Vrije na estradi, zaratili autor takozvane »literature samopomoći« i popularna hrvatska pjevačica. On je njoj predbacio da zbog tolike prisutnosti fotografija na portalima na kojima se pjevačica pojavljuje s vrlo malo odjeće na svojem tijelu zapravo zarađuje prodajući svoje tijelo, a ne svoj glas, siromašna je srcem i duhom i da je »praktično glupa«. On nema apsolutno ništa protiv toga da ona to radi, ali je zabrinut kako će to utjecati na njegovu kćer. Ona mu odgovara da moralizira bez veze i da je glazba jednako vizualna kao i auditivna (uh, to bi mogla biti i filozofska teza) i da na kraju krajeva ona na svakom svojem nastupu među ostalim i pjeva, i da ljudi pjevaju s njom pa je, bez obzira na to kakve zaključke njezin kritičar izvodi, ona ipak bez sumnje pjevačica. U raspravu su se učas uključili mnogi, stvar je čak završila i na mirenju u televizijskom dnevniku, ali svi su više-manje ostali ukopani u svoje pozicije.

Cijela je rasprava baš onako ljetna, ne zna čovjek bi li se smijao ili plakao, s jedne strane cmoljavi komentari mama čija se djeca navodno pitaju: »Mama, zašto te ljudi ne vole« pa su odmah našli govor mržnje, diskriminaciju i ostali popularni arsenal za ispucavanje prema protivniku, dok se terapeut s druge strane koprcao da on nema ništa protiv da one sve otprilike »ostanu glupače«. I tako… Sasvim sigurno nitko nije ništa naučio, ali je nekima sušu na portalima barem olakšao neki lagani povjetarac.

Argumenti pisca knjiga samopomoći i argumenti pjevačice praktički su isti, ali je argument pisca da to potencijalno loše utječe na njegovu kćer pravi put, jer kroz to se, osim brige za vlastito dijete, implicira briga za budućnost društva

Pisac, protagonist priče, s pravom se zabrinuo za svoje dijete, isto kao što je i dijete mame pjevačice s pravom zabrinuto jer joj neki barba »mrzi« majku. Ne ulazeći sada u plitkoću argumenata i rasprave i jedne i druge strane, treba se zapitati kako u cijeloj toj vizualno-auditivnoj glazbenoj priči zapravo prolaze djeca. Ono što ona moraju gledati i slušati, to je stvaran problem.

Kako svako ljeto iznjedri i neki ljetni hit tako se ove godine pojavila pjesma Despacito koja se šepiri sa svoje dvije milijarde klikova, a tekst koji je odmah privukao široku pozornost svodi se na više-manje eksplicitnu priču o spolnom odnosu. Nisu ni prvi ni zadnji. Po istraživanju sadržaja pjesama američke top liste Billboard Top 10 2009. godine, koje je proveo američki psiholog Dawn R. Hobbs, eksplicitni se sadržaj tada našao u čak 92 posto od 174 pjesme koje uđu na popis. I tako je otprilike i danas.

Servis Spotify takav sadržaj definira kao onaj koji uključuje nasilan i »jaki« govor, psovke, referencije na tjelesno i mentalno zlostavljanje, referencije na spolni ili rasistički sadržaj, ili bilo koji drugi koji poziva na diskriminaciju, ili referencije na kriminalno ponašanje koje se glorificira i prikazuje normalnim. Što je, dakle, dobro ili loše, normalno ili nenormalno u današnjoj glazbi?

Roditeljska kontrola

Nije riječ o novom fenomenu, još 1985. godine u SAD-u je krenuo pokret roditeljskih organizacija, među ostalim i onih kršćanske provenijencije, za zaštitu maloljetnika od sadržaja koje im se poslužuju u glazbi i filmu. Rezultat je uvođenje takozvane »Parental advisory« etikete koja je trebala upozoriti ljude na eksplicitni sadržaj u pjesmama. Zanimljivo je da se zbog pritužaba izdavačkih kuća ta etiketa nije uvela kao obvezna jer se argumentiralo da se time pokušava na mala vrata uvesti cenzura, pa su izdavačke kuće mogle same odlučiti žele li na taj način etiketirati albume ili ne žele. Priča je imala i političku dimenziju jer je jedna od protagonistica bila i supruga tadašnjega senatora demokrata Ala Gorea, koji je kasnije postao potpredsjednik SAD-a i koji je suprugu snažno podržavao u pokušaju uvođenja reda u označivanju glazbe s eksplicitnim sadržajem. Zanimljivo je i to da su, slijedom logike o zabrani prodaje alkohola maloljetnicima, neki trgovački lanci uveli zabranu prodaje takve glazbe maloljetnicima, a neki veliki lanci poput Wal Marta i K Marta u potpunosti su izbacili glazbu s tom etiketom iz trgovina. Predvidivo, reakcije su bile takve da su se mnogi glazbenici izrugivali ironizirajući etiketu na način da su ju stilizirali na omotima svojih albuma i zapravo ju koristili za promociju.

Kritičari te inicijative tada su zagovornike, predvidljivo, zvali cenzorima, ubojicama umjetnosti, kršćanskim fundamentalistima, licemjerima, sve ono što je i danas rječnik koji se koristi kad se želi koga diskreditirati drzne li se ući u »umjetničke« slobode, iako je ostalo nejasno što se to od slobode uzima onima koji su sami slobodni odlučiti hoće li na svoj album staviti tu etiketu ili ne će. Problem je s tom vrstom slobode da su onda oni ti koji moraju procijeniti sadržaj svojega albuma, tj. preuzeti odgovornost za sve pozitivne i negativne posljedice stavljanja svojega proizvoda na tržište.

Naime, samo dva primjera istraživanja američkih psihijatara iz 2009. godine jasno su pokazala negativne posljedice »izlaganja urbanih adolescenata seksualnoj tematici« (Brian Primack u American Journal of Preventive Medicine) i pozitivni utjecaj na djecu koja slušaju pjesme s pozitivnom društvenom tematikom na njihovo ponašanje u društvu (Greitemeyer Tobias u Personality and Social Psychology Bulletin). A takvih istraživanja u SAD-u ima doslovno na stotine. Briga roditelja-pisca u hrvatskoj ljetnoj aferi oko razgolićenih pjevačica, eto, očito ima i znanstveno pokriće.

Bilo kako bilo, »Parental advisory« etiketa ipak je preživjela, a kako se od fizičke prodaje nosača zvuka današnja glazba konzumira većinom putem interneta, neki servisi poput iTunesa ili Spotifyja označavaju neke od pjesama u tom smislu, a drugi servisi još uvijek raspravljaju o mogućim rješenjima. Zanimljivo je da neki čak nude i verzije pjesama »očišćenih« od takva govora, tekstovi su ili izmijenjeni ili jednostavno izbačeni i time pjesme označene kao primjerene za djecu i maloljetnike.

»Nemam ja ništa protiv toga«

U čemu je ipak problem? Problem je u rečenici poput: »Nemam ja ništa protiv toga da netko prodaje svoje tijelo, ali…«. Što je onda pokriće za stav da je nešto uopće loše? Elitističko postavljanje iznad drugih? »Ja znam što su prave vrijednosti, a vi, krkani, ne znate!«? Ili: »Ja imam izbrušeni um, a vi nemate«, ili »Ja imam ukusa, a vi nemate«? U čemu je uopće razlika između pjevačice koja ne vidi apsolutno nikakav problem u onom što radi i nekoga tko kaže da dobro i loše ne postoji, ali je njegovo mišljenje da je to zapravo loše?

Možda najbolji odgovor na to pitanje daje poznati britanski filozof Sir Roger Scruton u svojem eseju »Vratite stigmu«. Scruton argumentira da moralni kodeks koji društvo prirodno stvara nikad ne može biti zamijenjen zakonom. Zakon ne može uklanjati loše i kriminalne namjere, nego može samo učiniti bavljenje kriminalom rizičnim. Dalje argumentira kako je pogrješno misliti da zakon može odgojiti dobra, poštena i moralna pojedinca, to može samo društvo. Jasno, Scruton se ograđuje od negativnih posljedica stigmatiziranja upravo slikom Krista koji zaustavlja kamenovanje bludnice i poziva na obraćenje i nju i one koji su ju željeli ubiti, ali s jasnom osudom samoga grijeha i primjerom kako je upravo ta osuda gotovo dva tisućljeća osiguravala osjećaj srama i krivnje za spolnu neurednost. To nije bila zadaća nikakvih zakona. Danas su se stvari potpuno izokrenule.

Izbjegavajući dati moralni sud o »prodaji vlastitoga tijela« i navesti konkretne posljedice za društvo, a ne samo za kritičareve osjećaje, kritičar pjevačice nema nikakva temelja za kritiku njezina posla jer je on zakonit. Njegovi argumenti i argumenti pjevačice praktički su isti, ali je argument pisca da to potencijalno loše utječe na njegovu kćer pravi put, jer kroz to se, osim brige za vlastito dijete, implicira briga za budućnost društva. Dakle, kad bi još postojala neka društvena stigma, novinari, urednici, ljudi koji čitaju i oni koji idu na koncerte svojim bi neprihvaćanjem takve igre tu igru brzo otjerali iz javnoga prostora. Postojala bi određena samoregulacija koja bi na kraju među ostalim podignula i opću estetsku razinu. Ovako pisac literature samopomoći, koji svojim radovima upravo potiče nepostojanje bilo kakva društvenoga uplitanja u »osobne slobode«, potvrđuje da je izlaganje pojedinca slijepim silama tržišta neizbježno i nema se pravo čuditi. Naprotiv, potvrđuje da su i on i svi drugi u toj igri osuđeni na portale i općenito na medije koji postaju sve plići, sve eksplicitniji te na glazbu koja je sve »vizualnija«, a usput se djeci oduzima bilo kakva mogućnost mašte i zapravo im se odriče pravo na roditeljski odgoj. Sve to zato jer se ne smije reći da je sve to jednostavno krivo. A baš je to samo po sebi – krivo.

IZVORPrilika br. 7-8/2017.
Prethodni članakPARIŠKI SPORAZUM POSTAO I HRVATSKI Je li odzvonilo hrvatkskim termoelektranama?
Sljedeći članakBRANITELJ ŽELJKO PERAN O ŽIVOTU NA RABU Mlade se može zadržati na otocima