ZABORAVLJENI HRVATSKI VELIKANI – SUDIONICI SVJETSKIH ZBIVANJA (5) O. Ivan Fiorović, misionar bejrutskih radnika

O. Ivan Fiorović
Nizanka donosi životopise široj hrvatskoj javnosti manje ili više poznatih, ali i potpuno nepoznatih hrvatskih misionara, istraživača, znanstvenika, profesora, književnika, diplomata i ispovjednika od 16. do 20. st. na različitim kontinentima te prikazuje njihovu djelatnost, doprinose i okolnosti u kojima su djelovali, kao i utjecaj i važnost njihovih opusa, na temelju knjige dr. Mije Korade »Istraživači novih obzorja«.

Hrvatski narod i Katolička Crkva u Hrvata imaju, doista, mnoštvo svijetlih primjera u svojoj povijesti, nesebičnih, požrtvovnih i bogobojaznih osoba, koje su vlastitim životom svjedočile u svagdašnjici ljubav prema Bogu i bližnjemu, dajući se »do kraja«, do posljednjega trenutka svoga života. Ti su hrvatski velikani na ponos roda i Crkve, no mnogi su od njih spletom povijesnih okolnosti potpuno zaboravljeni i za njih šira hrvatska javnost nikada ni čula nije. Jedan je od njih, zasigurno, potpuno nepoznat, Konavljanin, isusovac o. Ivan Fiorović, koji je 40 godina djelovao kao misionar u Bejrutu, današnjem glavnom gradu Libanona, među radništvom i najsiromašnijima.

Od bejrutskoga sirotišta do isusovačkoga sveučilišta

O njemu, istina, postoji određen broj vrela iz raznih časopisa, periodika i spisa jer je njegova djelatnost u Bejrutu bila poznata širom Europe. No njegovo se ime i prezime pojavljuju u različitim oblicima: Jean, Johann, Joannes, Fiorovich, Fierovich, Fiorowich i slično. Rođen je u Vodovađi, filijali župe Pločice u Konavlima, danas malenom selu iznad jadranske turističke ceste, 38 km jugoistočno od Dubrovnika prema Crnoj Gori, 30. prosinca 1819. u skromnoj i brojnoj obitelji. Već od sedme godine služio je kod nekoga patricija, ondašnjega ugledna i bogata gospodina, u Dubrovniku, gdje je naučio čitati i pisati. Od četrnaeste godine plovio je na moru godinu dana. Našavši se tada u Aleksandriji, dobio je službu kod francuskoga konzula, koji ga je toliko zavolio da je ubrzo promaknut u upravitelja i voditelja njegovih slugu. Tamo je ostao tri godine, ali je zbog zavisti, čak i mržnje ostalih slugu, bio krivo optužen kod gospodara, koji ga je otpustio.

U Bejrutu je o. Firović djelovao desetljećima ne samo za članove svoje kongregacije, kojih je na njezinu vrhuncu bilo oko 2000, nego i za sve siromašne i zapuštene u gradu. Držao je radnicima pouke o vjeri, pohađao bolesnike, prosjake i zatvorenike u tamnicama.

Ponovno je potražio sreću na moru, te je dospio u Trst, gdje je ubrzo ostao bez novca živeći u krajnjoj bijedi. No stjecajem okolnosti nekoliko se puta financijski uzdizao i padao ploveći najprije na turskom parobrodu između Carigrada i Aleksandrije, otvorivši potom u Carigradu trgovinu živežnih namirnica i pića (ali su ga razbojnici opljačkali), krenuvši u mešetarsko-trgovačke poslove na Malti, vrativši se onda kući te otvorivši luksuzan hotel u Carigradu za paše, vezire i druge turske odličnike, pa se opet skrasio doma. No nemirni mu duh nije dao spokoja pa je poslovno putovao na Gibraltar te u Trst, Španjolsku i naposljetku u Rim. Nakon tih burnih i avanturističkih godina, prema jednom zapisu, u rodnoj se kući posvetio čitanju knjiga, molitvi i odlascima u crkvu sv. Vida. Ušao je u Družbu Isusovu 1856., novicijat je pohađao u Avignonu u Francuskoj, čija je isusovačka pokrajina imala misije na Bliskom istoku, pa je u rujnu 1858. otplovio za Siriju (danas Libanon) a da još nije bio zaređen za svećenika. U isusovačkom sjemeništu u Ghaziru završio je teologiju te je 1860. bio zaređen za svećenika u dobi od 35 godina. Iste je godine poslan u Bejrut, gdje je ostao do kraja života, djelujući u gradu, ali i u okolnim mjestima u pustinji, propovijedajući, krštavajući i brinući se za ljude u njihovim raznovrsnim potrebama. Nakon strašnih pokolja koje su kršćani doživjeli g. 1860. najprije od radikalnih muslimana Druza, a nekoliko mjeseci kasnije i od turskih postrojba, isusovci su otvorili u Bejrutu izbjeglički centar i sirotište, a isusovački su poglavari vodstvo povjerili o. Fioroviću. Iz toga je centra ubrzo, g. 1870., izrastao veliki isusovački kolegij i Sveučilište sv. Josipa, koje djeluje do danas.

Karitativni rad za vrijeme kolere

O. Fiorović nije se bavio znanošću niti je predavao na sveučilištu, nastavio je svoj rad sa siromašnima i najnižim slojem stanovništva. Tako je ostatak života posvetio radnicima i najsiromašnijima. Početkom 60-ih godina 19. st., prema njegovu opisu, bilo je malo domaćih sirijskih svećenika, koji baš i nisu bili previše revni, a puno kršćana nije imalo pojma o osnovnim kršćanskim istinama te su bili kršćani samo po imenu. Zato je g. 1863. odlučio »za te zapuštene jadnike«, kako je doslovce napisao u uspomenama, osnovati Marijinu kongregaciju, da bi preko nje mogao lakše djelovati na njezine članove i sve ostale. Obilazio je trgove, ulice, trgovine i tržnice pozivajući trgovce, nosače, lučke radnike, mornare i druge da dođu u nedjelju u kapelicu, no na prvi su sastanak došla četvorica, potom sedmorica, a ubrzo je broj muževa upisanih u kongregaciju premašio stotinu. Nakon dvije godine dolazilo je oko tisuću muževa i mladića iz raznih zanimanja i zanata te je 15. srpnja 1865. njegova kongregacija kanonski utemeljena pod imenom Kongregacija Blažene Djevice Marije od Sedam Žalosti. Drugi su zaštitnici kongregacije bili sv. Josip, zaštitnik radnika, sv. Luka i sv. Franjo Ksaverski, zaštitnik misionara i misija. Kongregacija je imala različite sekcije s obzirom na različite struke i zanate: trgovci, nadničari, mornari, nosači, zidari, ličioci, postolari, krojači, tkalci itd. Sastajali su se svake nedjelje u vlastitim prostorijama u isusovačkom kolegiju na pouku o vjerskim istinama i na zajedničke društvene igre. O uspjehu takvog Firovićeva pothvata govori i činjenica da su na poduke dolazili radnici i drugih vjera. Osim redovitih misnih slavlja i molitava za sve njih je organizirao i duhovne vježbe po metodi sv. Ignacija. Osim toga, članovi su se kongregacije pomagali međusobno, ali su se i brinuli za bolesnike, siromašne i nastradale. Stariji su radnici i majstori također vodili brigu o zapošljavanju mladih. Osmislio je i posebno svečano primanje novih članova, koji su nakon šest do deset tjedana kušnje i promatranja najprije postajali »mala braća«, o čemu su dobivali diplomu i medalju, a potom, ako bi se dokazali u krjepostima, postajali i punopravna »starija braća«.

Imao je pedesetak savjetnika
Naslovnica djela Gisrgisa Sufaira i Ivana Fiorovića: »Sveopća Crkva« izdana na arapskom jeziku u Jeruzalemu g. 1888.

Fiorovićeva kongregacija radnika bila je ubrzo poznata u čitavoj Europi i o njoj se često pisalo. Imala je na vrhuncu svoga djelovanja oko 2000 članova, a za njegova života upisalo se u nju oko 14 000 ljudi. Na nedjeljne sastanke redovito je dolazilo 600-tinjak radnika, a u isto vrijeme u drugoj dvorani skupljalo bi se 200 do 300 članova omladinskoga ogranka, tj. djece i mladih. O. Fiorović imao je pedesetak savjetnika po raznim dijelovima grada, četvrtima ili ulicama, koji su mu pomagali u organizaciji i djelovanju kongregacije. Za pomoć siromašnima i bolesnicima trebalo je sredstava, što je tražio i dobivao iz raznih europskih zemalja, osobito Francuske, Njemačke i Belgije. U Bejrutu je djelovao desetljećima ne samo za članove svoje kongregacije, nego i za sve siromašne i zapuštene u gradu. Držao je radnicima pouke o vjeri, pohađao bolesnike, prosjake i zatvorenike u tamnicama. Uvijek je imao strpljenja i vremena za bilo koju vrstu potrebe ili nevolje onih koji bi mu dolazili ili koje je posjetio. Osobito je došao do izražaja njegov karitativni rad za vrijeme kolere koja je harala gradom od 1865. do 1875. Tada je sve dane provodio među bolesnicima brinući se ne samo za duše umirućih, nego je mnogima i život spasio. Objavio je i brošuru o sredstvima kako izbjeći zarazu i načinu postupanja sa zaraženima.

Potrebno je također spomenuti da je o. Fiorović s Girgisom Sufairom na arapskom objavio u franjevačkom samostanu u Jeruzalemu g. 1888. knjigu od 200 stranica »Sveopća Crkva«, koja problematizira istočni raskol, tj. razlike između Katoličke i Pravoslavne Crkve, te protestantsko naučavanje, budući da je u to doba u Bejrutu prisutnost protestantskih propovjednika bila doista velika.

Kada je neumorni misionar obolio, njegovi su ga isusovci odveli u planinsko mjesto Bikfayu da se oporavi, ali je preminuo u 80. godini života i 43. redovništva 4. rujna 1898. Zahvaljujući njegovoj kongregaciji u Bejrutu, i danas je živa uspomena na njega.

ZAVRŠETAK

IZVORGlas Koncila br. 40/2018.
Prethodni članakUZ OKRUGLI STOL »ZNANOST I STRUKA ZA ODRŽIVU POLJOPRIVREDU U HRVATSKOJ« Zašto je politika poljoprivredi – maćeha?
Sljedeći članakSPRAVLJANJE MEDIJSKIH »LIMUNADA« Od Papinih poziva do hrvatskih prosvjeda