Uz vijest o Noćnom maršu u Splitu koji se održao povodom Međunarodnoga dana žena na stranici jedne društvene mreže objavljen je i komentar: E, pa, drage moje prijateljice, očito vam je prekipjelo! Dozlogrdio vam je teror Crkve, Markićke, Ilčića, Batarela… Ma i Stiera i Petrova! Ne dajte se! Jači smo od njih, samo se moramo malo pribrati, doći sebi i pokazati koliko nas ima. Kao što danas pokazuju žene i muškarci diljem Evrope i svijeta. Kao što pokazuju žene na ulicama Poljske, koja je našim katolibanima uzor! Pročitavši taj komentar, čovjek koji je imao priliku slušati autora citiranih riječi i učiti od njega, osjeti se poniženo. Nemoguće je da svi ljudi jednoga društva imaju jednake svjetonazore, nemoguće je i da svi budu katolici, jer da je tako trebalo biti, da je svijet u namisli Stvoritelja trebao tako izgledati, onda bi tako i izgledao: ljudi bi bili klonovi, beživotne marionete u svijetu bez dinamike i bez ritma. Stoga su svjetonazorska razmimoilaženja zapravo i potrebna da bi se svijet mogao razvijati, pri čemu valja imati na umu da misao jednoga čovjeka ne bi smjela vrijeđati misao onoga drugoga i drukčijega, a upravo je to učinjeno kada je Crkva proglašena terorističkom organizacijom. Optužujući Crkvu za jednoumlje, ograničenost i nasilje nad ženama, nije li izjava spomenutoga autora bila upravo takva – nasilna?

Prve svjedokinje uskrsnuća

Položaj žene u Crkvi pitanje je koje, čini se, više muči i proganja one izvan Crkve, nego one unutar nje. Zao jezik mogao bi prokomentirati da je to zato što su žene unutar Crkve već indoktrinirane i prihvaćaju svoj položaj takvim kakav on trenutačno jest jer ne znaju, ili im je zabranjeno znati, za nešto bolje. Kada se progovara o ulozi žene u hijerarhiji Crkve, najčešće se spominje njezina diskriminacija u odnosu na muškarca svećenika. Biskup Uzinić u jednoj je televizijskoj emisiji koja se dotaknula i te teme progovorio: Svećeništvo nije, biskupstvo nije nešto što je dano meni. Ja nisam tu važan. To je služba. (…) Imam svoje mjesto i svoju ulogu, ja kao svećenik, koju vršim u službi drugih, kao što žena na ovoj ili onoj službi, na ovom ili onom mjestu, istu ulogu u Crkvi vrši u službi drugih, svatko na svome mjestu. Dakle, svećeništvo nije pitanje povlastice, nego službe. I dok se neprestano o tome lome koplja kao da je riječ o najvažnijem crkvenom pitanju, zaboravlja se istovremeno da je Krist, koji je mogao biti stvoren, bio rođen od žene i da nema na ovom svijetu ni žena ni muškaraca većih od Djevice Marije. Zaboravlja se, prigodno, i da je Krist sudjelovao u gotovo zabranjenom dijalogu između muškarca Židova i Samarijanke, žene sumnjiva morala i povijesti, da je prišao i promijenio život preljubnici u situaciji koju su najvjerojatnije inscenirali muškarci kako bi ga iskušali, a nju u toj prigodi iskoristili kao sredstvo svoje podvale. Zaboravlja se, također, i da su žene bile prve svjedokinje najvažnijega događaja u povijesti kršćanstva, uskrsnuća, i da te žene u Bibliji nisu ostale anonimne – njihova se imena nalaze u svakom od četiri evanđelja.

Meštrovićev poučak
Knjiga Nevenke Nekić »Hrvatske heroine« zrcalo je ženi 21. stoljeća, pa i onda kada želi krenuti u potragu za slobodom, za autentičnošću, za životom koji ne će upravljati njome, nego za koji je ona suodgovorna

O ženama, o njihovim zaboravljenim sudbinama koje je u većini slučajeva kroz tragove što su ih za sobom ostavile čuvala upravo ta »šovinistička« Crkva, a »liberalna« ih prošlost zatirala, progovorila je Nevenka Nekić u svojoj trideset i sedmoj knjizi, u knjizi pod naslovom »Hrvatske heroine«, objavljenoj 2016. godine u izdanju ITG-a d. o. o. za izdavačku i grafičku djelatnost. U navedenoj knjizi autorica iznosi petnaest životnih sudbina koje su obilježile hrvatsku povijest u razdoblju od tisuću godina. To su sudbine kraljice Jelene, Čike, Vekenege, Katarine Kosače, Beatrice Frankopan, Cvijete Zuzorić, Mile Gojsalića, Katarine Zrinske, Jelene Zrinske, Anice Bošković, Dive Grabovčeve, Dragojle Jarnevićeve, Slave Raškaj, Dore Pejačević i Ivane Brlić Mažuranić.

Na samom početku knjige nalazi se fotografija Meštrovićeve skulpture »Povijest Hrvata« kroz koju autorica, jednako kao i autor skulpture, ističe neizostavnu ulogu žene u oblikovanju i izgradnji hrvatske prošlosti i sadašnjosti: Kad je Meštrović oblikovao svoju skulpturu Povijest Hrvata, uzeo je ženski lik, tvrd, harmoničan, zatvoren, okrenut u sebe, sa svim svojim bolima; stoičan lik, oštrobrid, skrovit i pun tajni. U krilu joj ploča s natpisom na glagoljici, drevnom pismu Hrvata. Lik ove Dinarke, koja podsjeća na majku velikoga kipara, drži u skutima, kao u kovčegu, svu svoju djecu, knjige, misli, riječi.

O kraljicama, ratnicama…

Zajedničko povijesti personificiranoj u liku žene i sudbinama petnaest heroina o kojima piše Nevenka Nekić nevjerojatna je snaga kojom odišu zahvaljujući »ženskom geniju«, zahvaljujući tomu što ih je životom nosila snaga svojstvena samo onoj koja je crpila iz patnje. Autorica piše o kraljicama, graditeljicama, ratnicama, književnicama, slikaricama, glazbenicama, o hrvatskim Juditama, hrvatskim Ivanama Orleanskima koje svojataju tuđinci, kojima tuđinci nose cvijeće na spomenike jer u svojoj domovini nemaju ni groba. One su mudre, hrabre, prkosne i odvažne; one su protjerivane, pljačkane i zatvarane, proglašavane ludima, razdvajane od svoje djece, a neke su ih od njih i nadživjele. U svojoj patnji i u svojoj boli one su neporažene, plemenite su i velike. Davno bi se već grane visokih jablana o kojima Ujević pjeva savile nad takvim teretima da im u korijenu ne počiva snaga ženskoga bića. One su te koje imaju snagu vjere što živi u smaku / i vrelo svjetlosti što tinja u mraku / i sunce u obláku… One imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica, / one poznaju pjesmu naših najdubljih žica, / uzdušni piloti, nebeski piloti, / za svijet u slobodi, / za svijet u ljepoti, / ljudi svojih djela, / djeca svojih ruku, / rođena u plaču, sazrela u múku.

Uz sve dosad rečeno, ono što povezuje heroine o čijim je životima pisala Nekić odnos je hrvatske sadašnjosti prema njihovoj veličini, njihovoj monumentalnosti. Danas se za neke se od njih i ne zna, a prema nekim se događajima iz njihova života odnosi kao prema nevažnoj, sporednoj epizodi koja se odigrala tamo negdje u dalekoj prošlosti. Pišući o Ivani Brlić Mažuranić autorica iznosi kako je ta do današnjeg dana nenadmašena književnica za djecu  u našoj Enciklopediji 1967. dobila osam i pol redaka, kako nema njena spomena u Kulturnoj historiji Hrvatske iz 1964. godine, kao ni u djelu Hrvatska književnost u evropskom kontekstu iz 1978. godine, a Dora Pejačević u Enciklopediji iz 1969. uopće ne postoji. Nadalje izdvaja sudbinu Dragojle Jarnevićeve za koju je 1912. godine Prosvjetni odbor u Karlovcu poveo računa da se obilježi stota obljetnica njezina rođenja te da joj se podigne spomen-ploča na rodnoj kući. Tada je bilo predloženo da se podigne i spomenik ovoj zaslužnoj književnici. Gradsko zastupstvo na čelu s Gustavom Modrušanom darovalo je u tu svrhu 1000 kruna. Spomenik nije nikada podignut.

Buđenje iz prisilnoga sna

Iako vrsna povjesničarka, Nekić je propustila važnu činjenicu i pogriješila je napisavši kako spomenik Dragojli Jarnevićevoj nikad nije podignut jer njezine su »Heroine« upravo to – spomenik i Jarnevićevoj i svim ostalim ženama o kojim je progovorila u svojoj knjizi. »Hrvatske heroine« zrcalo su ženi 21. stoljeća koja želi krenuti u potragu za slobodom, za autentičnošću, za življenjem za koje je ona suodgovorna. Petnaest životnih sudbina petnaest je dokaza »uskrsnulih života« za kojima je autorica posegnula u prošlost kako bi ih probudila iza sna u koji su prisilno utonule.

Promišljajući o odnosu Crkve prema ženi i njezinoj slobodi, valja se zapitati gdje su bili ti muškarci, veliki borci za ženska prava, kada su iz enciklopedija i antologija koje su oni uređivali, izostavljana ženska imena. U koga sada uprijeti prstom kada zdrav razum nalaže da se ne može uprijeti u Crkvu?

Na nekoliko mjesta u »Hrvatskim heroinama« Nevenka Nekić iznosi misao o tome kako povijest zaboravlja. Mnogima u Hrvatskoj odgovara takva, sklerotična povijest, no ne treba se bojati. Jer kao što su žene bile prve svjedokinje uskrsnuća, tako su i heroine svjedokinje da će istina kad-tad ustati iz groba i rasvijetliti sva tamna mjesta hrvatskoga zaborava.

IZVORPrilika br. 4/2017.
Prethodni članakPREVIŠE DJECE IDE GLADNO SPAVATI Što učiniti da »sustavna solidarnost« uskrsne?
Sljedeći članakZDRAVLJE ŠKOLARACA SVE UGROŽENIJE Djeca sve više pobolijevaju od sjedilačkoga načina života