Tragove koje jedan svetački život ostavlja u tisućljetnom hodu čovječanstva kuglom zemaljskom nemoguće je zamesti jer takvi su životi upravo svevremenski putokazi svakomu tko teži stići jednoga dana tamo gdje njegova je duha kolijevka. Stoga nije neobično što je papa Franjo u pismu Sacrae Scripturae affectus objavljenom u Vatikanu 30. rujna 2020. povodom 1600. godišnjice smrti svetoga Jeronima napisao: Jeronimovo duboko poznavanje Svetoga pisma, strast kojom je širio svetopisamska učenja, njegova vještina u tumačenju biblijskih tekstova, njegova gorljiva i kadikad oštra obrana kršćanske istine, njegova askeza i nepopustljiva pustinjačka stega, njegova stručnost kao velikodušnoga i osjetljivoga duhovnoga vođe – sve to čini, šesnaest stoljeća nakon njegove smrti, svetoga Jeronima likom koji je silno aktualan za nas kršćane 21. stoljeća.
Ljudsko je pamćenje kratkoga vijeka, a svijet se današnjice svim snagama trudi preusmjeravati pozornost pojedinca s onoga što je uistinu važno za puninu njegova života na isprazne, bezvrijedne malenkosti koje mu otimaju vrijeme i truju misli. Tako čovjek postaje sve podložniji svijetu, skrušen pred njim, umjesto pred Bogom. Danas, kada je Biblija dostupna čak i kao aplikacija na mobilnom telefonu, vjerojatno je teško, a mnogima možda i bespotrebno, zastati i promisliti o vremenu u kojem je Božja riječ bila prisutna među ljudima, ali im je istodobno bila i nerazumljiva. U paradoksalnom sudaru dvaju vremena – onoga u kojem je Riječ zbog jezične barijere bila daleka i ovoga u kojem je blizu, ali nedovoljno čitana, primjer života sv. Jeronima snažan je i jasan poziv na povratak izvoru iz kojega je on crpio cijeloga svoga života da bi svaki čovjek, bez iznimke, mogao susresti živoga Boga u živoj Riječi i s njime se i s njom suprotstaviti sveprisutnijoj i sveobuhvatnijoj ispraznosti svijeta; kako onda, tako i sada.
Sv. Jeronim živio je na prijelazu iz 4. u 5. stoljeće. U to su doba sve novozavjetne knjige bile napisane na grčkom jeziku, kao i knjige Staroga zavjeta koje su već bile prevedene s hebrejskoga i aramejskoga (Septuaginta). Međutim, sve je manje ljudi onoga doba znalo grčki jezik, stoga papa Damaz povjerava Jeronimu da prevede evanđelja s grčkoga na latinski jezik. Nakon što je to učinio, počeo je prevoditi i knjige Staroga zavjeta na latinski ne služeći se pritom Septuagintom, nego hebrejskim izvornikom. Prijevod Biblije sv. Jeronima naziva se Vulgata (opća, općepoznata, u općoj uporabi) jer ju je on zapravo preveo na razgovorni latinski jezik onoga doba. Akademik Josip Bratulić o 1600. obljetnici smrti sv. Jeronima rekao je da je Vulgata temelj zapadnoga kršćanstva jer je tim činom Biblija prevedena na takav jezik da ju čuje i razumije običan mali svijet, ljudi koji su bili nepismeni, ali su pamtili. Bilo je ljudi koji su cijelu Vulgatu znali napamet. U tom smislu Vulgata je u temeljima svih europskih zapadnokršćanskih kultura.
U čestitki Hrvatskoga društva znanstvenih i tehničkih prevoditelja povodom Međunarodnoga dana prevoditelja, čiji je zaštitnik upravo sv. Jeronim, spominje se i odjek njegova prijevoda među ljudima: Mnogi su bili oduševljeni njegovim novim prijevodima, ali se također mnogi nisu slagali s njegovim novim načinom prevođenja. Njegov neuobičajeni stil jezika i prevođenja izazvao je protivljenja, a ponegdje čak i proteste vjernika. Tako su vjernici u Tripoliju, nakon što su na misi slušali Jeronimov prijevod Jonine knjige, izašli na ulice i podigli ustanak protiv upotrebe njegovih prijevoda u liturgiji. Njegov suvremenik sv. Augustin također je bio veliki protivnik novoga Jeronimova stila te ga je često kritizirao. Osobito je zazorno bilo što je prijevode starozavjetnih knjiga činio iz izvornoga hebrejskoga jezika, budući da je do tada Septuaginta također smatrana nadahnutom knjigom (premda je bila samo prijevod!) i svi su prijevodi rađeni na temelju toga predloška. Budući da je u Bibliji nadahnutom smatrana svaka pojedina riječ, pa čak i zarez, dotadašnji su prevoditelji na latinski prevodili riječ za riječ. Jeronim je prvi uvidio da su takvi doslovni prijevodi nedostatni jer ne uzimaju u obzir duh svakoga jezika, pa je počeo prevoditi ne riječ za riječ, nego smisao za smisao (tzv. dinamička ekvivalenca). Proći će mnogo godina dok takvo njegovo stajalište ne bude općenito prihvaćeno u čitavoj Crkvi (sve do danas).
Svojim prijevodom Biblije Jeronim zapravo dovodi u pitanje doslovni prijevod (riječ za riječ) svetopisamskoga teksta, podupirući pritom onaj slobodni (smisao za smisao) u kojem se ciljni tekst (proizvod prevođenja) pretpostavlja izvornomu tekstu. U biblijskom kontekstu problem, a onda i prosvjed protiv Jeronimova prijevoda koji je iz njega proizišao, nalazi se u činjenici da se takvom vrstom prevođenja interveniralo u riječ Božje objave. Međutim, da se takvo nešto nije učinilo, zapisane riječi zadržale bi svoju izvornu formu, ali bi izgubile smisao, a s njim i snagu jer prevođenje nije prevođenje teksta u neki novi tekst, nego i poruke izrečene u određenoj dalekoj kulturi i civilizaciji u jednu novu, drukčiju kulturu i civilizaciju, tako da bi ona mogla doista progovoriti suvremenomu čovjeku ili pak ciljanoj skupini u tom svijetu. Iz toga su razloga u Vatikanu Tajništvo za promicanje jedinstva kršćana i Sjedinjena biblijska društva objavili Smjernice za međukonfesionalnu suradnju u prevođenju Biblije u kojima se naglašava da i jezik i stil trebaju imati stvarno, životno značenje kako bi načinjeni prijevod bio čitak i razumljiv čitateljstvu kojemu je namijenjen.
Američko-ruski jezikoslovac Roman Jakobson sažeo je smisao prevođenja u jednoj, gotovo proturječnoj sintagmi – isto u različitom. Da bi tu različitu istost mogao ostvariti, prevoditelj treba biti naoružan ne samo znanjem jezika s kojega prevodi i znanjem jezika na koji prevodi, nego i svim raspoloživim podatcima o prostornom i vremenskom kontekstu nastanka nekoga djela. Tako se s osobito velikim teškoćama u prevođenju susreću, primjerice, oni koji trebaju prevesti šalu s obzirom na to da one često, osim šala koje su rezultat univerzalnoga humora, počivaju na ironiji, aluzijama, verbalnim igrama karakterističnim isključivo za prirodu jednoga jezika ili na nekim kulturnim osobitostima pojedinih naroda ili skupine ljudi. Primjer prevođenja šale samo je jedna u nizu teškoća s kojima se susreću prevoditelji i koja zahtijeva iznimnu kreativnost onoga koji se bavi prevođenjem. Kreativnost je i preduvjet prevođenja književnih tekstova, stoga njih ne može prevesti netko tko je sudski tumač, nego ih najčešće prevodi književnik ili osoba koja je s književnošću usko povezana. U prevoditeljskim krugovima upravo se takva vrsta prijevoda smatra jednom od najzahtjevnijih u struci. Zahtjevnost, predanost i kvaliteta nisu uvijek jamstvo izlaska iz anonimnosti u onom smislu u kojem bi bilo ne samo poželjno, nego i ljudski, da ime književnoga prevoditelja postane dio opće kulture jer zahvaljujući upravo radu te osobe mnoga su književna djela pronašla put do svojih čitatelja. Umjesto toga ime prevoditelja često, nažalost, ostaje samozatajno živjeti u sjeni imena velikoga autora.
Kako bi se takva nepravda barem donekle ispravila, valja spomenuti Isu Velikanovića, jednoga od najpoznatijih hrvatskih prevoditelja za kojega se govori da je izdigao prevoditeljstvo na razinu umjetnosti, kojega je Ivan Goran Kovačić zbog prijevoda Cervantesova Bistroga viteza Don Quijotea od Manche nazvao Don Quijoteom hrvatske knjige i po kojem nagrada Ministarstva kulture za književno prevođenje nosi ime. Dodjela nagrada održava se 29. ožujka, na rođendan Ise Velikanovića, a ove je godine zbog pandemije odgođena i održana 1. listopada te je tada Društvo hrvatskih književnih prevodilaca proslavilo i 1600. godišnjicu smrti svoga zaštitnika, 150. obljetnicu rođenja i 80. obljetnicu smrti Ise Velikanovića.
Prevoditi znači povezivati, spajati; graditi mostove između jezika, vremena, kultura i prostora. Sveti Jeronim svojim je činom tim značenjima dodao još jedno: prevoditi znači učvrstiti odnos između čovjeka i Boga.
