmentima čovjekova bića. Sedam pripovijedaka zbirke (»Biskupova večera«, »Putovanje«, »Monicin portret«, »Plaža«, »Homer«, »Čovjek«, »Tri kralja s istoka«) ukorijenjeno je u povijesni kontekst i svojevrsna su reakcija na diktaturu Antonija de Oliveira Salazara, portugalskoga stidljivoga diktatora, ali, unatoč toj ukorijenjenosti, svaka se od navedenih pripovijedaka može čitati i izvan vremenskoga okvira nastanka jer u svojoj slojevitosti one zapravo govore o izazovima svih vremena uopće i provociraju čitatelja da se, u susretu s raznolikom paletom likova, iskreno zapita komu od njih najviše nalikuje.
Kad se vjera pretvori u formu
U pripovijetki »Biskupova večera« Sophia de Mello Breyner Andresen oblikuje tako lik Gospodara Kuće. On prilično nalikuje farizeju iz Lukina evanđelja koji, nadmeno promatrajući carinika, iznosi Bogu izvještaj o postu koji vrši dva puta tjedno i o davanju desetine od svega što stekne. Slično se vlada i lik Gospodara Kuće u kojem čitatelj može prepoznati sebe u svakom trenutku kada je u njegovoj vjeri forma nadvladala ljubav. »Njegova je vjera bila čvrsta i neupitna, nije se temeljila na evanđeljima, koja nikad nije pročitao, već na njegovu dobrom ponašanju i poštovanju već utvrđenih običaja. Subotom je davao milostinju siromašnima, a nedjeljom išao na misu. Imao je posebnu klupu u crkvi i nikad nije kasnio.«
Takvomu liku, koji je poput farizeja iz evanđelja u svakom trenutku svojega života stajao uspravno izdižući se tako iznad svih, suprotstavljen je lik mladoga svećenika koji se našao na njegovu životnom putu kao prilika za promjenu. Međutim, umjesto prilike, on u njemu ponajprije prepoznaje zaprjeku. »Taj novi svećenik govorio je o nekim moralnim načelima koja nisu bila jednaka načelima kojima je vjerovao Gospodar Kuće. (…) Novi svećenik govorio je o milosrđu. A milosrđe o kojem je govorio nije bilo ona dobro poznata, mirna navada uobičajene, odmjerene milostinje. Bila je to svečana i stroga Božja zapovijed, ogoljena Božja riječ koja je došla preko čovjekova duha.« Razapet između tih dvaju likova nalazi se i lik Biskupa koji nadasve ilustrativno prikazuje unutarnje dvojbe čovjeka koji razmišlja o sklapanju kompromisa sa svjetovnim gospodarima radi popravka jednoga crkvenoga krova. »Biskupov je duh bio opterećen i uznemiren. Bio je poput čovjeka koji, uključen u posao koji ne razumije dobro i kojega je vješt odvjetnik uvjerio, kupuje ono što ne želi kupiti i prodaje ono što ne želi prodati.«
Prinčeva cijena
Nadalje, služeći se svojim likovima koji nerijetko sudjeluju u radnji alegorijskoga karaktera (»Putovanje«), autorica predstavlja situacije u kojima je Božja briga za čovjeka jedina konstanta u trenutcima kada se sve materijalno oko njega gubi i nestaje. »Čak i izgubljena, vidim kako je sve mirisno i lijepo. Čak i ne znajući hoću li ikada stići, želim se smijati i pjevati u čast ljepoti stvari. Čak i na ovom putu za koji ne znam kamo vodi drveće je zeleno i svježe kao da ga hrani duboka sigurnost. Čak i ovdje svjetlost nježno pada na naša lica kao da nas prepoznaje. Puna sam straha, a radosna.«
Pritom upozorava i na opasnost koja nastaje u trenutku kada čovjek ljepoti koju prepoznaje oko sebe počne čupati korijenje jer na taj način nakon nekoga vremena ostaje bez uporišta bez kojega nema ni plodnosti, a ni otpora nedaćama. Tako, primjerice, Monica, junakinja istoimene satirične pripovijetke, da bi postigla sav taj uspjeh i stekla svu tu veličanstvenu imovinu kojom raspolaže, morala se odreći triju stvari: poezije, ljubavi i svetosti. »Poezija se svakoj osobi nudi samo jednom, a posljedica njezina odbacivanja je trajna. Ljubav se nudi rijetko i onaj koji je nekoliko puta odbaci, poslije ju više ne pronalazi. A svetost nam se nudi svaki dan iznova i zato su oni koji je se odriču prisiljeni ponavljati to odricanje iz dana u dan.« U bliskim odnosima s Princem ovoga svijeta Monica plaća veliku cijenu da bi gubitak jedinstvenosti i vjerodostojnosti prikrila savršenom i ispraznom vanjštinom.
Ljudska ispraznost, apatija, nezainteresiranost za društvena zbivanja prikazana je i u pripovijetki »Plaža« u kojoj ljudi nastupaju kao promatrači, a ne kao sudionici velikih svjetskih previranja. U svojim malim luksuzima oni egzistiraju posve udaljeni, posve odsječeni od surove stvarnosti. »Bombardirani gradovi, brodovi, topovi, avioni, ratna mašinerija, i smiješni Führer, podstrekač gluposti, bestijalnosti i sramotnosti, dok vodi svoj narod. Odjednom je izbila brza i žestoka rasprava. No unatoč raspravi i fotografijama rat se činio nestvarnim i apstraktnim, kao da govorimo o invazijama barbara ili nevoljama 2000. Rat je bio daleko.« Takvi ljudi dionici su pasivnoga, otuđenoga društva koje je u stanju ignorirati tuđu nevolju (»Čovjek«), čime autorica predočuje suptilno moralno propadanje suvremenoga čovjeka. »Sada razmišljam o tome što sam mogla učiniti. Morala sam brzo odlučiti, ali duša i ruke bile su mi preteške od neodlučnosti. Nisam dobro rasuđivala. Znala sam samo oklijevati i sumnjati. Zato sam ostala ondje, nemoćna na sredini pločnika.«
Ljeto i integritet
Uz sva navedena zrcala koja Sophia de Mello Breyner Andresen pruža svojim čitateljima, a u kojima se više ogledaju ljudske mane negoli vrline, posljednja pripovijetka »Tri kralja s Istoka« odražava sliku karaktera koji su spremni napustiti svoj komfor – bogatstvo, ideje, političku moć, čak i laži moćnika – kako bi slijedili zvijezdu s Istoka. Za razliku od likova u prethodnim pripovijetkama, Gašpar, Melkior i Baltazar zaslužuju status mudraca jer prepoznaju da se istinska snaga i sloboda ne nalaze u bogatstvu i moći, nego u nečem većem – zvijezdi koja vodi k novomu smislu. Put trojice kraljeva stoga je svojevrsna parabola traženja vodstva u tami i svjestan izbor onih koji slijede unutarnju istinu, a ne samo prolaznu slavu.
Iako se ljeto smatra godišnjim dobom laganih i neopterećujućih tema, ono se smatra i godišnjim dobom kada čovjek napokon ima nešto više vremena za kvalitetan rad na sebi. »Uzorite pripovijetke« Sophije de Mello Breyner Andresen za vrijeme godišnjih odmora pozivaju upravo na takav rad – na zagledanost u likove koje autorica stavlja pred čitatelja i na zapitanost koji ga od njih najbolje uči kako biti čovjek koji je spreman osjetiti i reagirati, kako biti čovjek integriteta i moralne hrabrosti te, naposljetku, kako biti tražitelj i čuvar duhovne istine.
