Hrvatski biskupi s valjanim i čvrstim obrazloženjima odlučili su da će u liturgiji na hrvatskom jeziku i uopće u crkvenom komuniciranju ime novoga pape glasiti Lav XIV. Time ne samo da su razriješili dvojbu (ili trojbu) u javnosti (Leo – Leon – Lav), nego su slogom poslali važnu poruku koja nadilazi jezično pitanje.
Naime, čak se i pitanje kako nazivati papu može u jednom trenutku svesti na pitanje opredjeljenja, to jest na pitanje identiteta. Nije riječ o tome da se onoga tko bi papu zvao Leon XIV. ne bi razumjelo ili da bi on time pogriješio, nego je riječ o tome da tko papu naziva Lavom XIV., šalje određenu poruku o sebi: tko je, što je i za što se zauzima. Recimo, u Beogradskoj nadbiskupiji u čijoj se liturgiji za hrvatske vjernike rabi hrvatski jezik (premda bi neki to rado i hitno promijenili) objavljeno je da će se za Papino ime rabiti Leon. Nije time tamošnji nadbiskup učinio Papino ime nerazumljivim ili pogrješnim, nego je tamošnju Crkvu svrstao, rabeći to za određene razloge. Jasno je da u Hrvatskoj nema smisla više raspravljati o tome kako nazivati novoga papu, jer biskupi su već odlučili, dobro odlučili. No nemala rasprava o Papinu imenu koja se razvila u Hrvatskoj podsjetila je upravo na važnost opredjeljenja, koje ne ide uvijek lakšim putem. Jer najlakše je bilo reći da se u hrvatskom jeziku rabi pojam papa Leon, čime bi se naša Crkva i jezično približila Rimu, Zapadu. Potezao se i argument brojnosti, to jest da je u Hrvatskoj ipak mnogo Leona, a malo Lavova. No kada bi se Crkva u Hrvatskoj opredijelila za Leona, time bi izgubila dio (jezičnoga) identiteta i mnoštvo druge simbolike koja se krije u imenu Lav.
Ako bi tko želio pisati povijest hrvatskoga naroda, to bi mogao učiniti preko povijesti hrvatskoga jezika, koja je prepuna utjecaja onih koji su maštali da će se preko jezika rastočiti i narod. Valjalo bi u tom smislu podsjetiti na važan rad jezikoslovca Ive Škarića koji se 2005. na čuđenje jezikoslovne javnosti u časopisu »Jezik« zauzeo da se u hrvatskom jeziku počnu rabiti kroatizmi. Kroatizme je definirao kao jezične likove uzete upravo iz hrvatskoga jezika, koji se u njega ubacuju sa svrhom da mu ojačaju rastočenu samobitnost. S druge je strane govorio o spontanizmima. »To nisu u jezičnom smislu pogrješke, nego su to likovi koje jezik kao sustav nudi na izbor, i to likovi koje nudi kao prvi izbor. Oni se pojavljuju vrlo često u hrvatskome jeziku ‘u službenoj uporabi’, a vrlo su česti ako ne i jedini likovi u drugim štokavskim standardnim jezicima, što dokazuje da su jezično ispravni. Svojim pojavljivanjem prekrivaju kroatizme koji nisu ništa jezično opravdaniji, osim što su svojstveniji hrvatskomu.« Naveo je i primjere spontanizama naspram kroatizama: saznati umjesto doznati, doprinijeti umjesto pridonijeti, značajno umjesto mnogo, znatno, sport umjesto šport, milion umjesto milijun, njen umjesto njezin… Škarić je smatrao da su se spontanizmi nametnuli kao prvi »spontani« izbor tako što je jedna slabija zajednica vegetirala u sjeni jače – politički jače, ekonomski jače ili kulturno jače.
Ime pape Lava XIV. u tom je smislu istinski kroatizam, riječ koja na simboličan način ne predstavlja samo Papino ime, nego i značenje, te priziva jezičnu i narodnu samobitnost. Nije to ime ni najpopularnije ni najrasprostranjenije, ali je naše. Škarić je davno poučio da se valjanost u jeziku, baš kao ni istinitost na sudu, ne može znanstveno dokazati. »Nije jedan jezični lik apsolutno dobar, a drugi loš, nije nešto naše jer je po sebi ispravno, a kad nije po sebi ispravno, onda je njihovo. Naše je ono što mi želimo da bude naše.« Crkva u Hrvatskoj, vjernici i mnogi drugi prigrlili su vrlo brzo ime pape Lava XIV. kao istinski svojega, što je potvrda ispravnosti takvoga odabira.
U vremenu raznih ideoloških kolonizacija sustavno se pokušava učiniti da neke vrijednosti postanu »spontano hrvatske« pa se već godinama radi na raznim agendama; od proglašavanja obitelji utemeljene na braku žene i muškarca zastarjelom institucijom do neumornoga forsiranja dojma da je sve što dolazi s Istoka veselije, bolje, plemenitije nego sa Zapada – pa je opet nužno novo povezivanje. Zato su Hrvatskoj nasuprot »spontanizmima« potrebni kroatizmi – u društvu, kulturi i politici, a djelomično i u Crkvi – kako bi se svi vratili istinskim vrijednostima. Odabirom inačice Lav za Papino ime već je učinjeno doista mnogo.
