KAKVO JE STVARNO STANJE U HRVATSKOJ NACIJI? Bolja budućnost ne može se spriječiti

Foto: Shutterstock

Večernji list je u nedjelju 5. studenoga na naslovnici objavio najavu razgovora s uglednim psihijatrom Vladom Jukićem pod naslovom »Psihološko stanje nacije« i s nadnaslovom »Hrvati su izgubili vjeru u sebe, vlast i državu«, te na gotovo tri stranice u unutrašnjosti lista opširan razgovor, koji zaslužuje makar djelomičan osvrt.

I izbor sugovornika »vjerojatno« krije poruku

Ponajprije, činjenica da je novinarka Večernjega lista za razgovor o psihološkom stanju nacije izabrala psihijatra, a ne psihologa, sugerira da je samo polazište za taj razgovor pretpostavka da je hrvatska nacija bolesna. Logično je, naime, da psihijatri već po struci bolje i lakše zapažaju devijacije u pojedinaca, a da nisu baš po struci stručnjaci za psihološko stanje nacije te se i sam dr. Jukić u razgovoru odmah na početku ogradio rekavši doslovno: »Psihijatrija kao struka ipak je ponajprije usmjerena na pojedinca i nije na njoj da interpretira društvena zbivanja.« To ne znači da psihijatar ne može govoriti o psihičkom stanju nacije, ali znači da to više nije govor psihijatrijske struke, nego je govor psihijatrova osobnoga doživljavanja, razumijevanja i interpretiranja stvarnosti. Psiholog bi po struci bio bliži za razgovor o toj temi, no psiholog nije mogao biti, izvjesno je, izabran za takav razgovor jer bi on u svojoj interpretaciji psihološkoga stanja nacije morao govoriti i o brojnim pozitivnostima, normalnim posebnostima, a to, vjerojatno, nije odgovaralo uredničkoj intenciji.

Pozornost prema lošemu – dio scenarija

Dr. Jukić, kao vrsni intelektualac, u tom je razgovoru iznio više iznimno važnih zapažanja i upozorenja.

Mnogi ljudi u hrvatskom društvu zarobljeni su u svom shvaćanju, u svojoj slici stvarnosti, a da toga nisu ni svjesni. Usprkos takvomu, apsolutno nezadovoljavajućemu, frustrirajućemu i na prvi pogled besperspektivnomu stanju u hrvatskom narodu i hrvatskom društvu postoji zdrava jezgra koja će, unatoč svim zaprjekama, iznjedriti bolju budućnost.

Tako je na početku razgovora iznio tezu: »Jedan od velikih problema u našem društvu jest nepovjerenje i nevjerovanje i onome tko govori konstruktivno i tko ima dobre namjere. Danas se ni argumentirana i suvisla obrazloženja, na žalost, ne slušaju.« Lako je složiti se s tom tezom, kao i s obrazloženjem koje je dr. Jukić dao, da je to zato što u ljudi postoje »unaprijed formulirani stavovi koji se ne mogu korigirati pristojnim pristupom«. Drugim riječima mnogi ljudi u hrvatskom društvu zarobljeni su u svom shvaćanju, u svojoj slici stvarnosti, a da toga nisu ni svjesni te se i ne pitaju što je zapravo istina ili što je stvarno dobro i vrijedno. Dr. Jukić podsjetio je da su takvu stanju velik prilog dali mediji koji svaku negativnu stvar u društvu tretiraju gotovo strvinarski pa je – kako je rekao – »pozornost javnosti usmjerena prema lošemu, tragičnom i ne ostaje prostora za pozitivno«.

Takvo stanje nastalo je, kako je rekao dr. Jukić, postupno, a moglo bi se dodati i smišljeno, sukladno određenomu scenariju. Naime, nisu velikom većinom novinari kao pojedinci ljudi koji bi željeli ubijati svaku nadu u hrvatskom društvu, ali ipak postoje takvi ljudi, takve skupine i takvi urednici u medijima koji se vode lozinkom »što gore – to bolje«. Ovaj bitni hrvatski problem mora se gledati u povijesnom kontekstu, a neke od bitnih njegovih odrednica svakako su: žaljenje za bivšom saveznom komunističkom državom i nemirenje s postojanjem samostalne Hrvatske, nemogućnost da se na parlamentarnim izborima izaberu ljudi koji bi Hrvatsku stvarno poveli prema boljitku te smišljeno i sustavno toleriranje neslobode pojedinaca: vrlo su brojne i vrlo raznolike ucjene kojima su mnogi izloženi ako žele nešto postići ili ostaju izbačeni iz igre. U državnom aparatu, u akademskim zajednicama u gospodarstvu, kulturi, medijima još uvijek je veoma puno ljudi koji ne žele dobro Hrvatskoj. Poznata moralno-politička podobnost iz doba komunizma danas je poprimila nešto promijenjene oblike, ali je u biti jako prisutna kako na državnoj, stranačkoj razini tako i na lokalnim razinama gdje su mnogi izručeni samovolji kojekakvih »šerifa«, kako su prozvani lokalni moćnici. I danas se točno zna da onima koji ne pripadaju određenim jatima nema perspektive premda mogu biti višestruko u svakom pogledu bolji od svih drugih. Danas, kad formalno nema cenzure, zapravo je vrlo snažno filtriranje i točno se zna tko može, a tko ne može dobiti medijski prostor, posebno afirmativno…

Uništenje iznutra? Teško je u to povjerovati

Usprkos takvomu, apsolutno nezadovoljavajućemu, frustrirajućemu i na prvi pogled besperspektivnomu stanju u hrvatskom narodu i hrvatskom društvu postoji zdrava jezgra koja će, unatoč svim zaprjekama, iznjedriti bolju budućnost. Koliko god bila sofisticirana sredstva na raspolaganju, danas se ipak ne može uništiti ni jedna nacija izvana, kakvim istrebljenjem ili nasiljem, a teško je vjerovati da bi u hrvatskom narodu koji je više od 13 stoljeća prožet kršćanskim duhom moglo doći do potpunoga samouništenja iznutra. Današnja Hrvatska ima na svim svojim područjima, u svim strukama i pozivima puno zdravih, poštenih, sposobnih, radinih i strpljivih ljudi i oni su jamstvo da će Hrvatska preživjeti sadašnje unutarnje okove. Iznimno veliku ulogu za preživljavanje zdravoga ostatka u hrvatskom narodu i hrvatskom društvu imaju sve vjerske zajednice, a posebno Katolička Crkva, i to ne da se politiziraju ili ideologiziraju, nego da žive što je moguće bolje svoju vjeru, da odgajaju ljude za univerzalne vrjednote i za stvarno poštivanje u osobnom životu naravnoga ćudoređa. Samo takvi oslobođeni ljudi, a oni mogu doći i iz krugova izvan vjerskih zajednica, sposobni su probijati aktualni začarani krug u kojem negativna društvena zbivanja utječu na pojedinca, a slabosti pojedinca na društveno stanje. Katoličkim vjernicima posebno je dragocjena pomoć ako se pouzdaju u Boga, u Božju providnost i učvrste u vjeri da je Bog gospodar povijesti koji računa sa suradnicima koji žele dobrom pobjeđivati zlo. Svako stanje nacije, političko, gospodarsko, kulturno, pa i psihološko, može se popraviti dok postoje zdravi pojedinci i zdrave skupine. Bolja hrvatska budućnost ne može se spriječiti.

IZVORGlas Koncila br. 45/2017.
Prethodni članakMISIJSKO ISKUSTVO PROFESORICE IVANE MARASOVIĆ Ostvaruje snove o školovanju
Sljedeći članakSTEPINAC ODGOVORIO NA PODVALE VLADIMIRA BAKARIĆA »Neće nas slomiti u obrani Crkve«