Niko Kovačević istaknuti je višegodišnji volonter u Studentskom katoličkom centru Palma kod otaca isusovaca u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, ali i pastoralni suradnik u svojoj župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici. Iz Palme se upravo ovih dana brine za promociju međunarodnoga volonterskoga projekta »72 sata bez kompromisa«, a u župi svaku nedjelju redovito pridonosi glazbenoj ljepoti misnoga slavlja kao tenor u ansamblu Vokalisti svetoga Josipa. Kraju privodi studij, radi i nada se zasnivanju svoje obitelji, u skladu s Božjom voljom.
Trostruko odrastanje
Niko je rođen 15. studenoga 1993. u Zagrebu. Majka mu je Zagrepčanka, Anitta, djevojački Kordić, a otac Hvaranin Šime Kovačević. Oboje rade u Velikoj Gorici, gdje i žive. Upoznali su se tijekom studija agronomije u Zagrebu, a vjenčali se 1992. u crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici. Oboje su uspješno diplomirali agronomiju. Anitta vodi poduzeće koje se bavi izradom namještaja od drva, a Šime je također privatnik, iznajmljivač. Zajedno su, nakon nekoga vremena podstanarstva u Velikoj Gorici, izgradili obiteljsku kuću u kojoj su i danas. Imaju troje djece. Niko je najstariji. Student je treće godine veleučilišta u Velikoj Gorici, smjer upravljanja u kriznim uvjetima. Ana je rođena 1995. godine. Diplomirana je inženjerka prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta, udana je. Sa suprugom Kuzmanom živi i radi na otoku Hvaru, odakle je i njihov otac. Najmlađa Ivana rođena je 2003. godine, studira medicinu. Ona i Niko žive s roditeljima.
Kad su roditelji vjerni Bogu
»Rekao bih da smo blagoslovljeni roditeljima koji se uistinu trude biti Božja djeca«, pripovijeda Niko. »Vjerni su Bogu koliko god to kao ljudi znaju i mogu, a i mi ćemo, njihova djeca, o vjeri u Boga učiti do kraja našega zemaljskoga života. Otac nam pokazuje što istinski znači žrtva – dobrovoljno odricanje i trud, a majka što je skromno služenje poput Djevice Marije. Molili su s nama, vodili nas na misu i poticali nas molitvama poput Anđele čuvaru od najmanjih naših dana. Župnik Josip Frkin bio je legenda naše župe, i danas ga se dobro sjećam. Imali smo veselo djetinjstvo. Igrali smo se reketima u dvorištu naše obiteljske kuće. Sjećam se kako smo kao klinci stalno igrali nogomet u našem dvorištu i kako me otac uvijek poticao da k nama pozovem i druge klince, susjede.«
Tada je započelo obraćenje…
»Osnovnu sam školu završio u Velikoj Gorici kao odličan učenik. Uz školu sam uvijek pokazivao velik interes za šport i glazbu. Uz osnovnu školu upisao sam i školu za ples u Velikoj Gorici u klubu ‘Megablast’. Plesao sam break dance dok me ta želja nije prošla. Zatim sam upisao srednju ekonomsku školu, također u Velikoj Gorici. Sa 16 godina jače sam se razbolio, doživio sam prvi moždani udar, što je produžilo završetak mojega školovanja za godinu dana pa sam, kao prosječan učenik, maturirao tek 2013. Zahvalan sam svim profesorima i profesoricama koji su mi tada pomogli da završim srednju školu. Nije mi bilo lako jer sam taj prvi put jedva preživio. Drugi moždani doživio sam sa 26 godina. Taj je bio puno blaži. Po maturi sam s ocem počeo raditi u turizmu sve do 2019., kada sam upisao trogodišnju 3D formaciju kod isusovaca u župi Presvetoga Srca Isusova u Palmi u Zagrebu. Isusovačka duhovnost i sv. Ignacije imaju snažan utjecaj na mene. U meni se probudila čežnja intenzivnije zauzetosti za drugoga. Tada je započelo moje pravo obraćenje i čišćenje duše, poput popravljača auta koji ispire sve ono masno i prljavo ulje sa svojih ruku. Nedugo zatim upisao sam i studij na veleučilištu u Velikoj Gorici, na što me potaknuo jedan dobar prijatelj i moj otac Šime. Završavam treću godinu.«
Raste se uz volontere
»Uspio sam završiti isusovačku 3D formaciju, koja me dodatno obogatila i potaknula na jače i ozbiljnije djelovanje i učenje u životu s Bogom. Do danas sam aktivan kao volonter u SKAC-u, Studentskom katoličkom centru u Zagrebu. Posljednje četiri godine aktivan sam u akciji ’72 sata bez kompromisa’. Prve dvije godine bio sam volonter, a ove sam godine voditelj tima za promociju. To je međunarodni projekt koji vodi SKAC. Sve što oko toga radim oplemenjuje me. Vježbam se komunicirati s ljudima, dogovarati, pregovarati. Akcije su korisne, smislene, obogatim se po njima. A mladi se na tim projektima divno otvaraju, stječu neka znanja. Vide da svašta mogu, a ne znaju da mogu. Boje se. Rastemo s volonterima skupa. Držim da bi volontiranje, barem koji dan jednom godišnje, trebalo biti obveza. Korisna obveza za rast svake osobe.«
Kao za svoju biološku obitelj
Među dvanaestoricom pjevača
»U svojoj sam cjeloživotnoj velikogoričkoj župi primio sve sakramente. Nisam se posebno eksponirao, premda sam stalno prisutan. Od 2024. pjevam kao prosječno dobar tenor u svojoj velikogoričkoj župi Blažene Djevice Marije u klapi Vokalisti sv. Josipa koju vodi Dražen Kurilovčan. Petkom navečer je proba, a nedjeljom večernja misa na kojoj pjevamo. Ostanemo i poslije mise. Dvanaest nas je, imamo jako dobrih glasova. Puno nas zovu i drugi da nastupimo kod njih. Odazovemo se koliko možemo. Ne možemo često zbog privatnih obveza. Župnik nam je već lijepo vrijeme Norbert Koprivec. Dobar nam je župnik. Gledam ga kao drugoga oca, svojega duhovnoga oca.«
Misa kao dobro mjesto za izlazak
»Planiram završiti svoj studij. Svakako biti fizički aktivan što je više moguće jer treba vježbati da bismo bili zdravi. Nastavit ću raditi u obiteljskom poduzeću i svakako želim zasnovati svoju obitelj. To je moj put prema svetosti kojoj težim i za koju se borim. Sveti Ignacije izrazito je volio Blaženu Djevicu Mariju i to je jedan pokazatelj kako svetci i svetice nisu osobe same za sebe, nego su zaista i nama dani da im se utječemo jer nam mogu biti primjer i inspiracija kako smo i mi pozvani na svetost preko raznih drugih stvari. Primjer mi je Pier Giorgio Frasatti koji nije bio ni svećenik, a nedavno je proglašen svetim. Ili možda neki drugi ljudi za koje nikada ne ćemo ni znati da su zaista bili sveti, iako službeno nisu proglašeni svetima. Tako me Bog po svima njima nanovo i nanovo uči da se borim i da nikada ne odustajem. Bodri me i šalje svoje anđele da mi pomognu i da mi služe. Blagoslovljen sam divnim roditeljima koji se trude. Potpora su nam, razumijevanje. Sa sestrama se dobro slažem. Uvijek možemo bolje, rastemo jedni uz druge. Curu zasad nemam. Nadam se da će mi Bog nekoga poslati u život. Molim za svoju buduću. Zato vjerujem da će se dogoditi. Vjera mi je sve u životu, apsolutno sve. Da nema vjere i Boga, ne bih htio živjeti. Bio bi to život bez smisla. Ovih dana baš razmišljam da tijekom tjedna još češće idem na misu. Znam da zvuči smiješno, ali ići mi je na misu kao da idem na spoj s nekom djevojkom do koje mi je jako stalo. Uzbuđen sam kad idem na misu, znam da idem na dobro mjesto na kojem osjećam ispunjenje i sigurnost.«
